Razgovor s Tomislavom Šovagovićem: Potrebno je čuvati nacionalno samopoštovanje unatoč europskim direktivama

Razgovor – Tomislav Šovagović, novinar i književnik, autor knjige „Kad narastem, bit ću Dražen (Priče iz Domovinskoga rata)“

Tomislav Šovagović rođen je u Šibeniku 16. prosinca 1976. godine. Unuk je Franje i Eve, Ivana i Kate, sin Josipa i Jadranke, Evin brat, Josipov i Katarinin ujak. Diplomirao je novinarstvo na Hrvatskim studijima i teologiju na Institutu za teološku kulturu laika u Zagrebu. Objavio je šest knjiga, zbirke priča „Rudnik čvaraka“, „Cesta knezova Bribirskih“, „Ispod skala“, „Latifundija“ i „Kad narastem, bit ću Dražen“ te roman „Mangan“. Dobitnik je četrdeset književnih nagrada. Samostalni je umjetnik i honorarni novinar.

Sa Šovagovićem smo razgovarali o književnim i aktualnim društveno-političkim temama.

Od našega posljednjega razgovora 1. veljače 2018. godine štošta se toga dogodilo u Hrvatskoj i svijetu, ali i na vašem osobnom planu. Ogranak Matice hrvatske u Vukovaru u lipnju je objavio vašu zbirku priča „Kad narastem, bit ću Dražen“. Ona je kompilacija ratnih događaja u rodnoj Vam Dalmaciji i očevoj Slavoniji.

Zbirka kratkih priča iz Domovinskoga rata „Kad narastem, bit ću Dražen“ sadrži deset književnih tekstova, pet ih je posvećeno Slavoniji, četiri Dalmaciji, uz završni putopis umjesto pogovora „Kraljevstvo za ‘Bljesak’“ posvećen zanemarenim hrvatskim gradovima Lipiku i Pakracu. Ukoričene priče kompilacija su nastala od 2009. do 2017. godine, među kojima su i tri nagrađene na natječaju Ogranka MH u Vukovaru za kraće književno djelo o Hrvatskom domovinskom i obrambenom ratu. To su priče „Zaveslaj ljubavi“, „33“ i naslovna, koja opisuje tragediju šibenske obitelji Džaja, kada su tri naraštaja muškaraca – djed Ivan, otac Mile i sin Ante – poginuli 2. ožujka 1993. od posljedica projektila ispaljenoga iz četničkoga „Orkana“ na njihov i moj rodni Šibenik. Nažalost, hrvatskoj javnosti uglavnom nije poznato ime Ante Džaje, kao ni imena četiristotinjak djece poginule u Domovinskom ratu. Knjiga je dobila potporu Ministarstva hrvatskih branitelja, zasad je otisnuta u 800 primjeraka koje dijelim svima zainteresiranima. Zadovoljan sam jer je zbirka dobila prilično dobru kritičku recepciju i u ovom koronskom vremenu doprla do čitateljskih srca.

U studenom je obilježena 29. obljetnica pada Vukovara. Nekoliko priča u zbirci posvećeno je i vukovarskim događajima u Domovinskom ratu?

Točno. Vukovaru se uvijek rado vraćam, kao što sam se vraćao i prije Domovinskoga rata, budući da mi je rodbina živjela u Borovom naselju i na Lijevoj Supoderici. Priča „Zaveslaj ljubavi“ posveta je ubijenom vukovarskom veslaču Željku Begovu i njegovoj obitelji, dijelom protkana sa sudbinom rođakinje Anke Cigić koja je do posljednjega dana vukovarske obrane bila u atomskom skloništu nebodera u opjevanom radničkom kvartu uz Dunav i tvornicu „Borovo“. Haiku-novela „33“ zamišljena je kao dnevnički zapis na Veleprometu ubijenoga vukovarskoga stomatologa i pjesnika Rénea Matoušeka. Smatram da nije dovoljno poznat široj hrvatskoj javnosti, a njegova životna priča može biti nadahnuće svakom dobronamjernom hrvatskom domoljubu.

