Lili Benčik: Hrvati su u Istru ugradili svoj jezik, pismenost, običaje, način života i dali joj hrvatski identitet

Doseljavanjem  Hrvata (Slavena) u Istru, na prijelazu iz 6. u 7. stoljeće, iz temelja je promijenilo društvenu i kulturnu mapu poluotoka. Hrvati su unijeli posve nove običaje, jezik, pismenost i način života, koji su se proželi s naslijeđenom romanskom (antičkom i bizantskom) kulturom. Pokrštavanjem su Hrvati  ostvarili snažan katolički utjecaj, imaju  ključnu ulogu u oblikovanju hrvatskog identiteta Istre, koji ih je povezao sa  zapadnoeuropskim kulturnim krugom. Za razliku od mnogih drugih europskih naroda koji su nakon pokrštavanja u crkvi morali koristiti isključivo latinski jezik, Hrvati u Istri  uspjeli su izboriti jedinstvenu povlasticu unutar Katoličke crkve: službenu upotrebu staroslavenskog jezika u liturgiji i rimskog obreda pisanog glagoljicom. Kako  su mise i crkvene knjige bile na jeziku koji je narod razumio, Katolička je crkva u Istri postala glavna institucija koja je štitila hrvatski jezik od asimilacije (bilo mletačke s obale, bilo njemačke iz unutrašnjosti). Svećenici glagoljaši (popi glagoljaši) izlazili  su iz naroda, živjeli s narodom i dijelili sudbinu istarskog kmeta. Oni nisu prepisivali samo misale i brevijare, već i svjetovne pravne dokumente. Evo popisa najvažnijih:

1. Dokumenti i zapisi istarskih Hrvata

-Prvi  zapis o Hrvatima u Istri je u Rižanskoj listini , nastao 804. na skupštini u Rižani (kod Kopra) koju su sazvali franački vladar Karlo Veliki i njegov sin Pipin, zbog pritužbi starosjedilaca da je Knez Ivan, naselio i dao zemljište pridošlim Hrvatima. Dokument predstavlja jedan od najvažnijih pisanih izvora za ranosrednjovjekovnu povijest Istre i odnos franačke vlasti prema lokalnom romanskom stanovništvu i Slavenima (Hrvatima i Slovencima, koji su naselili sjeverozapadni dio Istre oko Kopra).

-Istarski razvod  jedan je od najvažnijih hrvatskih srednjovjekovnih glagoljičnih pravnih dokumenata. Nastajao je u razdoblju od 1275. do 1395. godine. Povijesno izrazito značajan dokument o utvrđivanju i uređenju međa,  „ kunfina” između feudalnih gospodara (patrijarh akvilejski, grofovi Gorički-Pazinski i Mletačka Republika) te seoskih općina „komuna”. Hrvati su već tada bili organizirani, imali župane i Sabor! Komisija od tri pisara pisala je dokument na tri jezika; latinskom, njemačkom i hrvatskom (glagoljicom), pri čemu se hrvatski jezik izrijekom naziva „hrvackim”.

Pored Istarskog razvoda, ima još neprocjenjivih dokumenata kao dio hrvatske kulturne baštine  u Istri;

– Misal kneza Novaka (1368. stoljeće): Ovaj prekrasno oslikani rukopis napisao je knez Novak Disislavić iz Like (iz plemena Disislavića / Mogorovića), kao zavjetni dar. 1405. sinovi su ga prodali crkvi sv. Jelene u Nugli kraj Roča u Istri. Taj je misal kasnije poslužio kao izravna priprema i predložak za prvu hrvatsku tiskanu knjigu.

–Misal po zakonu rimskoga dvora (1483. godine): (inkunabula – prvotisak) , prva hrvatska tiskana knjiga, otisnuta samo 28 godina nakon Gutenbergove Biblije. Iznimno je važna jer je tiskana na hrvatskom crkvenoslavenskom jeziku i glagoljici,  otisnuta upravo u istarskom Kosuću ili Roču.

-Brevijar Vida Omišljanina (1396. godine): Golemi rukopisni kodeks namijenjen crkvi u Roču, prepun biblijskih tekstova i apokrifnih priča, koji svjedoči o visokoj intelektualnoj razini istarskih glagoljaša.

