Damir Pešorda: BLJUZGAVICA BEZ POLJUBCA I BEZ PATULJAKA

Tmurnija strana ove priče leži u činjenici da diljem zapadnog svijeta milijuni, desetine milijuna starih osoba živi životom onespokojavajuće nalik zatvorskom.

Počet ću od jedne vijesti iz novina. Glavnina vijesti sadržana je u sljedećem navodu: ”Bračni par, oboje štićenici doma za starije i nemoćne osobe u Johnson Cityju u američkom Tennesseeju, uspjeli su odande pobjeći, (…) Starac pati od jednog oblika demencije, a starica od Alzheimerove bolesti, no suprug je, zahvaljujući poznavanju Morseove abecede uspio dešifrirati i zapamtiti kod elektroničke brave u domu Elmcroft u kojemu borave te ga kasnije iskoristiti za bijeg, rekli su njegovatelji. Nakon pola sata lutanja nedaleko od objekta pronašao ih je slučajni prolaznik.” Ljepotu života treba uvijek iznova pronalaziti. I ako mene pitate, ona se krije u tih pola sata.

Tmurnija strana priče

Tmurnija strana ove priče leži u činjenici da diljem zapadnog svijeta milijuni, desetine milijuna starih osoba živi životom onespokojavajuće nalik zatvorskom. I dok ljudskopravaške galamdžije maltretiraju običan svijet stotinu i jednim rodom, dotle ovo sustavno kršenje prava i dostojanstva starih osoba prolazi neprimijećeno. S ”novonormalnim” to se stanje sa starim ljudima dodatno pogoršalo. U kulturi u kojoj su mladost i ljepota imperativ, a starost samo teret i trošak – teško je dostojanstveno starjeti. Valjda stoga i jest eutanazija sve prihvatljivija u takvoj kulturi. Kao klinca silno me se dojmila priča Jacka Londona o starom članu urođeničke skupine koji ostaje na snijegu čekati vukove dok njegovi odlaze dalje. Da im ne bude na teret, on se vraća prirodnom kruženju materije. Daje se reciklirati, rekli bismo modernim i ekološki osviještenim rječnikom.

Suvremeno društvo

Suvremeno društvo sa svojim stavom prema starijima kao ”beskorisnim izjelicima” i trošku sve više sliči ”divljem sjeveru” iz Londonove priče. S tim da je umiranje u ledenoj pustoši, očekujući gladni čopor, u svojoj surovosti ipak dostojanstvenije od bezličnog ”brisanja” iz života u suvremenoj kulturi smrti. Stoga je dirljivi bijeg dvoje dementnih starih ljudi možda najljudskija, to jest duhu starovremenog junaštva najbliža, tema koja se da naći u suvremenim novinama. No, danas nije epsko vrijeme, odavno se već ne stvaraju velike priče, nego se razaraju već postojeće. Tako ovih dana možemo pročitati kako je  zazornom postala i bajka o Snjeguljici. U recenziji novopreuređene vožnje “Očarana želja Snjeguljice” u Disneylandovutematskom parku u Anaheimu u KalifornijiKatie Dowd i JulieTremaine upozorile su daje sporan ”poljubac koji princ daje Snjeguljici bez njenog pristanka, dok ona spava, što nikako ne može biti prava ljubav ako samo jedna osoba zna što se događa”.

Sad je već razvidno da takozvana kultura otkazivanja neće stati dok ne prodre u sve pore života i okrene ga naglavačke, tako da do jučer najobičnije i najnormalnije stvari postanu suspektne, a s vremenom i korjenito promijenjene ili zabranjene. Sad je u bajci o Snjeguljici suspektan poljubac bez pristanka, sutra će valjda sumnjivom postati Snjeguljičina prenaglašena bjelina. Nije politički korektno da je tako bijela, to vuče na rasizam, zato je nužno u priču dodati malo pigmenta. Pa je najkorektnije da Snjeguljica postane Bljuzgavica, da se snijeg združi s blatom i dobije smeđu boju. Bez poljupca, razumije se. A i bez patuljaka jer nije u redu ljude diskriminirati po visini i nazivati ih pogrdnim imenima. Neki možda misle da ‘patuljak’ nije pogrdan naziv, ali varaju se: svaki naziv iz kojega se jasno iščitava stvarno stanje stvari – nekorektan je, nedopustiv i pogrdan.

Prava svrha politički korektnog govora

Prava svrha politički korektnog govora jest da se onemogući govor o stvarnosti. Kad se jednom u dostatnoj mjeri odlijepi jezik od stvari, govor postaje besmislen, dok šutnja postaje do vrha ispunjena tupošću, a ne mudrošću. Zato je obrana jezika i priča u njemu oblikovanih od danas prvorazredne važnosti. A što se pristanka tiče, ironično ga je uopće spominjati u isto vrijeme dok diljem svijeta vlasti ljude zatvaraju u kuće, zabranjuje im se kretanje, tjera ih se da nose maske i straši na bezbroj drugih načina. I sve bez njihova pristanka. A najgore od svega jest to da medicina i znanost općenito opet idu ruku pod ruku. Kao i u Hitlerovo vrijeme.

Damir Pešorda/Hrvatski tjednik/Hrvatsko nebo