Davor Velnić: Tko to ovdje ruši Hrvatsku?

Vrijeme:12 min, 27 sec

 

Mediji odavno već „lože“ javnost, scena se priprema, glumci uvježbavaju svoje dionice, a redatelj nereda na Pantovčaku u tišini proučava scenarij. Međutim, on nije kreator nereda i dežurni potpaljivač nezadovoljstva pod nazivom „Vrijeme je za promjene“. Putinov pouzdanik i Titin gardist sa svojom antifašističkim orcima, i lubenica koalicijom uvježbava taktiku za najavljeni „štrajk mladih“ 12. prosinca ove godine. Sve je to običan eufemizam za pokušaj uličnog prevrata i nimalo prikriven pokušaj „malog Oktobra“ s ciljem rušenja legitimno i legalno izabrane HDZ-ove vlasti. Zapravo je riječ o kopiranju srpsko-srbijanskog izbornog puča u Beogradu i agitpropovskom izjednačavanju Srbije i Hrvatske; o prevratu kao putu prema novoj pljački: konfiskaciji, nacionalizaciji, osobnim osvetama i vraćanju Hrvatske u septičku jamu nekakve treće Jugoslavije – ocijenio je aktualni pokušaj organiziranja „štrajka mladih“ najavljenoga za 12. prosinca Davor Velnić u Hrvatskom tjedniku u vrlo oštroj kolumni na temu socijalnih nezadovoljstava i političke orijentacije, koju prenosimo kao njegov osobni prilog sagledavanju općega stanja u kojem se Hrvatska (zaista) nalazi.

 

Bitne statističke podatke o Republici Hrvatskoj i njezinu stanovništvu teško je staviti u suvisao obrazac a da se odmah ne upitamo – ili čak zabrinemo – o kakvoj je to državi i kakvim ljudima riječ? Nije u pitanju samo sporadična kontradiktornost ili neznatna anomalija, nešto malo nelogično i teško objašnjivo, nego slika hrvatskoga društva počinje poprimati izgled društvene himere, sličiti zastrašujuće grotesknom liku uzoholjenog skorojevića kome se ne piše dobro i bit će kažnjen.

Republika Hrvatska ima 3,88 milijuna stanovnika (podatak za 2025.) i 2,4 milijuna stambenih jedinica prosječne veličine 92 četvorna metra. Nije loše za narod koji neprestano kmeči o stambenoj krizi i govori o održivom stanovanju. Podatak da je 86,7% stambenih jedinica u privatnom vlasništvu govori o nevjerojatno visokom udjelu privatnih stanova. Prosjek u EU-u je 69%, a Njemačka s kojom nezadovoljnici u Hrvatskoj često peru usta ima „samo“ 47% stanova u privatnom vlasništvu. „Hvala“ samoupravljačkom socijalizmu, radnici su doslovno dobivali stanove, pohvalit će se tzv. antifašisti – a poslije ih pljačkom u privatizaciji otkupljivali za sitniš. Dakle stotine tisuća njih, danas ogorčenih, sudjelovali su u pljačkaškoj privatizaciji, ali im to ne smeta sa zavišću prozivati one koji su bili beskrupulozniji, bliže „oltaru“ i u tome uspješniji.

Ili izraženo statistički, 1,6 stanovnika Republike Hrvatske posjeduje vlastiti stan, a ako isključimo osobe ispod 18 godina (njih 670 000), izračun pokazuje da jedan stan dolazi na 1,34 (odrasla) stanovnika! Pravo obilje stambenog prostora kakvo ne mogu dosegnuti ni gospodarski najrazvijenije države svijeta! Od spomenutog broja stambenih jedinica, 231 000 su vikendice, ili u prosjeku svaki četrnaesti odrasli stanovnik RH posjeduje kuću za odmor. Kleti nisu uvrštene. Naravno, vikendica ima daleko više, nego je česta pojava da najstarija generacija u obitelji prijavi boravišno mjesto na vikendaškoj adresi kako bi na taj način izbjegla porez na vikendice. I usprkos tim impresivnim brojkama i stalnoj depopulaciji u posljednjih dvadeset godina, opet se neprestano gradi i javnost truje informacijama o krizi stambenog prostora. U posljednjih deset godina intenzivno se grade stambene jedinice, pretpostavljam da je cilj izjednačiti broj stanovnika i stambenih jedinica i tako ući u Guinessovu knjigu rekorda?

Zanimljivo, od 2,4 milijuna stambenih jedinica oko 600 000 njih su prazne, tj. svaki četvrti stan nema stanara!? No, da bi se dobila nešto objektivnija slika o „praznim“ stanovima, spomenimo da u Republici Hrvatskoj ima registriranih 125 000 turističkih apartmana, i nešto manji broj neregistriranih koji se podstanarski iznajmljuju bez službene registracija, tako da bi se siva ekonomija u Hrvatskoj mogla nazvati ružičastom i vrlo unosnom. Službeno svaki dvadeset peti odrasli stanovnik RH posjeduje registrirani turistički apartman.

*

Po podatcima HNB-a hrvatski građani na tekućim računima banaka imaju 34,4 milijarde eura i oročeno 9,9 milijardi, ukupno 44,3 milijardi eura ili po odraslom stanovniku 13 725 eura. Tu nije ubrojena znatna štednja u inozemnim bankama i gotovina u slamaricama, a ona je pozamašna s obzirom na činjenicu da u inozemstvu i na tekućoj štednji i na oročenje ipak postoji makar i mala kamata, u Hrvatskoj beznačajna ili je uopće nema.

U Republici Hrvatskoj zaposleno je 1 767 000 radnika, od toga cca 170 000 stranaca na privremenom radu. Na Zavodu za zapošljavanje registrirano je cca 67 000 osoba, neobično velika brojka kad se uzme u obzir neprestana potražnja za radnicima svih profila i ukupan broj inozemnih radnika zaposlenih u RH. To znači da je odlazak na Zavod osobni životni odabir, a ne nedostatak posla. U Hrvatskoj se traži radno mjesto (radnička prava), a ne posao.

BDP per capita [po glavi] u Republici Hrvatskoj u zadnjih dvadeset godina (u američkim dolarima) izgleda ovako:

  1. 11 472
  2. 13780
  3. 16 972
  4. 16 023
  5. 13 936
  6. 14735
  7. 13295
  8. 13 666
  9. 13 606
  10. 12 203
  11. 12 617
  12. 13 400
  13. 14 887
  14. 14945
  15. 14134
  16. 17 780
  17. 18 466
  18. 22 183
  19. 24 050
  20. 27 104
  21. 29 860 (procjena)

S godinom 2026. dosegnuto je 76% prosjeka razvijenosti u EU-u.

U Republici Hrvatskoj registrirano je 2 060 000 automobila, od toga je 1 785 000 u privatnom vlasništvu ili 1,8 odraslih stanovnika na jedan automobil u privatnom vlasništvu. U Njemačkoj 1,4, u Norveškoj 1,5, u Mađarskoj 1,9… Ipak besmisleno je vršnjačiti se s drugim europskim zemljama, jer tek tada postaje jasno koliko je hrvatska samoupravljačka himera zastrašujuća pojava i neobjašnjiv apsurd. Uostalom Hrvati nisu ni Danci ni Norvežani ni Švicarci… i svaka usporedba s tim narodima i državama je besmislena i sliči kavanskom nadmetanju sveznalica.

Bez obzira na obilje u stambenom fondu, na privatnoj štednji, u broju automobila, vikendica, plovila, bazena… spomenutim podatcima koji nedvosmisleno govore o visokom standardu građana i pravom nacionalnom bogatstvu, Hrvati su ostali samoupravljači koji su u svojim rukama zatočili pravo bogatstvo, i ne znaju što s tim pa cvile da zametu tragove svog bezrazložnog nezadovoljstva. U rukama patetičnih njurgavaca nagomilala su se prava bogatstva, ali nezasitnost i pohlepa ne pitaju i koliko god posjeduju, još im uvijek sve osim okorjele zavisti nedostaje.

Koliko još tisuća stanova treba izgraditi da bi se dostigla željena razina tzv. priuštivog stanovanja i  konačno prestalo njurgati o skupim stanovima? Da, mnogi su mladi (nominalno) bez stana, jer nema podjele prije ostavinske rasprave i stvara se umjetna kriza stanovanja, ali ti mladi zapravo uživaju sve blagodati obilnih viškova stambenog prostora svojih predaka. Kod roditelja žive da bi se što više rentalo i na taj način generirala umjetna nestašica stambenog prostora. Ne moraju mladi čekati ostavinsku raspravu, neka im roditelji za života dadu što im pripada i prestanu iznajmljivati prazne stanove i na taj način producirati tzv. stambenu krizu. Istina, nekretnine su u Hrvatskoj postale ozbiljan izvor zarade, samoupravljači Hrvati žele biti rentijeri i to im posljednjih dvadesetak godina sjajno uspijeva. Nije riječ samo o turizmu i apartmanizaciji, već o tezauriranju akumuliranog bogatstva kroz kupnju stambenih jedinica kao strateškog ulaganja. Godišnje se (od 2008.) u Republici Hrvatskoj gradi između 15 000 i 20 000 stanova godišnje, a u istom razdoblju Hrvatska doživljava strahovitu depopulaciju. Za koga se onda grade stambene jedinice i o kakvoj je krizi riječ? Nisu ni stranci odgovor, oni posjeduju oko 90 000 stambenih jedinica (2026.).

*

Mediji odavno već „lože“ javnost, scena se priprema, glumci uvježbavaju svoje dionice, a redatelj nereda na Pantovčaku u tišini proučava scenarij. Međutim, on nije kreator nereda i dežurni potpaljivač nezadovoljstva pod nazivom „Vrijeme je za promjene“. Putinov pouzdanik i Titin gardist sa svojom antifašističkim orcima, i lubenica koalicijom uvježbava taktiku za najavljeni „štrajk mladih“ 12. prosinca ove godine. Sve je to običan eufemizam za pokušaj uličnog prevrata i nimalo prikriven pokušaj „malog Oktobra“ s ciljem rušenja legitimno i legalno izabrane HDZ-ove vlasti. Zapravo je riječ o kopiranju srpsko-srbijanskog izbornog puča u Beogradu i agitpropovskom izjednačavanju Srbije i Hrvatske; o prevratu kao putu prema novoj pljački: konfiskaciji, nacionalizaciji, osobnim osvetama i vraćanju Hrvatske u septičku jamu nekakve treće Jugoslavije.

Taj „revolucionarni naboj“ usmjeren je protiv svih hrvatskih građana koji su prigrlili Hrvatsku za svoju domovinu i podržavaju suverenitet Hrvatske. “Izvođač radova“, tj. kreatori nereda kronično su nezadovoljno hrvatsko školstvo, njegovi sindikati, u „revolucionarnoj“ sprezi s vječno pohlepnim službenicima u javnim poduzećima/ustanovama.

Prosvjetarima se ’može’, jer u svojim razredima kontroliraju i drže za taoce mladost ove zemlje, stotine tisuće đaka i studenata. Međutim, već godinama nitko da naglas progovori i hrvatskom školstvu izgovori u lice koliko je loše i neuspješno, jer sustavno (namjerno ili iz lijenosti?) proizvodi sve „lošiju robu“, na nekim razinama škart. Ne treba tražiti daleko, to se vidi po uzastopno poražavajućim rezultatima na Državnoj maturi, po katastrofi na PISA testovima i po činjenici da je sve manje zainteresirane mladosti za upise na fakultete. Hrvatska je postala zemlja konobara, gostioničara, rentijera, politikanata i intelektualčeka. Ove školske godine (2026./2027.) na sveučilištima je ostalo 10 500 praznih upisnih mjesta, a na 283 studijska programa nije se javio niti jedan student, i da se ne nabrajaju situacije gdje i ozbiljni fakulteti srozavaju kriterije za upis i vuku maturante za rukav, a onda nastavni program prilagođavaju upisanim studentima i opet ruše kriterije prolaznosti na ispitima!

Broj učenika u osnovnim i srednjim školama ima strahovit pad. U nastavnoj godini 2006./2007. bilo je 569 000 učenika, u 2026./2027. samo 445 000. U tom istom razdoblju broj nastavnika bio je 52 000, da bi u nastavnoj godini 2025./2026. već iznosio 67 000 nastavnika. Broj učenika u neprestanom je padu, a broj nastavnika u neprestanom rastu, ali to ne priječi kronične nezadovoljnike da stalno štrajkaju ili prijete štrajkom, jer uporno žele bolje uvjete i veće plaće. No, jesu li i ove koje dobivaju prevelike? U Republici Hrvatskoj na jednog nastavnika u osnovnoj školi dolazi 7,3 učenika, dok je prosjek EU-a 13,3 učenika po nastavniku. I opet su im javni nastupi i pregovori s Vladom puni režanja i pokazivanja očnjaka. Ludo i nezaboravno, možda bi ih trebalo pustiti godinu dana doma da razmisle kako zavoljeti i poboljšati svoj posao, a ne urlikati po ulicama i po naputku Pantovčaka predvoditi revoluciju nezadovoljstva. Đaci i studenti takvom „sabat godinom“ ne bi ništa izgubili. Ne vode prosvjetari našu mladost na putu u „bolji život“, samo ju po naputku svog nalogodavca kvare i truju kao da đake i studente već nisu i previše zakinuli svojim samoupravljačkim neradom.

Nisu prosvjetari u svom naumu sami; tu su jake snage bliske im braće po samoupravljačkom oružju, naime službenici javnih službi, njih 250 000 (zajedno s prosvjetarima). Oni su itekako svjesni svoje uloge u svim budućim izborima te na jednak način kao i školstvo – prijete i trguju ucjenjivanjem. Samo se nikad, ali baš nikad nisu zapitali otkud im stiže mjesečna plaća ili misle da se plaća sama po sebi podrazumijeva rodnim listom. Najavljenom „štrajku mladih“ priključit će se dio umirovljenika, na njihovo nezadovoljstvo svi mogu računati. Naći će se tu još izvornih samoupravljača i nesretnika koji su uvjereni da im je suverena Hrvatska oduzela mladost, jer da je ostala Titovina, ostali bi još mladi i vitalni.

Andrej Plenković

Predsjedniku Vlade, Andreju Plenkoviću, još nije jasno da ne postoji, čak ni na razini produktivne mašte, način da prosvjetare, javne službenike i umirovljenike trajno odobrovolji. Svakim njegovim popuštanjem raste njihova samouvjerenost i buja pohlepa. Veće plaće i beneficije samo su dobrodošao izgovor i sredstvo pritiska na Vladu: prosvjetari i javni službenici, njihovi sindikati najsličniji političkim aktivistima, po zahtjevu svog nalogodavca traže smjenu svake vlasti koja je uspostavila suverenu hrvatsku državu.

Konkretno sindikalisti i njihova militantna sljedba žele samoupravljački nerad i poluge vlasti; prosvjetari što manje đaka, a što veće plaće i što duže ljetne i zimske praznike. Djelatnici u državnoj upravi i javnim službama hoće ojačati ovlasti svemoćnih šaltera i vlast nad punim čekaonicama, SDParija i Možemo već dijele fotelje i bruse zube ususret novim nacionalizacijama i konfiskacijama. Razmažena mladost želi dobar provod, moćne i brze automobile pod sloganom „glavno da je crno i njemačko“ i brzu zaradu, na bilo koji način postati „celebrity“, „influencer“ – netko u ničemu. Na žalost, svi su oni samo korisne budale u rukama drevnih neprijatelja Hrvatske, danas pod maskom antifašista.

Nije ovo nikakva pohvala Plenkovićevoj vladi, jer počinjene greške i zablude tog mladomarksista i njegova Ministarstva kulture ne mogu isprati sve hrvatske rijeke ni okaditi sav tamjan svijeta. Stvar je jasna: ulazak Republike Hrvatske u EU otvorio je mnoge novčane pipe, ali se pokazalo da je uskoro, usprkos snažnom rastu životnog standarda, presušilo zadovoljstvo i s vremenima obilja nastupila opća obijest. Kad bi gospodarske brojke bile i duplo bolje nego što jesu, Andrej Plenković ne dosiže i ne može shvatiti da pohlepne njurgavce ničim ne može ni kupiti ni utješiti ni zadovoljiti, pogotovo kad se ideološka zaraza socijalističkog samoupravljanja toliko ukorijenila da hrvatsku suverenost treba obraniti novom Olujom. Hrvatskom vladaju nezasitnost i pohlepa na svim razinama, svi misle da im pripada više nego što posjeduju. To je zato što imaju previše, a nezadovoljstva se nisu riješili. Siromaštvo je nesreća, obilje nepokriveno radom vodi u pakao.

Otac mog vrlo uspješna i imućna poznanika stalno se žalio i kritizirao; po njemu ništa u Hrvatskoj ne valja. Kad sam mu spomenuo da on i obitelj žive mnogo bolje nego u propaloj državi, zapravo u pravom obilju, jer puni su novaca i nekretnina, čak i zdravlje ih dobro služi, odgovorio mi je onako drugarski, kratko i jasno: Istina je, nikad se bolje nije živjelo, ali ja bih se odrekao skoro pa svega, neka mi samo desetina ostane, samo da mi na našoj hrvatskoj trobojnici umjesto šahovnice vijori zvijezda petokraka. Nije mi mogao objasniti svoje razloge, samo je ispalio svoju iskrenost. E, to je spiroheta [spiralno oblikovana bakterija] boljševičke ideologije u Hrvatskoj. I ljubav prema zlu je ljubav.

*

cajke

I tko će masovno podržati najavljeno „jugoslavensko proljeće“ i priključiti se revolucionarnom naboju diljem Lijepe naše na dan 12. prosinca? Istrani, na primjer, jer žele poduplati broj luksuznih vila i utrostručiti broj kućnih bazena; iznajmljivači apartmana i jedrilica, sezonski konobari i natkonobari, LGTBMŽ sljedba i revolucionarni zadojenci iz ortodoksnog partijskog legla na FFZG, ljubitelji cajki svakako ili će uličnu revoluciju „organizovano“ doći poduprijeti prekaljeni srbijanski revolucionari, za sada autobusima, tenkovima ako zatreba – srbijanski studenti što nimalo diskretno ponovno natežu kožu preko ratnih bubnjeva… Jer nema ni promjena ni prevrata u Srbiji. Pobjednici, isto kao i njihovi prethodnici viču: Kosovo je Srbija, Srebrenica nije genocid, gdje su srpski grobovi, tu je Srbija, u 90-ima smo imali građanski rat…

Jer nije pravi nalogodavac klaun s Pantovčaka i njegova crveno-zelena sljedba; anonimnost organizatora samo sinonim za združeno i podmuklo antihrvatsvo na svim razinama – najprije onih što Domovinski rat zovu građanskim i negiraju srpsko-srbijansku agresiju na Hrvatsku, a onda hrvatskih izdajnika redom koji na bilo koji način negiraju pravo Hrvata na suverenu državu. Nema anonimnosti, sve su to poznate opajdare kojima se čini da je došao trenutak da i u Hrvatskoj treba podmetnuti požar revolucije i iz pepela Revolucije rodit će se novo bratstvo i jedinstvo. I ako ne uspije, za njih je distopijsko urušavanje uljudbe bolje od suverene Republike Hrvatske. Nije li Zagreb dovoljan primjer u što bi Hrvatska pretvorila sa staro/novo komunistima na čelu?

Povezano:

Šiljo: Do čega je svega Hrvatima stalo?

Davor Velnić/Hrvatski tjednik/Hrvatsko nebo