Šiljo: Do čega je svega Hrvatima stalo?

0

 

 

 

Na to pitanje ne može se dati ni približno točan, a još manje obuhvatan odgovor u jednom članku. Na nj može odgovoriti samo „totalna anketa“ spomenuta na početku članka. Ovo što je napisano, samo je u lice svima ’bačena rukavica’.

Zagreb – Trg Republike Hrvatske, 27. kolovoza 2020.

 

O čemu  Hrvati razmišljaju, što ove, a što one pokreće i motivira, što jednima smeta, što preziru i mrze, što druge ogorčuje, izluđuje, što „svi“ žele, u što ili koga tko od njih vjeruje, čemu se nada, u što ili koga ne vjeruje, što tko kani poduzeti, čime je sve svakodnevno svatko na svoj način zaokupljen, kako se „prosječan građanin“ informira, s kime razgovara, tko se s kime najbolje razumije ili misli da se razumije, s kime ne, koga sve ne razumije, u što se ili u koga uzda, što mu donosi zadovoljstvo, koliko je većini Hrvata obzor širok ili skučen, koliko daleko ili ne-daleko vide te žele ili ne žele gledati, koliko ih muče i zanimaju materijalna dobra, a koliko moralnost, duševnost, duhovnost i religioznost, koliko su sebični, egocentrični i samoljubivi, a koliko nesebični, altrocentrični i drugeljubivi, robuju li novcu i idolima, koliko su poganski praznovjerni ili malovjerni, koliko u svojim životima podliježu nagonima, strastima, porivima i afektima, a koliko ih vode ideali, Božje zapovijedi, uzori krjeposti i svetosti, samozataje, samopožrtvovnosti i sabranosti, koliko je na cijeni vjernost, koliko liberalne slobode i svekolika prava, koliko im je i kolikima uopće stalo do vlastite države i naroda, koliko njih odobrava ili pozdravlja recimo ovakvo tretiranje Grubora, koliko ih smatra da komemoraciju u Vukovaru treba ukinuti, koliko da pozdrav ZDS treba apsolutno zabraniti, koliko da to isto treba učiniti s petokrakom i drugim komunističkim znamenjima i simbolima, za koliki postotak domoljublje ima primarno, za koliki sekundarno, za koliki tercijarno značenje, a za koliko njih ne znači ni koliko crno ispod nokta, zato što imaju mnogo ’prječih’ briga i interesa….?

Prisega na početku „totalne ankete“

Ta pitanja mogla bi se nizati i nizati, ovo je samo početak. Odgovore bi mogli i trebali davati svi. Ne bi to bilo kao u IPSOS-ovim anketama, ne bi se ograničili samo na dva-tri ili nekoliko mogućih odgovora, i ne bi se biralo i selekcioniralo ispitanike odnosno tražilo „reprezentativan uzorak“. U njima se, sa zajamčenom tajnošću, ne bi  smjelo lagati niti išta skrivati! Prvo pitanje ne bi bilo pitanje nego svečana izjava, razlomljena u dva dijela: 1) Prisežem da ću govoriti istinu i samo istinu, tako mi Bog pomogao!; 2) Ako išta slažem ili odgovorim neiskreno, tako me lipi đava odnija!

Možemo li zamisliti provedbu takve „totalne ankete“, u kojoj bi svi davali odgovore „po srcu“, iskreno kao na svetoj životnoj ispovijedi? Možemo li predvidjeti što bi se sve u odgovorima doznalo kada bi ih zatim neko superračunalo temeljito obradilo i pregledno obrađene podatke i postotke i analize podastrlo svima anketiranima? Javnosti. Tom istom narodu.

Posljedica ove nenormalne i shizofrene situacije

Čemu sva ta pitanja, pita se čitatelj? Na to odgovor glasi: Ona su logična posljedica ove nenormalne i shizofrene situacije u kojoj se nalaze mnogi privatno i obiteljski i socijalno, a osobito oni koji se pokušavaju baviti javnim i „društveno korisnim“ poslovima. Da i ne spominjemo legije onih koje zanima politika, koji politiku žele ili ne žele izmijeniti, koji si zbog ovakvih vlasti i ovakve (uglavnom) oporbe kose čupaju, rezigniraju ili bježe što dalje, ili oni koji joj plješću i jedva čekaju da još jednom zaokruže većinsku ili neku od manjinskih stranaka u vlasti, pri vlasti i ne protiv vlasti, a takvih je među aktivnima pozamašna većina.

Da bi se shvatilo društvo, da bi se razumjelo politiku, da bi se spoznalo institucije, da bi se pojmilo izbore, da bi se proniknulo izdaje, pronevjere, prijevare i sva ostala nedolična ili neobjašnjiva činjenja, mora se upoznati ponajprije same ljude. Mora se upoznati – Hrvate (i ne-Hrvate). Hrvati se moraju suočiti sami sa sobom. Zatim s demokracijom. Zatim s odnosima snaga i svega što neposredno ili posredno izvire iz naroda. A tek na kraju sa svim onim što ne izvire iz volje naroda, nego iz volje onih koji narodom na svoju ruku vladaju, koji njime manipuliraju, tlače ga i gnjetu, varaju i „vozaju“, ponižavaju i „kanaliziraju“, koji mu bacaju prašinu u oči i svijest mu zaposjedaju svojim, institucionalnim, medijskim i raznim drugim demagoškim „narativima“.

Ma ljudi, „je li to moguće“?!

Da je nekim Hrvatima (i državljanima Hrvatske i pripadnicima hrvatskog naroda ovdje i drugdje) stalo no novca, bogatstva, moći, da drugi posežu za pogodovanjima, za korupcijom i ostalim nezakonitim ili nemoralnim načinima bogaćenja, zapošljavanja i napredovanja, da se i brojni junačni branitelji pretvoriše u mirnodopske kukavice i „šićardžije“, to se može zorno pratiti na velikom platnu na kojemu se vide razni visoki „državni i partijski“ dužnosnici, njihovi asistenti, sluge i „ministranti“, i brojne druge osobe. No svi ti zajedno tvore manje od promila ukupnoga stanovništva! 

Čuđenje što je tako i kako je moguće da „su takvi“ i da upravo takvi prečesto dospijevaju na visoke i odgovorne i dobro plaćene položaje – i na njima dugo ili doživotno ostaju – razumljivo je. No čuđenje nad tim da narod bira one koji zatim biraju ili postavljaju takve neusporedivo je teže pojmljiv i još teže rješiv problem. Onih prvih manje je od jednog promila, pa bi se moglo i reći i jednostavno razumjeti da su, riječima iz evanđelja, „sinovi ovoga svijeta snalažljiviji prema svojima od sinova svjetlosti“ (Lk 16,8). No izbori na svim razinama i mnogi drugi oblici demokratskog odlučivanja (počevši od kućnog savjeta) pokazuju da upravo takvi stalno dobivaju potporu većine onih koji demokratski odlučuju, ne samo na državnim, područnim i mjesnim izborima, nego i u mnogim drugim situacijama. Jedan promil stanovništva „drma Hrvatskom“, a onih 99,9 posto nikako tom jednom promilu ne uspijeva doskočiti, nego mu, kako je nebrojeno puta već dokazano, daje potporu.

Ma ljudi, „je li to moguće“?!

Od „vraga na zidu“ do „deusa ex machina“ (spasa s neba)

Ne ćemo ulaziti u tehnologije vlasti, izborne inženjeringe i prijevare, u medijske manipulacije i sve to o čemu oni koji ovo čitaju ionako dovoljno znaju pa im ne treba „crtati vraga na zidu“, koji je već toliko puta nacrtan i koji im je stoga ionako posve vidljiv i razvidan. Ali se svi skupa moramo zapitati je li pošteno i pravedno, je li istinoljubivo i plodonosno kritiku i gnjev usmjerivati prema samo nekima općenito „onima gore“, a zanemarivati one koji su nešto niže, pa onima još niže, pa onima u sredini, pa onima niže od sredine, pa onima na dnu društvene stratifikacije i političke moći?

Drugim riječima, bi li se stanje bitno izmijenilo kada bi se recimo nekom višom silom (deus ex machina), spasom s neba, izvršio politički prevrat i promjena svega i svakoga, a zatim raspisali slobodni izbori? Za koga bi od onih 99,9 posto većina tada bila? Za koje i kakve ljude i opcije?

Na to pitanje ne može se ni teoretski unaprijed odgovoriti ako se ne dozna – u svoj kompleksnosti – odgovor na pitanje iz naslova: Do čega je sve Hrvatima zapravo stalo?

Je li narod dobar? Jesmo li mi ljudi dobri?

Svi demokratski izbori i sam sustav demokracije počivaju na temeljnoj premisi: da je narod dobar i da želi imati i dobru vlast? 

Isus Krist ne bi se, recimo, s time složio. Svima nam u ušima odzvanjaju brojne Njegove izjave poput ove: „Ako dakle vi, iako zli, znate dobrim darima darivati djecu svoju…“ (Lk 11,13) No to „iako zli“ teolozi različito tumače (pa i prilagođuju „nišanske prave“ dometima vlastitih suvremenika), a mi obični takve poruke Objave najradije „preskačemo“, zato što nam se „ne uklapaju“ u vlastitu sliku o nama samima. Kao, ne razumijemo, pa tražimo ona mjesta u Svetom pismu koja su nam bliža, draža i prihvatljivija. O ljubavi, opraštanju i milosrđu. Biramo što nam u evanđelju „paše“, preskačemo što nam „ne paše“.

Pa ipak, da bi se razumjelo politiku, njezine putanje i samu „volju (većine) naroda“, mora se – jer ćemo u protivnomu svi izludjeti od nemoći da ovu volju i nevolju vlastitog naroda razumijemo! – poći dalje od „struktura grijeha“ ili „otuđenih centara moći“. Koji doduše jesu moćni. Ali nisu svemoćni! A ispada da jesu, i to, uz ostalo, i zato što dobivaju potporu od većine naroda. A što sve većinu naroda (od onih koji uopće glasuju, i koji imaju ili javno iskazuju ikakvo političko stajalište) motivira da tako glasuje, odnosno da makar dio te većine ne glasuje drukčije. I da se onaj tvrdokorni dio koji se zanosi iluzijama poslije ne pobuni kada uvidi da je još jednom preveden žedan preko vode?

Gdje? I zašto? I dokad?

Sjetimo se na koju se glavnu i pokretačku ideju pozivao u kandidaturi za predsjednika države i poslije kao vođa svoje stranke i koalicije u izborima za Hrvatski sabor dr. Miroslav Škoro. Na „narod“. Nastupao je i govorio kao valjda jedini koji zastupa interese, volju, potrebe i ciljeve (ojađenog) „naroda“. A onda se na izborima pokazalo da je ostao u manjini – najprije jednočetvrtinskoj, a zatim upola manjoj. Većina (ojađenog) naroda glasovala je za one stranke koje ga već dugi niz mandata ojađuju. Bilo kao Hrvate, bilo kao državljane, bilo kao branitelje, bilo kao rodoljube, bilo kao blokirane, bilo kao ovršene, bilo kao odseljene (takvi  praktički nisu ni glasovali), bilo kao Hrvate u BiH. Parafrazirajući Čeha Milana Kunderu („Život je negdje drugdje“), moglo bi se to izreći: „Narod je negdje drugdje“. Gdje? I zašto? I dokad?

Na to pitanje ne može se dati ni približno točan, a još manje obuhvatan odgovor u jednom članku. Na nj može odgovoriti samo „totalna anketa“ spomenuta na početku članka. Ovo što je napisano, samo je u lice svima ’bačena rukavica’.

Kakav narod, takvi i … Ili obrnuto?

Bilo kako bilo, teza o „pokvarenoj gospodi“ s jedne i „poštenom narodu“ s druge strane zastarjela je. Ona nam ne pomaže objasniti „fenomene“ i paradokse demokracije. Još manje ruglo od demokracije. Iako, razumije se, najveću odgovornost za sve to snose „(pokvarena) gospoda“. A napose ju snose intelektualci. Oni bi, po definiciji, morali biti svijest i savjest svakog naroda. Čuvari njegove samosvijesti. Branitelji viših vrjednota, strožijih kriterija. Oni koji proširuju vidike. Koji proniču i razotkrivaju laži, prijevare i licemjerja. Koji bistre spoznaje i nose stjegove slobodarstva.

Ili danas možda vrijedi uzrečica: Kakav (razmjerno) narod, takvi (razmjerno) i intelektualci, takvi (razmjerno) i političari? – Odnosno obrnuto?

 

 Šiljo/PHB/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara