Kao i bl. Alojzije, Kuharić živi u sjećanju vjernika i naroda
Vrijeme:4 min, 13 sec
Nakon što je godine Gospodnje 1993. Sveta Stolica prilagodila crkvenu upravu novim državnim granicama i ustanovila Hrvatsku biskupsku konferenciju. Njezinim prvim predsjednikom postao je Franjo Kuharić, zagrebački nadbiskup od 1970., u rangu kardinala od 1983., čija će 19. obljetnica smrti biti svečano obilježena 11. ožujka.
Putem brojnih velikih crkvenih manifestacija unutar hrvatskoga katolištva i naroda iz prijašnjih dvaju desetljeća (Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata, Nacionalni euharistijski kongres, Branimirova godina) i zaslugom samog položaja metropolita tada iznimno velike zagrebačke metropolije, zagrebački nadbiskup postao je nositeljem i hrvatske narodne obnove i otpora službenoj ideologiji države kojom je 45 godina vladao Savez komunista Jugoslavije. Bio je to dugogodišnji odgojni proces – po sebi nužno i duhovni ’pokret otpora’ – koji je vodila Crkva među Hrvatima i bez kojeg nacionalno buđenje, oslobođenje od komunističke vlasti bez prolijevanja krvi ni izbor Franje Tuđmana za nacionalnog vođu i predsjednika ne bi imali ono spontano, masovno i oduševljeno zaleđe. Nije pretjerana tvrdnja da bez toga i bez udjela u svemu tomu osobno kardinala Kuharića hrvatski narod ne bi bio (dovoljno) spreman za prvu fazu političke emancipacije i oslobođenja 1989. – 1990.
Posebno će se pamtiti njegove propovijedi na Stepinčevo. Tako je na Stepinčevo 1990., iako je to u tom trenutku bilo nepopularno, nastojao je ublažiti unutarnjopolitički sukob koji je tinjao u hrvatskom narodu. U svojoj propovijedi je rekao: „Smatram da ne smijem prešutjeti ni pozitivnu činjenicu, kao znak demokratizacije i u odnosu prema kardinalu Alojziju Stepincu, a to je da su se prvi put, nakon 43 godine, u društvenom tisku mogli objaviti dokumenti njegove obrane. Dostupna je i knjiga o njemu, izdana od crkvene ustanove ovdje u domovini.“ I najzagriženiji zagovornici osvete taj su pozitivan pristup prihvatili jer je to izgovorio čovjek koji je održao živu uspomenu na kardinala Stepinca unatoč nastojanjima komunističke vlasti da ga ocrni u domovini i u svijetu.
Bio je svjestan poteškoća koje čekaju novu državu pa je nastojao pomoći novoj vlasti. Surađivao je s novom vlašću i predsjednikom Franjom Tuđmanom, ali nije se s njime poistovjetio stranačko-politički. Iako je imao svojih ozbiljnih rezervi, nije spriječio Crkvu da uskladi svoje djelovanje s državnim vlastima. No budno je pazio da se ta suradnja ne pretvori u podložnost.
U intervjuu pod naslovom „Demokracija nije obraćenje“ (MI, br. XVI/1990.) rekao je: „Nakon dolaska demokracije, nakon pada komunizma, otvoreno je novo razdoblje slobode za Crkvu, za narod, za čovjeka. Crkva se našla u novoj situaciji, ali opet zauzeta za autentičnu slobodu, za autentično poštivanje ljudske osobe, ljudskog života, od začeća do prirodne smrti. Crkva i u demokraciji čuva svoju autonomiju. Ona surađuje na područjima na koja je upućena vlastitim poslanjem… Crkva sada surađuje i u brizi za prognanike, surađuje također u potrebama koje će se još većim pokazati kad bude trebalo ponovno graditi ono što je srušeno. Crkva surađuje, ali ona čuva svoje poslanje; nikada se ne identificira s političkom strankom, s političkim sistemom ili političkom ideologijom.“ I ovo: “Dakle u tom prijelaznom vremenu bili smo vjerni načelu slobode, da se glasuje za demokraciju, a sada u demokraciji, opet smo vjerni načelima, i to opet svojim izjavama naglašavamo, da ta demokracija bude autentična, da bude zaista u prilog slobode, ljudskih prava i moralnoga i duhovnoga napretka. Dakako, treba liječiti od mentaliteta. Može se promijeniti jedan totalitarni sistem, a da ostane totalitarni mentalitet, i to je proces koji traži vremena.“ Zbog tog (komunističkog) mentaliteta odustao je od prisne suradnje s vlastima, iako je s njima održavao redovnu komunikaciju, dajući im potporu u povijesnom procesu obrane legitimnih prava hrvatskog naroda i ljudskih prava. Uglavnom se je posvetio crkvenoj djelatnosti, imao suzdržano kritički odnos prema politici i tražio da se svećenici ne bave politikom.
Tijekom 70-ih i 80-ih on je za komuniste bio gotovo pa državni neprijatelj, iako i tada u nužnoj komunikaciji s vlastima. Narod ga je cijenio i smatrao vjerodostojnim simbolom svoga identiteta i svjetionikom održanja u teškim povijesnim iskušenjima. U novoj pak državi njegova je uloga bila osigurati bezbolan prelazak u normalno stanje, u kojemu Crkva u sekularnoj, pluralnoj državi treba biti slobodna i svoja.
Održi li se Hrvatska kao stvarno samostalna, slobodna i pluralistička država, moći ćemo zaključiti da je zagrebačka nadbiskupska stolica uspješno odigrala svoju ulogu u povijesti hrvatskog naroda. To će biti i spomenik trojici sada pokojnih ordinarija zagrebačke nadbiskupije pod čijim je vodstvom završen taj mukotrpan i dug proces. A bit će to i priznanje hrvatskim svećenicima i vjernicima koji su stasali pod papom Pijem XII., koji u božićnoj poruci početkom rata g. 1939. bijaše poručio: „Temeljni zakon pravednog i časnog mira jest osiguranje prava na život i nezavisnost svih naroda, velikih i malih, jakih i slabih. Volja za životom jednoga ne smije biti smrtna osuda drugoga naroda. (citirano po Kuharićevoj „Poruci sa Stepinčeva groba“, str. 125.)“
Nagrade su crkvenom pastiru, velikodostojniku i hrvatskom patriotu Kuhariću bile za života dva pohoda pape Ivana Pavla II., 1994. i 1998., kada je (pri drugom pohodu) proglasio kardinala Alojzija Stepinca mučenikom za vjeru i hrvatski narod, a nakon smrti dionikom kraljevstva nebeskoga te blaženikom, svetim čovjekom koji živi u sjećanju vjernika i naroda.
MO/Hrvatsko nebo
