PROPOVIJEDI Gabi Ceric: 1. Nedjelja Došašća

Neočekivana posjeta

Predočite sebi, kuca ili zvoni na vratima -posve neočekivano- i bez telefonske najave dođe vam netko u posjetu. Vi ste vrlo napeti, tko bi to mogao biti.

Predočite sebi, da bi to mogao biti samo susjed preko puta, s kojim vi već odavno živite u svađi ili s njim ne želite više ništa imati. Njemu se vjerojatno nećete obradovati. Vi zatvorite vrata – a tada i vaše srce. Tom čovjeku ne dopuštate ulaz. U vašem srcu se ništa ne pokreće.

Očekivana posjeta

Predočite sebi, da je taj netko, jedna draga poznanica ili rođakinja koju ste već duže vremena htjeli vidjeti. Tom čovjeku ćete rado otvoriti vrata – a time i svoje srce. Nešto će dirnuti vaše srce i vaše će srce poskakivati od radosti: toga čovjeka ćete pustiti u vaš stan, jer je on već našao mjesto u vašem srcu.

Predočite sebi, Bog stoji ispred vaših vrata i kuca. Što bi se u vašem srcu pokrenulo? Možda bi se dogodilo da vaše srce više ne bi kucalo.

Postoje ljudi koji s Bogom ne žele više ništa imati i Njega ne žele primiti u svoju kuću i u svoj život, ne žele se s Bogom u ništa upuštati.

Postoje ljudi koji čekaju na to da Bog dođe k njima, koji ga čeznutljivo očekuju, jer su nesposobni da se sami Njemu otvore.

Čekati na Boga

Takav jedan čovjek je također molitelj, čije riječi smo čuli u prvom čitanju. Njegov psalm čežnje za Bogom sliven je u veliku molitvu naroda za ukazanje Boga. On slika svoju sliku čežnje jarkim bojama koje otvaraju nebo, dok planine podrhtavaju. Tako jaka čežnja može biti u čovjeku koji je zalutao s puta.

Tko se potrudi ići Božjim putem, on ne može jednostavno shvatiti, zašto Bog neće s njim ništa imati. To ne može samo ovisiti o čovjeku, već je sada red na Bogu da se otvori. Još više: da pođe čovjeku u susret (usp. 64,4). Tu se čuje glas jednog čovjeka koji se u Boga nada, njemu vjeruje i koji je Bogu pružio jedno čvrsto mjesto u svom životu. Tu je samo tek čežnja i samo Bog može ispuniti tu prazninu svojom prisutnošću. Molitva za prisustvo Božje pretvara se u tužaljku, jer Bog skriva svoje lice.

“Bog ne želi sa mnom ništa imati. Ja ga tražim, ali on se ne da naći. Ja sam bespomoćno izložen svojoj krivnji, a ti me ne izbavljaš.”

Zadnja riječ psalma je utješna i budi povjerenje. Izraz je odnosa i veze Boga i čovjeka, stvoritelja i stvorenja, lončara i lonca, oca i djece. Ova se stvarnost, usprkos tužaljke i čežnje, ne može lako potresti.

Čežnja za Bogom

Ovaj psalam čežnje za Bogom stavlja nam se pred oči na početku Došašća (Adventa). U Došašću očekivamo nekoga tko hoće doći. Mi se vježbamo u tom čekanju kao Martin postolar:

“Postolar Martin” (Legenda, Leo Tolstoj)

Bio jedom jedan siromašan postolar, zvao se Martin i živio u jednom podrumu. Kroz mali podrumski prozor mogao je vidjeti ljude koji su prolazili ulicom. On je vidio samo njihove noge, ali je prepoznao svakog po njegovim cipelama. Gotovo svaku od tih cipela imao je jednom ili dvaput u svojim rukama.

Već mnogo godina radio je Martin u podrumu koji mu je bio i radionica i stan. Od jutra do mraka rezao je kožu, pribijao nove potpetice na cipele ili ušivao poderane šavove. Ljudi su dolazili rado Martinu, jer je on dobro radio svoj posao, a nije tražio mnogo novaca za to.
Kad bi pala večer i vani postalo mračno, upalio bi Martin svjetiljku i čitao iz svoje najdraže knjige. To je bila Biblija s mnoštvom priča o Isusu. Cijeli dan bi se radovao toj knjizi. Jedva je čekao da padne večer.

Jednoga dana je Martin čuo kako ga netko zove po imenu: ”Martine”, zazvonilo je najednom posve tiho na njegovo uho. On se okrenuo. Ali nitko nije bio u radionici. Čuo je ipak ponovno glas: “Martine! Pogledaj sutra na ulicu! Ja ću doći k tebi“. Martin je mislio da je sanjao. Da li je to bio Isus koji je iz tišine njemu govorio?

Slijedeće jutro ugleda Martin ispred svog prozora jedan par starih, zakrpanih, vojničkih čizama i uskoro prepozna čovjeka koji ih je nosio. Bio je to stari Stjepan. On je upravo čistio snijeg s ulice. Rad ga vrlo umarao. On je morao uvijek ponovno zastati i odmarati se. Martin je imao samilost prema starom čovjeku, te ga pozove k sebi unutra: “Dodji, Stjepane! Ogrij se u mojoj sobi !” Zahvalno se odazove Stjepan tom pozivu. On se ženirao sa snijegom na čizmama ući u sobu. Martin ga je prijazno uvjeravao : “Sjedni pokraj mene na stolicu, Stjepane! Ja ću ti napraviti jednu šalicu čaja. Topao čaj će ti prijati”.

Kada je Stjepan otišao, pogledao je Martin opet kroz prozor. Ugledao je jednu mladu ženu s djetetom u naručju. Žena je zebla u svojoj tankoj haljinici. Ona je pokušavala svoje dijete zaštititi od hladnog vjetra. “Dođi gospođo unutra!”, pozove ju Martin. “Ovdje unutra možeš svoje dijete bolje poviti.” Martin uze juhu sa štednjaka, koju je za sebe skuhao i dade ju ženi. “Evo, pojedi nešto”, reče on, jer je vidio da je žena gladna. Dok je majka jela juhu, Martin uzme dijete na svoje krilo pokušavajući ga svakakvom šalom nasmijati. Tada ga vrati majci. “Stani! Prije nego što ideš, htio bih ti nešto dati u što ćeš moći svoje dijetie zaviti”. Martin je donio svoju staru jaknu i poklonio ju ženi.

Istom što je majka s djetetom otišla, začuo je Martin vrisku ispred svog prozora. Jedna piljarica tukla je jednog dječaka jer joj je ukrao jednu jabuku iz njezine korpe: “Pričekaj ti lopove! Ja ću te odvesti policiji”, vikala je ljutito i vukla dječaka za kosu. Martin odmah istrča na ulicu. “Pusti ga!”, reče ženi. “On to sigurno neće više učiniti. Jabuku ću ti ja platiti”. Žena se smiri, a dječak se morao ženi izvinuti zato što joj je ukrao jabuku. “Dobro je”, reče žena i ode. Dječak joj je dobrovoljno pomogao nositi tešku korpu.

Navečer je Martin opet čitao svoju omiljenu knjigu, Bibliju. Tada je čuo tih glas u svom uhu: “Ja sam bio kod tebe, Martine. Jesi li me prepoznao?” “Kada? Gdje?”, upita Martin. “Pogledaj malo okolo”, reče glas. Tada ugleda Martin najednom starog Stjepana u svjetlu svjetiljke i pokraj njega majku sa svojim djetetom. Vidio je i dječaka s jabukom i piljaricu s korpom u ruci. “Da li me sada prepoznaješ?”, prošaptao je glas. Tada su najednom svi izčeznuli. Martin se radovao. On otvori opet Bibliju na onom mjestu i pročita što je Isus rekao: “Sve što ste učinili siromasima, to ste meni učinili.”

U Došašću trebamo u našem srcu učiniti mjesto za sve koji na naša vrata kucaju. I za Boga. On hoće doći. On će zaista doći. Priča o Martinu nam je objasnila da Bog često drugačije dolazi nego što mi sebi u našim glavama naslikamo. S tom čežnjom u srcu i otvorenim očima, započnimo Došašće, vrijeme čekanja na Boga, koji će nam se očitovati u malom djetetu iz Betlehema.

Gabi Ceric (Prijevod s njemačkog: Katica Kiš)

Hrvatsko nebo