Z.Pinter: Borovo Selo – krvavi masakr srpskih terorista počinjen prije 30 godina najavio je barbarski rat protiv svega što je hrvatsko (2. dio)

Detonator koji je trebao zapaliti ratni požar

 Masakr u Borovu Selu odigrao je ulogu detonatora za područje istočne Slavonije (slično kako su to planski činili srpski teroristi i u drugim krajevima – Kninu, Plitvicama, Pakracu) s ciljem izazivanja sukoba s hrvatskim vlastima i narodom, samo što je ovdje to bilo daleko surovije i krvavije.

 U njegovom planiranju od početka je sudjelovao politički vrh Srbije (i dio tadašnjeg “jugoslavenskog” vrha), tamošnje “patriotske” srpske stranke (u suradnji s SDS-om Jovana Raškovića), SDB, KOS “JNA”, a izvršitelji na terenu su bile četničke skupine iz Srbije, aktivisti tamošnjih vodećih nacionalnih stranaka (uključujući i vladajuću – SPS), lokalne strukture vlasti u pograničnim vojvođanskim općinama i domaći teroristi iz istočne Slavonije. Eksponenti Srbije u Hrvatskoj (radikalno krilo SDS-a i ekstremisti okupljeni oko Milana Martića, Milana Babića i drugih) odlazili su redovito na instrukcije u Beograd gdje je ideja stvaranja “Velike Srbije” (sa zapadnim granicama na liniji: Virovitica-Karlovac-Ogulin-Karlobag) bila razrađena već u vrijeme pojave “Memoranduma” SANU, rujna 1986. godine i postupali prema njihovim nalozima.

 U konkretnoj oružanoj akciji (ubojstvima i masakru) u Borovu Selu, među ostalima sudjelovali su: Vukašin Šoškoćanin, Marko Lončarević, Jovica Vučenović, Stevo Bogić zvani Jajo, Milan Marinković zvani Kurta, Jovan Jakovljević zvani Tucko, Dragan Rakanović zvani Rujo, Milenko Mihajlović zvani Čerkez, Jovo Ostojić, Slavko Arbutina, Milan Držajić, Mladen Maksimović, Jovan Ćurčić, Dragiša Čančarević, David Češić, Milenko Mihajlović, Nikola Milošević, Vojislav Milić i drugi – ukupno najmanje 51 ekstremist, u većini četnici.

 Za krvoproliće izravnu odgovornost snosi i “JNA”, konkretno potpukovnik Dušan Lončar koji je (sigurno ne na svoju ruku nego po zapovijedi nadređenih) četnicima omogućio ovaj masakr, čekajući da obave posao da bi tek onda uputio svoje vojnike i tehniku na mjesto događaja.

 Krvnici iz Borova Sela i njihovi suradnici iz Vojvodine i Srbije uz potporu tamošnjih medija, ovaj su događaj podigli na razinu “herojstva”, iako se radilo o kukavičkom i podmuklom napadu iz zasjede pri čemu za napadače praktično nije bilo nikakvog rizika jer su bili spremni na to i dobro zaklonjeni. Unatoč svim ovim činjenicama, srbijanska propaganda krvoproliće prikazuje kao “nužnu obranu ugroženog srpskog naroda”, mada je bilo očito da je to samo krinka iza koje se kriju agresivne osvajačke namjere Srbije.

 Nas Hrvate koji smo tada živjeli u podunavskom pojasu Bačke i bili svjedoci tih događaja, užasavala je činjenica da se s toliko euforije može veličati zločin. Nigdje ni traga osudi ili zgražanju – pa čak ni trunke ljudskog osjećaja pijeteta prema žrtvama, kamo li posramljenosti zbog onoga što se dogodilo. U takvom ozračju, Hrvati u vojvođanskom podunavlju, pogotovu jugozapadnoj Bačkoj i istočnom Srijemu osjećali su se očajno i izgubljeno, a dane su provodili u smrtnom strahu. Tih dana se gotovo i nije izlazilo iz kuća osim u nužnoj potrebi. Svi koji nisu bili Srbi a živjeli su na lijevoj obali Dunava trpjeli su teror srpskih “patriota” i Miloševićevih vlasti od ljeta 1988. godine, ali ono što se dogodilo u Borovu Selu zorno je pokazivalo kako u svemu konce vuku beskrupulozni, patološki zločinci koji ne prežu ni od čega.