Simboličan je naslov, kako ističete, haiku-novele – „33“.

Da, u Matoušekovom životnom djelu isprepliće se i kristološka simbolika, jer je imao 33 godine kada je zvjerski ubijen, „kriv“ što se vratio u rodni Vukovar godinu dana prije velikosrpske agresije, radio na obnovi „Hrvatskoga doma“, javljao putem Hrvatskoga radija Vukovar i još ranije proročki najavio sve što će se dogoditi. Sretan sam jer je „33“ rodila prijateljstvo s Réneovom majkom Božicom (ima 93 godine!) i bratom Robertom, također stomatologom. Mnoštvo je novih spoznaja o ubijenom pjesniku koje ću, vjerujem, napisati u novom književnom djelu. Volio bih da svaki hrvatski građanin sazna za poginule junake iz moje, i ne samo moje, knjige.

Kako gledate na odnos prema Vukovaru od strane države i općenito društva?

Bojim se da je odnos prema Vukovaru prigodničarski od strane države, opterećen dnevnopolitičkim previranjima, što je bilo jasno vidljivo u marginaliziranju obnove Vodotornja u dominantnom medijskom diskursu. Čim gradonačelnik Vukovara više nije dijelom vladajuće klike, došlo je do zaokreta u pristupu do jučer neupitnim temama i njihovom praćenju. Stvaratelji javnoga mnijenja uspijevaju u onome što nisu ni srpsko-jugoslavenski agresori 1991. godine – umanjiti, odnosno preispitivati značajnost vukovarske epopeje. Najbolnija su rana neriješena pitanja nestalih i ubijenih, točnije, često jednokratni potezi hapšenja osumnjičenih za ratne zločine nekoliko dana prije Dana sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje. A zatim uslijedi – novo zatišje „starog normalnog“.

Jasno je da Vukovar 2020. dijeli sve klasične probleme s ostatkom Domovine, u koju je mukom mirne reintegracije vraćen, a tragove zakukuljenoga Erdutskoga sporazuma nosit ćemo još dugo kao društvo, ako „koalicijska država“ ne poduzme snažnije korake riješiti jedino pitanje koje muči obitelji nestalih i ubijenih – gdje su posljednja počivališta njihovih najmilijih? Dobra volja i nekoliko telefonskih razgovora može riješiti sve, ali očito – niti ima političke volje, niti upornosti okrenuti brojeve.

Na tom tragu spomenuo bih i temu koja je već obrađena na vašem cijenjenom portalu. Saborski zastupnik napisao je kako je svijet bolje mjesto nakon preminuća prvoga zapovjednika obrane Vukovara. Paradoksalno, svijet je po njemu bolje mjesto jer je umro čovjek koji je, doduše kraće vrijeme, pokušavao hrvatski grad zaštititi od četničke agresije, agresije čiji je ishod i stratište Grabovo (Ovčara) na kojemu je bezdušno ubijen otac saborskoga zastupnika. Takvi oksimoroni najbolja su i najtužnija slika Hrvatske ususret tridesetoj obljetnici pada grada heroja.

I sudbina Aljmaša je ispripovijedana u knjizi „Kad narastem, bit ću Dražen“.

Pogađa me sudbina svih hrvatskih mjesta, a zbjeg iz Aljmaša potresna je slika koju svaki istinoljubiv patriot nosi u napaćenoj duši, ma koliko godina imao u trenutku Domovinskoga rata. Daleko je priča „Sloboda miriše na jabuke“ od proživljenoga svjedočanstva Marijana Gubine opisanoga u njegovih književnih i kazališnih „260 dana“, ali je mali znak pažnje i vapaja za sjećanjem na kolovoz 1991. i sve što je ovjekovječio istog mjeseca ubijeni televizijski snimatelj Žarko Kaić. „Pokušaj ubojstva“ tog hodočasničkoga, marijanskoga mjestašca uz Dunav, kao i sva nastojanja da Hrvatska ne bude podunavska zemlja, važno je osvijestiti i u svim budućim pregovorima (a što se ima pregovarati, ponavljam, dok se ne kaže istina o nestalima) s Republikom Srbijom. Samo činjenice. Da se ne manipulira, ako se već i pokuša nametnuti zaborav.

Lako je primijetiti naglasak koji u pričama stavljate na obične ljude i njihove emocije.

Da, i ostale priče u zbirci „Kad narastem, bit ću Dražen“ govore o sudbinama malih ljudi, vlastitih stričeva-hrvatskih branitelja u „Sokolovima s Drave“, tragičnom završetku dobroga ladimirevačkoga čovjeka Zvonka Novogradca u priči „Gol Man“, tematiziranju žrtve i oprosta u „Circulus vitiosus“ koje podsjeća da su tijekom Domovinskoga rata u kninskom zatvoru zlostavljani salezijanski svećenici (preporučujem svima knjigu zatočenoga Mirka Barbarića „Pozdrav iz Knina 10.10.1991.“). U knjizi je i priča „Cvrčak slobode“ o jedinom ubijenom hrvatskom branitelju iz rodnoga djedovog i bakinog mi Pakova Sela u Dalmatinskoj zagori. Pokojnom djedu Ivanu posvećena je cijela knjiga, ali unutar nje i priča „Barikade duša na vjetru“ o vojničkom prijateljstvu sa Srbinom kojega je Domovinski rat ostavio na neprijateljskoj strani u okupiranom Drnišu. Knjiga je kolaž emocija, a o njezinoj vrijednosti neka prosudi svaki čitatelj za sebe.

U međuvremenu ste dobili i neke nagrade za svoj književni rad.

Dobio sam dvije nagrade u koronskoj 2020. godini. Ponosan sam na prvu nagradu Književnoga kruga Karlovac „Zlatko Tomičić“ za kratku priču „Zavodnik na tračnicama“, kao i na treću nagradu Ogranka Matice hrvatske u Slatini za djelce „Lepi“, posvećeno preminulom slavonskom prijatelju Mariju Peroševiću. Simbolično je otišao u vječnost prvoga dana djelomičnoga zatvaranja raspadajućega svijeta (i Hrvatske) na Josipovo ove godine. Nagrade su poticaj na još predanije pisanje, nikako za stajanje na mjestu i šutljivo promatranje svega što mori Hrvatsku danas. Koliko se već literaturom mogu promijeniti stvari. Malo, znam. Ali prestati pisati bilo bi nedopustivo.

Radite li na nekome novom književnom rukopisu?

Dovršavam zbirku kratkih priča radnoga naslova „Rudnik čvaraka 2“. Nastavak je istoimenoga prvijenca, objavljenoga 2012. godine i nagrađenoga u Vinkovcima priznanjem „Josip i Ivan Kozarac“ za knjigu godine. Posveta je to Slavoniji koja odumire, slavonskima djedu, baki, stričevima i bliskom rođaku, najboljem hrvatskom glumcu Fabijanu Šovagoviću, čiju mrežnu stranicu također uređujem. Pišući novo slavonsko djelo shvatio sam da je protekom godina melankolija prema prohujalom vremenu sve prisutnija, i kako bih danas drugačije napisao i prvi „Rudnik čvaraka“. Osim spomenute zbirke, odavno je pripremljeno, ali i odgođeno objavljivanje knjige „Spremište Trešnjevka“ o Zagrebu osamdesetih godina prošloga stoljeća. U njoj sam pokušao izbjeći crnobijelu patetiku komunističkoga jednoumlja, iskazujući iz dječačke perspektive sve dobro i loše što se događalo u obiteljskoj svakodnevici. U sljedećoj godini nadam se objaviti i prvu zbirku poezije „Čajevi protiv učmalosti“ za koju sam dobio potporu Ministarstva kulture i medija. Uglavnom, uvijek se nešto piše, ali nije sve za javno objavljivanje (smijeh, op.a.).

Nastavljate i svoj novinarski rad?

Novinarski rad primjenjujem u emisiji „Na kraju tjedna“ na Trećem programu Hrvatskoga radija. Zahvaljujući urednici Nevenki Dujmović svake subote ugošćujem sugovornike s područja kulture, znanosti i umjetnosti, širokoga spektra znanja i zanimanja. Također, vanjski sam suradnik dvotjednika „Vijenac“ Matice hrvatske, a poseban izazov je dvogodišnji projekt „Inkluzija“, osmostranični prilog o ranjivim skupinama hrvatskoga društva. Uglavnom, kuburim životom samostalnoga umjetnika, dijeleći dan i noć između novinarstva i književnosti – pa kamo dospijem.

Kako gledate na novinarsko snalaženje u aktualnoj korona-krizi?

Pišem privatni i novinarski „Dnevnik korone“, svjestan da je glavna tema nametnuta, i još će vjerojatno dugo biti u hrvatskoj i svjetskoj svakodnevici. Jedna je bolest, opasna i nepredvidljiva, preuzela primat nad svim drugim bolestima, tako da se stvara dojam kako ništa drugo nije važno – dok urednici medija i njihove medijske politike ne procijene drugačije. Virtualnost je postala trend i prije korone, uštede, terenski rad u sjeni prevođenja tuđih radova sa svemrežja. Novinari se, s virusom i bez njega, pokušavaju snaći kako im gazde vele „da svežu konje“, ali osim zastrašivanja, usklađenoga sa sve revnijim i strožim epidemiološkim mjerama, ne vidim mnoge plodove terenskoga novinarskoga rada.

Teško je prihvatiti živjeti u prestrašenom svijetu upaljenih televizora i bjesomučne portalizacije koja, bez vlastite higijene duše, samo ispražnjuje čovjeka i čini ga poslušnikom, po mogućnosti da što manje misli i petlja se u ono što dominantna medijska struja nameće kao tobože neupitan kanon. Govorim o svim područjima javnoga djelovanja, ne samo onome zdravstvenome. U jednoj rečenici: vodeći mediji stvaraju dojam kao da živimo u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj, a ne u samostalnoj i neovisnoj Republici Hrvatskoj. To je lako uočiti i na kioscima i u virtualnom prostoru. Sve mogu razumjeti, sve osim podcjenjivanja zdravoga razuma. I pamćenja. Ne vjerujem da cijela Hrvatska boluje od Alzheimerove bolesti.

Kraj nesretne godine obilježen je i odlascima u vječnost velikana hrvatskoga glumišta, Mustafe Nadarevića i Špire Guberine, kao i preminućem najboljega svjetskoga nogometaša svih vremena Diega Armanda Maradone. Toplinu sjećanja na one koje su značajno utjecali na naše odrastanje također je važno grijati u novinarskom i književnom radu.

Kako biste ocijenili ukupnu društveno-političku situaciju u Hrvatskoj?

Ona je svedena na broj ruku vladajuće većine u Hrvatskom saboru. Ništa više i ništa manje od toga. Bojim se unaprijed dogovorenih „zamućivanja voda“, „probnih balona“ i ostalih dnevnopolitičkih makinacija, dočim završni račun plaćaju hrvatski građani, svakoga mjeseca iznova. Ocjena u jednoj misli: potrebno je čuvati nacionalno samopoštovanje unatoč europskim direktivama. Za bolji uvid u društveno-političku situaciju trajno preporučujem kolumne ponedjeljkom vašega i našega Hrvoja Hitreca. Svaka politička situacija istodobno je i nepresušan izvor satire, samo kada ne bi tragično završavala poraznim financijskim, demografskim i (uskoro će biti objelodanjeno popisom stanovništva 2021.) inim brojkama. Jesmo li samo brojke? Valjda nismo. Još nismo. Propali.

Razgovarao: Davor Dijanović/hkv.hr/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo