Nenad Piskač: Zagreb u drugom krugu: Kako spriječiti novo oslobođenje Zagreba?

Poslije prvih rezultata prvoga kruga lokalnih izbora u Hrvatskoj razvidno je kako su u silaznoj putanji dosadašnje dvije ključne stranke – HDZ i SDP. Ekstremno lijeva skupina „Možemo“ uspješno posprema SDP u ropotarnicu. S nešto manje uspjeha Domovinski pokret preuzima pozicije nevjerodostojnoga i moralno posrnuloga HDZ-a. Spori proces smjenjivanja dosad nedodirljivih pokazuje nam, među ostalim, stanje do kojega smo dogurali tijekom procesa „tranzicije“ iz totalitarnoga u demokratsko društvo.

Socijaldemokracija na hrvatski način pokazala se neučinkovitom. Tijekom dva mandata na vlasti otkrila je svoje pravo lice. U prvom, Račanovu mandatu (2000. – 2003.) uvjerila nas je da i dalje stoji na totalitarnim pozicijama ideološkoga revanšizma, smjena i čistki nacionalista koji su u prethodnom desetljeću branili, obranili, oslobodili i međunarodno pozicionirali Republiku Hrvatsku. Očekivalo se da će ubrzati gospodarsku transformaciju države, no oni su ju usporili. U drugom, Milanovićevu mandatu (2011. – 2016.) socijaldemokracija na SDP-ov način pokazala je da nema rješenja ni za što, ali da zna uspješno raditi na društvenim podjelama i stvaranju uvjeta za iseljavanje. Dva mandata u tridesetak godina maksimum je socijaldemokracije izrasle iz Saveza komunista Hrvatske.

„Možemo“ se pojavljuje kao radikalni nadomjestak SDP-u. SDP protiv „Možemo“ nije povlačio grube poteze – svjetonazorski su bliski. „Možemo“ se pak koncentrirao na glavu države – na Zagreb. Najavljuje „oslobođenje“ Zagreba, a onda i države. Nokaut u glavu – pada cijeli korpus na pod i sudac počinje odbrojavanje. U tomu je taktika radikalne ljevice, poduprte izvana jednako kao i iznutra.

S druge strane, HDZ već godinama preuzima funkciju i politike SDP-a. Time gubi birače, ali zauzima politički teren. Sad više nema što zauzeti, može samo braniti stečeno, ili gledati kako gubi dio po dio političkoga prostora. Posredno je dakle „krivac“ i za prodor radikalne ljevice u Zagreb, čemu svjedoči još jedan uzalud potrošeni „kandidat“ za zagrebačkoga gradonačelnika – osobni izbor nedodirljivoga malog Velikog Vođe. Domovinski pokret nikad ne bi nastao da je HDZ ostao „vjerodostojan“. Najveći je uspjeh Domovinskog pokreta ulazak njegova kandidata Miroslava Škore u drugi krug izbora za zagrebačkog kandidata. U borbi s favoriziranim Tomislavom Tomaševićem Škori će biti potrebna ozbiljna pomoć.

Tu je pomoć uzalud očekivati od struktura HDZ-a, kojima je veći problem Domovinski pokret i Škoro negoli Tomašević i „Možemo“ danas, ili SDSS i Pupovac jučer (danas i sutra). U drugom krugu izbora za zagrebačkoga gradonačelnika kompletna nacionalna politička scena morala bi nastupiti krajnje odgovorno. Ali i Škoro također, a ne onako kako je postupio uoči prvog kruga predsjedničkih izbora. Svoje raspoložive snage nacionalne snage bi trebale staviti u funkciju izbora Miroslava Škore – osim, ako on to ne želi. Ako pak želi pobijediti – treba osobno pozvati one koji mu jedino mogu pomoći. To je, čini se, jedini način da se pokuša spriječiti još jedno „oslobođenje“ Zagreba i osujeti već najavljeno „oslobođenje“ Hrvatske. Onakvo, kakvo smo doživjeli u mandatu Račanove vlade.

Nenad Piskač/Hrvatsko nebo