 Kako bi prikrili motive nečuvenog zločina i metodologiju kojom su se služili, njegovi organizatori, nalogodavci i izvršitelji uz pomoć državnih tijela Srbije i tamošnjih medija pokreću žestoku kampanju i nastoje sve prikazali kao  “napad ustaša” i “nužnu obranu golorukog i ugroženog srpskog naroda”. Izmišljaju se i fantastične priče o “masovnim srpskim civilnim žrtvama” u Borovu Selu, što se uskoro pokazuje kao jedna i nizu konstrukcija, kao i ona o tobožnjem hrvatskom “napadu na Borovo Selo ambrustima”, a što je, navodno, prethodilo sukobu i bilo uzrokom “pobune” tamošnjih Srba. U svakom slučaju, toliko su se služili lažima da su sami ispleli nekoliko verzija “hrvatskog napada” i izgubili se u svojim nebulozama.

 Cilj te propagande bio je opravdati krvoproliće, zvjerski masakr, ničim izazvani okrutni zločin, pokolj nad mladićima čija je jedina “krivnja” bila što su obavljali svoju dužnost u cilju smirivanja stanja i uvođenja reda i što su bili Hrvati.

  Odmah nakon euforično proslavljene “pobjede”, Borovo Selo postaje “slobodni srpski teritorij” na koji se nesmetano i u suradnji s vojskom, srbijanskom policijom i tajnim službama prebacuju četnici i ratni materijal na desnu obalu Dunava. Naselje je u to vrijeme stjecište ološa, taloga ljudskog društva, stotina probisvijeta, besposličara, pljačkaša i ubojica od kojih se najveći dio pokušava pljačkom materijalno okoristiti. U “štabu odbrane” kod Vukašina Šoškoćanina jede se, pije, lumpuje i puca po kućama onih koji nisu Srbi u Borovu Selu i okolici, pljačka se sve što je na dohvat ruke, a piće, hrana, cigarete, oružje i streljivo dovoze se iz Srbije i Vojvodine u neograničenim količinama. Uskoro se uspostavlja i stalna autobusna linija koja povezuje Borovo Selo s Bačom, Somborom, Bačkom Palankom i drugim mjestima u Vojvodini, a sve je veći priljev “srpskih boraca” koji stižu na “slobodni teritorij” s lijeve obale, pogotovu vikendima. Na Dunavu, na mjestu prijelaza u Borovo Selo postavlja se teretna skela koja preko rijeke može prevoziti kamione, traktore i druga vozila i ona je danonoćno u pogonu. Opljačkane stvari (bijela tehnika, namještaj, automobili i druga roba) preplavljuju tržnice u bačkom dijelu podunavlja i crna burza cvjeta, usporedo sa širenjem “slobodnog teritorija” u istočnoj Slavoniji. Pljačka dobiva na zamahu u vrijeme žetve, kada čitavi konvoji šlepera i traktora s ječmom i pšenicom prevoze rod u vojvođanske mlinove, a jednako tako odnosi se i stoka, radni i poljoprivredni strojevi, industrijski proizvodi – jednom riječju sve čega se pljačkaši mogu dočepati.

Razbacani vijenci i lampioni, a preko imena pobijenih redarstvenika ispisana 4 slova ćirilična “S” – mrtvima se ni danas ne da mira

 Što se zločinca Vukašina Šoškoćanina tiče, njega je likvidirao srbijanski SDB, samo 13 dana nakon pokolja u Borovu Selu i 10 dana poslije nastupa u televizijskoj emisiji (TV Novi Sad i TV Beograd, “Srbi u Hrvatskoj – proleće 1991.”). Onako nepromišljen i brz na jeziku počeo je smetati, a operativci srbijanske tajne službe doznali su i to kako je u bio u telefonskim pregovorima s tadašnjim “sekretarom za ONO” općine Vukovar, Tomislavom Merčepom vezano za moguće “primirje”. U javnost je plasirana dezinformacija po kojoj se nakon nailaska broda prevrnuo čamac s kojim su on i suradnici prelazili Dunav i kojom se prigodom jedino (?) Šoškoćanin utopio. Nedugo poslije toga, u samom srbijanskom parlamentu u Beogradu, poznati ratni huškač i narodni zastupnik iz redova SPO (stranka Vuka Draškovića), Milan Paroški rekao je kako su za smrt Vukašina Šoškoćanina odgovorni “ljudi žabe”, ali je službena verzija bila kako su ga “ubile ustaše”. Ovog je zločinca na mjestu “komandanta odbrane Borova Sela” zamijenio odmah drugi zločinac, Jovica Vučenović. 

 U Belom Manastiru, 25. rujna 1991. godine, Šoškoćanin je proglašen za “narodnog junaka”. Njegova grobnica sa hvalospjevima ovom koljaču i zločincu i natpisima koji slave srpsku agresiju i danas se nalazi samo nekoliko stotina metara od spomenika dvanaestorici hrvatskih mladića što su ih on i njegovi sudrugovi u zločinu podmuklo, krvnički i hladnokrvno pobili iz zasjede, krijući se iz ograda, bedema i zidova kuća. Postavljena je i spomen-ploča četniku Vojislavu Miliću (na mjestu pogibije), gdje se navodi kako je on “prva žrtva rata u Borovu”.

(Vidi: https://blog.vecernji.hr/sandra-sabljak/sramota-spomenici-koji-velicaju-krvnika-a-omalovazavaju-zrtvu-3436; stranica posjećena 1. 5. 2021.)

 Hrvatska vlast nije ni pomišljala na to da se spomen obilježje mučki ubijenim redarstvenicima postavi na mjestu njihovog stradanja u središtu Borova Sela, jer to bi “povrijedilo osjećaje  mjesnog srpskog stanovništva” koje se pod političkim vodstvom Milorada Pupovca, Dejana Jovića, Dragane Jeckov, Vojislava Stanimirovića, Srđana Milakovića, Đorđa Ćurčića i drugih lidera i danas nakon svega ponovno osjeća “ugroženo”, neovisno o tomu što u kućama drže nelegalno oružje (čak i duge cijevi) i svako malo, u vrijeme svojih slava, kršenja djece, Božića ili kakvim drugim povodom nesmetano pucaju i divljaju vukovarsko-borovskim područjem. 

Spomenici krvnicima – Vukašinu Šoškoćaninu i Vojislavu Miliću koje Republika Hrvatska tolerira

 Spomenik hrvatskim redarstvenicima gotovo se redovito oskvrnjuje i to uglavnom u vrijeme obilježavanja obljetnica ove tragedije – a da javnost rijetko kad sazna tko to čini i kažnjavaju li se ti vandali. 

   Istina je odavno izašla na vidjelo ali Hrvatska na to nema odgovora

Dakako, brojne činjenice demantiraju i u potpunosti razotkrivaju sve konstrukcije vezano za “ugroženost” Srba u Hrvatskoj (pa i istočnoj Slavoniji i Borovu Selu) i njihovoj “spontanoj pobuni”.

 Evo samo nekih koje je vrijedno i spomenuti kad je u pitanju izazivanje oružanog sukoba na vukovarsko-borovskom području:

1.Borovo Selo odabrano je planski za početak otvorenog rata i agresiju na Republiku Hrvatsku iz više razloga:

1. a) U njemu je postojalo militantno ekstremističko jezgro sastavljeno od kolonističkog srpskog življa podrijetlom s Ozrena i iz istočne Hercegovine okupljeno oko lokalnih članova SDS-a i pripadnika Srpskog četničkog pokreta;
2. b) Bilo je to jedino naselje s izrazitom srpskom većinom u ovom dijelu hrvatskog podunavlja;
3. c) Važan je bio i geostrateški položaj sela koje je izlazilo na samu obalu Dunava, te se vrlo lako moglo komunicirati s drugom (vojvođanskom) stranom, na kojoj u blizini nije bilo nikakvih naselja (dakle, sve se moglo držati pod kontrolom i odvijati relativno konspirativno), što su također bile vrlo bitne okolnosti – pogotovu vezano za prebacivanje četnika iz Srbije i Vojvodine i dopremu ljudstva i logističke potpore uz izbjegavanje pozornosti javnosti;
4. d) U okolici Borova Sela nalaze se i mnoga druga mjesta sa značajnim postotkom Srba u ukupnom stanovništvu ili njihovom uvjerljivom većinom (Borovo, Bobota, Vera, Bršadin, Mirkovci, Pačetin, Trpinja, Negoslavci itd.), što je jamčilo da će se oružani sukob brzo i lako proširiti, te da će skupina iz Borova Sela imati na tom području veliku potporu sunarodnjaka. Ne treba zaboraviti da su ova sela naoružavana već od ljeta 1990. godine, što su u kasnijim sudskim procesima priznavali i oni koji su te akcije zapovijedali, a i oni što su ih provodili operativno, na terenu (bivši načelnik KOS-a Aleksandar Vasiljević, pojedini oficiri “JNA” itd.), a iste činjenice potvrđuju mnogi od aktera agresije i u svojim knjigama (primjerice, pričuvni kapetan prve klase bivše “JNA”, Aleksandar S. Jovanović u svojoj knjizi Rat Srba i Hrvata 1991., Beograd, 1994.);
5. Hrvatski policajci uhićeni su smišljeno (izvan naselja gdje im je postavljena zasjeda uz pomoć srpske zastave), jer se znalo da će PU Vinkovci morati reagirati na zarobljavanje svojih djelatnika, a potom je organizirana zasjeda u samom selu. Autobus s hrvatskim redarstvenicima iz PU Vinkovci bez smetnje propušten kroz srpske barikade i preko punkta “JNA” do središta Borova Sela – pa se postavlja pitanje kako se to moglo dogoditi ako je bio posrijedi “iznenadni ustaški napad” i zašto vojska nije spriječila kontakt među “stranama u sukobu” u skladu sa svojom strategijom stvaranja “tampon zona” – s čime su se toliko hvalili?
6. Nikad nije pružen niti jedan jedini relevantan dokaz da je bilo tko pucao “na civile u Borovu Selu” – kako se to tvrdilo u cilju opravdavanja napada na ophodnju hrvatske policije (vezano za početak događanja, u noći 1/2 svibnja 1991. godine). Uostalom, nije li apsurdno tvrditi da su četvorica policajaca napali Borovo Selo, iako su zasigurno dobro znali kakvo je to okruženje – što je već tjednima bilo jasno vidljivo ne samo po događanjima u samom naselju nego i u okolici, gdje su na mnogim mjestima na barikadama dežurali naoružani četnici i civili s dugim cijevima. Da je (kojim slučajem) hrvatska policija planirala oružanu akciju, ona bi zacijelo bila izvedena na drugačiji način s većim snagama i uz dodatno osiguranje i u nju se sasvim sigurno ne bi išlo običnim putničkim autobusom. Isto tako, laž je kako su hrvatski redarstvenici “otvorili vatru odmah po dolasku” u središte Borova Sela, jer da je tako bilo na strani civila i terorista žrtve bi se zacijelo brojale u desetinama ranjenih i mrtvih;
7. Ono što se događalo tijekom i nakon sukoba potvrđuje da je svaka slučajnost isključena. Očiti cilj srpskih ekstremista bio je izazivanje oružanih sukoba po svaku cijenu i njihovo širenje pod krinkom “odbrane ognjišta” i to su na kraju uspjeli postići. Bestijalnost s kojom su žrtve umorene i masakrirane nije bila plod nikakvog stanja “afekta” niti se takvo što moglo počiniti u obrani. Ove okolnosti svjedoče da su krvavi zločinački posao odradili profesionalni koljači, ili barem oni koji su bili zatrovani iracionalnom mržnjom do te mjere da su u stanju počiniti najgora, zvjerska nedjela;
8. Srpska propaganda širila je uporno tijekom i neposredno nakon događaja vijesti o “desecima mrtvih srpskih civila u Borovu Selu, među kojima ima mnogo žena i dece”, ali je već koji dan poslije bilo očito kako nema niti jednog jedinog sprovoda tih “žrtava” (da je djelić toga odgovarao istini, sasvim sigurno bi se razglasilo na sva zvona i s njihove strane ocijenilo kao “genocid”). Na srpskoj strani (kako je to već rečeno) poginuo je jedan jedini četnik iz Srbije i to vjerojatno od zalutalog zrna, jer hrvatski redarstvenici jedva da su i stigli uzvratiti vatru – i to samo neki od njih. Sve izmišljotine o tobožnjem “napadu hrvatskih snaga na Borov Selo” čime je Republika Hrvatska ” izazvala sukob”, služile su samo u svrhu pokušaja opravdavanja ovog zločina i stvaranja alibija za nastavak agresije.
9. U prvo vrijeme Srbija i njezini mediji su iz razumljivih razloga izbjegavali spominjati ulogu koju su u svemu odigrale političke stranke iz Srbije, SDB, KOS “JNA” i četnici, ali su uskoro o tomu progovorili sami akteri koji su se hvalili svojim “podvigom”, pa se klupko počelo odmotavati. Tom procesu su bitno doprinijeli i sukobi u četničkom štabu u Borovu Selu, gdje je od tog 2 svibnja 1991. nadalje trajala ogorčena borba između lidera raznih četničkih grupacija koji su se borili za primat u “komandovanju”, kako bi se dočepali “besmrtne slave” što ih je čekala, ali i pozicije vođe koja je omogućavala stjecanje ratnog plijena i nesmetanu pljačku osvojenih kuća i imanja.

 Uglavnom, nije prošlo dugo, a gotovo sve se znalo. O tomu su (nadmećući se za zasluge) u medijima govorili sam Vukašin Šoškoćanin, Vojislav Šešelj, Mirko Jović i drugi. Tako se, primjerice, već 5. svibnja u (ranije ovdje spomenutoj) propagandnoj TV emisiji TV Beograd i TV Novi Sad uživo, “komandant odbrane Borova Sela”, Vukašin Šoškoćanin pohvalio da je već “ubio 6 ustaša” i dodao kako se nada da će ih ubiti “bar još 606”, ne skrivajući svoju mržnju prema Hrvatima i veličajući vlastiti zločin kao junačko djelo.

Tko su pojedinci iz redova hrvatske vlasti odgovorni za masakr?

 U hrvatskoj javnosti s pravom se već punih 30 godina postavlja pitanje odgovornosti onih koji su mlade hrvatske policajce poslali u klaonicu Borova Sela – bez ikakvih mjera zaštite, u običnom putničkom autobusu – pa se za ove ozbiljne propuste s pravom najviše krivilo ministra unutarnjih poslova Josipa Boljkovca i njegove podređene (Josipa Džaju i Josipa Reihl Kira), koji su morali znati i bili dužni znati kakvo je stanje tamo i što se može očekivati – utoliko prije što je sve skupa pripremano tjednima ranije. Ako ni najodgovornijima u MUP-u RH nije bilo poznato da u ovom mjestu postoji naoružano ekstremističko jezgro koje je spremno na sve, što su onda radili i čime su se bavili? Na kraju, nitko nije odgovarao ni za što! Izgubljeno je 12 mladih života, 23 djelatnika policije je ranjeno, ali odgovornost onih koji su ih tako nepromišljeno poslali u pripremljenu klaonicu nikad nije došla na dnevni red.

Pokolj u Borovu Selu bio je najava krvavog, barbarskog rata protiv svega što je hrvatsko, ali i početak očite, otvorene suradnje domaćih srpskih terorista, četnika iz Srbije i “JNA”, o čemu svjedoče brojni izvori sa srpske strane, odnosno iz redova same jugo-vojske. Ovdje će biti spomenut samo jedan od njih.

 Već spomenuti pričuvni kapetan prve klase bivše “JNA”, Srbin Aleksandar S. Jovanović, koji je sa svojom topničkom postrojbom ratovao u istočnoj Slavoniji, u svojoj knjizi Rat Srba i Hrvata 1991. (Politika – Beograd, 1994.), na str. 37. piše: 

 Posle događaja u Borovu Selu, 2. maja, u cilju ojačanja snaga…iz Novog Sada je detešovana jedna četa 36. mehanizovane brigade sa osam transportera i četiri tenka T-55. (tekst u originalu također naglašen kurzivom).

Dakle, snage “JNA” na vukovarsko-borovskom području su dodatno ojačane, što znači da je procijenjeno kako su one koje su već bile tamo nedovoljne za daljnje oružane akcije planirane u suradnji sa srpskim ekstremistima u istočnoj Slavoniji. Nikakvoga drugog razloga za ojačavanje postojećih snaga “JNA” nije bilo, pogotovu stoga što je Hrvatska nakon pokolja bila u dubokoj žalosti i konsternaciji, a Borovu Selu (kao ni do tada) niti bilo kojem drugom mjestu sa srpskom većinom nije prijetila nikakva opasnost. Jedini koji su bili agresivni i do zuba naoružani u to su vrijeme “ugroženi” domaći Srbi, četnici i pripadnici “JNA” (u čijem je pričuvnom sastavu također bio popriličan broj četnika).

 Među brojnim suradnicima (koje naziva “srpskim junacima”), Jovanović u svojoj knjizi spominje Vukašina Egića, “komandanta odbrane sela Mirkovci” i Dragišu Masala, potpukovnika “JNA” koji je bio zadužen za opsadu i razaranje Vinkovaca. Knjiga je prepuna detalja i podataka koji nepogrešivo ukazuju na to što i kako se dogodilo iako je pisana s namjerom veličanja “SAO Krajine”. Autor priznaje kako su i kod njega (u Srbiju) već od ljeta 1990. godine dolazili ljudi koji su radili u operacijama naoružavanja istočne Slavonije, navodi koliko je gdje cijevi Srbima podijeljeno (u okolici Vukovara i Osijeka) i tvrdi kako su u to bili umiješani brojni pojedinci iz političkog vrha Srbije, pa i neki visoki oficiri “JNA” i članovi Generalštaba, uključujući i budućeg ministra obrane Srbije, generala Tomislava Simovića. Komanda ratnog vazduhoplovstva u Zemunu i njezini najviši oficiri također su odigrali veliku ulogu u naoružavanju Srba u Hrvatskoj (o čemu je opširno svjedočio bivši operativac KOS-a Radenko Radojčić u svojoj izjavi tijelima hrvatskog SZUP-a ožujka/travnja 1994. godine; vidi: https://cit.srce.unizg.hr/80566?lang=en; stranica posjećena 1. 5. 2021.). 

 Hrvatske su vlasti od ljeta 1990. godine povremeno presijecale neke od ruta kojima se odvijao transporta naoružanja namijenjenog Srbima u Hrvatskoj, međutim, radi izbjegavanja sukoba s vojskom uglavnom se popuštalo i takve se radnje nisu kažnjavale, pa su srpski ekstremisti već u proljeće 1991. godine u gotovo svim krajevima u kojima su činili značajniji udjel u ukupnom stanovništvu (pogotovu u ruralnim predjelima Slavonije, Banovine, Korduna, Like i sjeverne Dalmacije) bili naoružani do zuba – naoružanjem i minsko-eksplozivnim sredstvima iz skladišta “JNA”, “TO” i srbijanskog i saveznog MUP-a.

 Dakle, mogućnost da se to sve nije znalo, ravna je nuli – a pogotovu su sve morali znati i voditi o tomu računa ministar Josip Boljkovac i najodgovorniji iz MUP-a na području na kojem je izbila “pobuna” – i njihovi najbliži suradnici.

Hoće li itko odgovarati za ovaj zločin?

 Zvjerstva kakva su počinili srpski ekstremisti u Borovu Selu nisu viđena od svršetka Drugog svjetskog rata i poratnih komunističkih zločina, a sve skupa je pokazalo pravo lice onih s kojima su Hrvati do tada dijelili životni prostor i stvarali “bratstvo-jedinstvo”. Mnogi od nas i danas se pitaju: Do koje mjere ljudsko biće mora biti zaslijepljeno mržnjom i koliko mora biti pomračen um da bi učinilo takvo zlo? Kakve to tajanstvene sile navode susjede na grozne zločine prema ljudima koje dobro znaju i s kojima su proveli dobar dio života u miru i slozi?

Prosvjed zbog nekažnjavanja ratnih zločina održan je u Vukovaru 13. 10. 2018.

Na ta pitanja još uvijek ne nalazimo odgovor, kao i na ono vezano za masovno nekažnjavanje srpskih zločinaca što je kod nas u Hrvatskoj već postalo tradicija.

 Prošlo je gotovo dvije i pol godine od velikog prosvjeda u Vukovaru na kojem se javno i otvoreno zatražilo procesuiranje zločinaca od kojih mnogi i dalje slobodno šeću Hrvatskom, pa čak rade na raznim dužnostima i u tijelima lokalnih vlasti – a prema tvrdnjama samih Vukovaraca, ima ih čak i u Hrvatskoj policiji i pravosudnim tijelima.

 Na skupu su same žrtve i očevici zločina iznijeli brojne grozne opise nedjela što su ih počinili srpski krvnici – od odsijecanja glava i rezanja genitalija, do raznošenja ljudi ručnim bacačima, teških premlaćivanja, mučenja i silovanja. I ta nedjela do danas nisu kažnjena. Kad Državno odvjetništvo pokrene istražni postupak i privede bilo kojeg Srbina na razgovor, istoga trena SDSS i SNV na čelu s Miloradom Pupovcem stupaju u akciju. Politički predstavnici Srba u Hrvatskoj dolaze na lice mjesta i ustaju u zaštitu svakog pojedinca osumnjičenog za zločin i prije nego istražna tijela Republike Hrvatske utvrde bilo što. Nije li to sramotno i nedopustivo?

Njihovo je obrazloženje u svakom pojedinom slučaju, kako ne dopuštaju “nametanje kolektivne krivnje srpskom narodu” – vezano za ono što se u Hrvatskoj događalo 90-ih godina prošlog stoljeća – iako nitko živ ne spominje bilo čiju kolektivnu krivnju, nego se, naprotiv, nastoji sudski procesuirati pojedince! 

 Milorad Pupovac i njegovi suradnici ponašaju se kao produžena ruka Beograda i tamošnje vlasti koju predvodi notorni ratni huškač i šovinist, idejni i mentalni slijednik ratnog zločinca, opskurnog rasista i fašista, četnika Vojislava Šešelja, Aleksandar Vučić. Pupovac i njemu slični zaboravljaju kako upravo sami nameću svom narodu kolektivnu stigmu time što se ne distanciraju od zločina i zločinaca nego ustaju u njihovu zaštitu. Poslušamo li poruke što nam ih upućuju oficijelni predstavnici Srba u Hrvatskoj, jasno je vidljivo da se to čak i na retoričkoj razini ni po čemu ne razlikuje od onoga što nam stiže s istoka iz usta spomenutih Šešelja i Vučića, pa i njihovih najbližih suradnika (Ivice Dačića, Aleksandra Vulina) i svećenstva SPC predvođenog episkopima i srpskim patrijarsima (od Pavla do današnjeg Porfirija). 

 Koliko god se osjećali jaki i moćni – budući da su na žalost svih nas, pa i na štetu same srpske manjine – danas u Hrvatskoj takvi Srbi dio vlasti, njih i njihove nalogodavce treba podsjetiti kako istinu ništa neće zaustaviti. Mi je znamo i ponavljat ćemo je, pisati, govoriti i podsjećati – ne samo iz pijeteta prema žrtvama i osjećaja odgovornosti prema povijesnoj istini, nego i zato da bi naši potomci iz svega izvukli pouke i znali što se doista događalo, kroz što je sve hrvatski narod prolazio na putu ka svojoj slobodi i samostalnosti i s kakvim smo se zlom sretali tih olovnih 90-ih godina XX. stoljeća.

 Žrtve koje su podnijeli najbolji među nama – pa i mladi hrvatski redarstvenici čiji su životi rukom krvnika ugašeni u Borovu Selu 2. svibnja 1991. godine – obvezuju nas na to. Mi smo njihov glas, a oni dio naše savjesti.

 Počivali u miru Božjem i laka im bila hrvatska zemlja za koju su živjeli i žrtvovali se.

Video: HTV, TV kalendar, Borovo Selo 2. svibnja 1991.:

• kraj

Z.Pinter: Borovo Selo – krvavi masakr srpskih terorista počinjen prije 30 godina najavio je barbarski rat protiv svega što je hrvatsko (1. dio)

Zlatko Pinter/Hrvatsko nebo