– Petrisov zbornik (1468. godine): Enciklopedijsko djelo pisano u Istri koje sadrži ne samo vjerske pouke, nego i prve prijevode svjetovne srednjovjekovne književnosti, pjesme i poučne tekstove na živom narodnom jeziku.

Turisti posjećuju HUM i ALEJU GLAGOLJAŠA, kao spomenik hrvatskoj glagoljici! Jedinstveni na svijetu  spomenički kompleks – cesta duga 7 kilometara između Roča i Huma, ukrašena s 11 kamenih skulptura posvećenih glagoljici..

Pored Aleje Glagoljaša,  postoje  i originalni, najpoznatiji i najznačajniji glagoljaški spomenici;

– Bašćanska ploča (oko 1100. godine): Iako se nalazi na obližnjem otoku Krku, ona je “rodni list” hrvatske pismenosti i neizostavan dio ove priče. Prvi put na hrvatskom jeziku i glagoljici spominje ime jednog hrvatskog kralja (Zvonimira).

-Plominski natpis (11. stoljeće): Jedan od najstarijih glagoljaških natpisa u samoj Istri. Uklesan je na vanjskom zidu crkve sv. Jurja u Plominu, ispod reljefa koji prikazuje kasnoantičko božanstvo ilirskog ili rimskog podrijetla (Silvana/Zelenog Jurja).

–Grdoselski ulomak (12. stoljeće): Pronađen kod Pazina (Grdoselo), svjedoči o ranoj prisutnosti glagoljice u samom srcu unutrašnjosti Istre.

–Humski grafit (12. stoljeće): Kratak, ali iznimno topao zapis koji je nepoznati pop glagoljaš uklesao  na zid crkve sv. Jeronima u Humu. Napisao je: “Kovačići podužeše, a vrag im ne dade” (odnosi se na Kovačiće koji su pjevali misu, a vrag im je smetao).

–Ročki glagoljaški abecedarij (oko 1200. godine): Uklesan na kamenom zidu crkve sv. Antuna u Roču, prikazuje grafite s poretkom glagoljskih slova, što dokazuje da je Roč bio rano središte učenja pismenosti.

Svi ovi spomenici pokazuju da Istra nije bila izolirani otok, već živo europsko žarište u kojem se glagoljica koristila doslovno za sve,  od klesanja na crkvama i pisanja ugovora, do tiskanja najmodernijih knjiga tog doba.

Nakon popova glagoljaša golem trag ostavili su i drugi katolički redovi:

-Benediktinci koje su Franci doveli na poluotok,  osnivali  su samostane u unutrašnjosti Istre. Oni su bili  vjerski navjestitelji  i učitelji naprednijeg gospodarstva, poljoprivrede i vinogradarstva i  zapadne kulture.

-Pavlini: U samostanu sv. Petra u Šumi (kod Pazina) pavlini su stoljećima bili nositelji pismenosti, školstva i prepisivačke djelatnosti u središnjoj Istri.

-Franjevci: Osobito franjevci trećoredci glagoljaši, koji su osnivali samostane bliže narodu i širili prosvjetu na narodnom jeziku.

Katolički kalendar postao je regulator cjelokupnog društvenog i gospodarskog života u Istri:

Katolicizam u Istri nije bio samo religija, već okvir unutar kojeg se klesao hrvatski kulturni kod. On je omogućio istarskim Hrvatima da zadrže svoj slavenski jezik i običaje, a da istovremeno budu organski dio zapadnoeuropske katoličke civilizacije.

2.Sakralna arhitektura i prepoznatljivi istarski krajobraz

Svako selo i gradić u unutrašnjosti organizirani su oko crkve, a zvonici (kampaneli) postali su vizualni orijentiri u prostoru.

Posebnost Istre su stotine malih, kamenih romaničkih i gotičkih crkvica podignutih na raskrižjima putova, brdima ili poljima. One su služile kao duhovna zaštita težacima i pastirima.

Uz Crkve su groblja, na kojima su nadgrobni spomenici autentični pokazatelji hrvatskog, religijskog, narodnosnog i ideološko-političkog identiteta.

Po svom izgledu nadgrobni spomenici predstavljali su umjetnička djela, ponekada i vrhunska. Nadgrobni spomenici svjedoče o civilizacijskom, kulturnom, religijskom i nacionalnom pripadanju pokojnika. Oblici i natpisi svjedoče o vremenskom razdoblju  u kojem je pokojnik živio, tako da su groblja postala „ muzeji pod vedrim nebom“. I ona sa imenima i prezimenima svjedok su hrvatskog identiteta Istre.

Freske su  “Biblija siromašnih”!  Kako  je većina seoskog stanovništva bila nepismena, crkveni su zidovi u unutrašnjosti Istre (Beram, Svetvinčenat, Draguć, Hum) oslikavani živopisnim freskama. Te su slike objašnjavale vjerske dogme, ali su prikazivale i detalje iz svakodnevnog života istarskog čovjeka tog doba. Fotografija poznatih fresaka iz Berma (Ples mrtvaca)

-Kalvarije su snažan vizualni identitet hrvatske Istre, koje se sastoje od niza postaja (kapelica) Križnog puta koje se uspinju prema vrhu nekog brežuljka, gdje dominiraju tri velika križa (Isus i dva razbojnika). U Istri ih ima deset, kao deset Božjih zapovjedi i deset prstiju na rukama.

Mnogi istarski gradići u unutrašnjosti (poput Gračišća, Berama, Tinjana, Buzeta ili Pićna) imaju svoje Kalvarije smještene na uzvisinama izvan samih gradskih zidina. One savršeno prate topografiju istarskih brežuljaka, čineći ih prepoznatljivim motivom istarske kulturne baštine.

Kalvarije su oživljavale tijekom korizme, a vrhunac su doživljavale na Veliki petak. Tada bi cijela zajednica – od djece do staraca – u tišini i uz tradicionalno pučko pjevanje (koje često ima elemente istarske ljestvice) hodala od postaje do postaje. To je spajalo religijski obred s dubokim osjećajem zajedništva i pripadnosti.

Kapelice uz putove, male kamene strukture, najčešće s nišom u kojoj se nalazi kip ili slika obično Bogorodice, sv. Ante ili lokalnog sveca zaštitnika, podizane su na ključnim točkama u prostoru:

–Na raskrižjima putova: Služile su kao duhovni putokazi. Putnik ili težak bi zastao, prekrižio se i pomolio za siguran put. U vremenima bez moderne rasvjete i navigacije, one su bile i stvarni fizički orijentiri.

Na ulazima u sela: Imale su ulogu duhovnog štita. Vjerovalo se da kapelica na ulazu u mjesto štiti selo od bolesti (poput kuge), nevremena, suše ili zlih sila (u istarskom folkloru, štriga).

Zavjetna mjesta: Često su ih podizale pojedine obitelji kao znak zahvalnosti za ozdravljenje djeteta, povratak muža iz rata ili spas od gladnih godina.

Za razliku od velikih, raskošnih gradskih katedrala u kojima se često miješao utjecaj mletačke ili austrijske političke elite, ove kapelice i Kalvarije u unutrašnjosti izraz su identiteta istarskih Hrvata,  podizao ih je sam narod, hrvatski seljaci, klesari i domaći majstori.

Građene su od domaćeg, istarskog sivog ili bijelog kamena, tehnikama koje su se prenosile generacijama. One svjedoče o tome da je katolička vjera za istarskog čovjeka bila neraskidivo vezana uz zemlju koju je obrađivao i crveni ili sivi krš na kojem je  živio.

Kalvarija u Svetom Petru u Šumi, ugrađena u kružni tok, spoj modernog i povijesnog vizualnog krajobraza Istre

3.Hrvati su u Istri oblikovali društveni život svojim običajima.

-Pučke fešte i “Samanji”: Svako je mjesto imalo svog sveca zaštitnika (npr. sv. Pelagije u Novigradu, sv. Eufemija u Rovinju, sv. Blaž u Vodnjanu). Dan sveca zaštitnika (festa ili samanj) bio je središnji godišnji događaj koji je spajao vjerski obred, obiteljsko okupljanje, trgovinu i narodno veselje uz ples (balun) i svirku.

-Bratovštine su bila  laička vjerska udruženja građana i seljaka organizirana pri crkvama. Bratovštine su imale golemu društvenu ulogu – pomagale su siromašnima, bolesnima, udovicama i siročadi, stvarajući rani oblik socijalne solidarnosti među istarskim Hrvatima.

4.Pored katoličke i vjerske kulture, Hrvati su u hrvatskom identitetu Istre, ostavili dubok i trajan trag u sljedećim ključnim segmentima:

-Jezik i čakavski dijalekt, doseljavanjem Hrvata u Istru stiže slavenski jezik. Tijekom stoljeća on se u unutrašnjosti i na istočnoj obali poluotoka razvio u specifične oblike čakavskog narječja (istarska čakavica). Čakavski govor postao je temeljni jezik svakodnevne komunikacije u ruralnim dijelovima Istre, dok su obalni gradovi zadržali romansko-venecijanski talijanski izričaj.

–Jedinstvena tradicijska glazba i folklor, Hrvati  su u Istru donijeli glazbeni izričaj koji se smatra jednim od najosebujnijih u Europi:

-Dvoglasje tijesnih intervala (istarska ljestvica): Specifičan i netipičan način pjevanja i sviranja koji se zasniva na netemperiranim tonovima. Zbog svoje je unikatnosti uvršten na UNESCO-v popis svjetske nematerijalne kulturne baštine.

-Tradicionalni instrumenti: Razvoj instrumenata poput roženica (sopela), miha i šurli, koji su i danas živi simboli istarskih narodnih fešta.

-Balun: Najpoznatiji narodni ples Istre, energičnog ritma, koji se pleše u parovima raspoređenima u krug.

-Usmena predaja i mitologija; Hrvati su sa sobom donijeli slavenska vjerovanja koja su se s vremenom lokalizirala i stvorila bogat istarski folklor pun mitoloških bića:

-Krsnici i štrige: Narodna vjerovanja o dobrim čarobnjacima (krsnicima) koji štite ljude i usjeve od zlih vještica (štriga).

-Legenda o Velom Joži: Priča o istarskim divovima (poput onoga iz Motovuna) koja simbolizira otpor i težnju hrvatskog kmeta za slobodom od mletačkih i austrijskih feudalnih gospodara.

-Suhozidna arhitektura i način gospodarenja; Iako su suhozidi postojali i prije, hrvatsko stanovništvo u unutrašnjosti do savršenstva je razvilo tehniku gradnje u suho (bez vezivnog materijala). Krčenjem krša nastale su tisuće kilometara suhozida koji dijele parcele, ali i specifične poljske kućice – kažuni.  Kažuni su služili pastirima i ratarima kao sklonište od nepogoda i danas su prepoznatljiv vizualni simbol istarskog krajobraza.

-Spoj Slavena i Romana u umjetnosti;  Hrvatsko stanovništvo u unutrašnjosti brzo je prihvatilo zapadnoeuropske umjetničke trendove (romaniku i gotiku), ali im je dalo vlastiti pečat. Najbolji primjer su srednjovjekovne freske (poput onih u Bermu ili Svetvinčentu). Iako su ih često slikali domaći majstori (poput Vincenta iz Kastva), na njima se u detaljima odjeće, fizionomije i natpisa jasno vidi prožimanje slavenskog puka i zapadne crkvene umjetnosti.

5.Dokaz hrvatskog identiteta Istre je tiskanje prve hrvatske knjige na glagoljici – Misala po zakonu rimskoga dvora, 22. veljače 1483. godine.

Misal iz 1483. je prva tiskana knjiga INKUNABULA na cijelom svijetu, koja nije otisnuta latiničnim pismom i latinskim jezikom. Istarski Hrvati otisnuli su je na svom jeziku i svom jedinstvenom uglatom glagoljskom pismu.

Po zapisu Jurja Žakna, ( žakan (đakon) Juraj)  iz Roča;  „Vita, vita, ite naša če stala!“ u prijevodu;  “Živio, živio! Naša će stvar uspjeti!”,  samo 28 godina nakon što je Johannes Gutenberg u Mainzu izumio tiskarski stroj, istarski glagoljaši uspjeli su organizirati i pripremiti tako složen i skup projekt u srcu Istre. Juraj Žakan  spominje da se “čudo dostoje u Rime ili u Kosunje”. Kosuć je lokalitet tik do Roča, što ukazuje  da je ondje postojala privremena, putujuća domaća tiskara. Ako je to točno, značilo bi da je prva hrvatska tiskana knjiga u potpunosti  proizvod hrvatskih ruku iz istarskog krša.

Završna bilješka, tj. kolofon, hrvatskoga glagoljičkog Prvotiska iz 1483., ne otkriva nam gdje je prva hrvatska inkunabula otisnuta, pa to i danas ostaje neriješena zagonetka.

Do danas je ostalo sačuvano samo dvanaest nepotpunih primjeraka ove najstarije hrvatske inkunabule (inkunabulama zovemo knjige tiskane od 1455. do uključivo 1500. godine). Sedam primjeraka hrvatskog Prvotiska čuva se u Hrvatskoj, a pet ih je izvan domovine, u vrlo prestižnim institucijama širom svijeta:

• u Kongresnoj knjižnici u Washingtonu, SAD, za koju Amerikanci tvrde da je najveća na svijetu; ta je knjižnica ovu knjigu otkupila 1930. od njemačkog industrijalca Otta H. F. Vollbehra (cijelu njegovu zbirku knjiga, u kojoj je bio spomenuti i hrvatski prvotisak, otkupila je za milijun i pol dolara; vidi [Šimić, Vukoja, u članku Dajane Ćosić i Josipa Galića na str. 39]);
• u Ruskoj nacionalnoj knjižnici u Sankt Peterburgu, Rusija, za koju Rusi tvrde da je najveća na svijetu; taj je primjerak, koji je ujedno i najbolje očuvan (nedostaje mu samo jedan list), dospio kao dio znamenite Berčićeve zbirke, otkupom Ruske Akademije godine 1874., i čuva se u jednom manjem ormariću u koji su prikupljene najreprezentativnije knjige u posjedu te knjižnice (oko njih 200; osobna informacija dr. Svjetlane Olegovne Vjalove);
• u Nacionalnoj knjižnici u Beču, bivšoj Kraljevskoj knjižnici, Austrija;
• u Apostolskoj knjižnici u Vatikanu (2 primjerka), koje su hrvatski glagoljaši donijeli kao darove;
• u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu, Hrvatska (2 primjerka); jedan od tih dvaju primjeraka prvotiska (A) je bio u crkvici kod dvorca Dubovac pored Karlovca.
• u Knjižnici Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu (2 primjerka); pogledajte fotografije niže.
• u Samostanu franjevaca trećoredaca – glagoljaša na Ksaveru u Zagrebu;
• u Gradskoj knjižnici u Zagrebu, nepotpuni primjerak od 7 listova (signatura dobivena dobrotom g. Željka Vegha);
• u Samostanu dominikanaca u Bolu na Braču, izvorno iz obližnje Glagoljaške pustinje Dračeva luka, uz obalu Brača, nedaleko znamenitog Zlatnog rata,[1]

Najpotpuniji je primjerak koji se nalazi u Sankt Peterburgu u Rusiji: nedostaje mu samo jedna stranica. Sačuvano je i sedam fragmenata (listova), od toga tri pergamentna. Jedan primjerak prvotiska je na nepoznat način dospio iz sela Ricmanji kod Trsta u Beograd (vjerojatno u Narodnu biblioteku), ali je stradao prilikom bombardiranja Beograda 1941. g.

Ovo je samo dio kulturnog i narodnog bogatstva koje su Hrvati ugradili u hrvatski identitet Istre, Zbog duljine teksta, nisam spomenula književnost, poeziju, slikarstvo, zanate, obradu zemlje, stočarstvo….

[1] https://www.croatianhistory.net/etf/1483.html

Lili Benčik/Hrvatsko nebo