Udar na hrvatski nogomet od 1945. do danas

Nije prvi put da je hrvatski nogomet na udaru. Bio je na izrazitom udaru odmah po okupaciji godine 1945., kad su hrvatski nogometaši morali igrati za beogradske klubove, koji su tada igrali slabašan nogomet i trebao im je hrvatski poguranac. Mnogi su naši odlični nogometaši pod različitim vidovima pritisaka završili u Beogradu da od „fudbala“ naprave nogomet. Možemo reći, tako je to bilo jer nismo imali svoju državu, već smo živjeli u komunističkoj Jugoslaviji, odnosno Velikoj Srbiji.

Nevjerojatno, ali istinito, već tridesetak godina „imamo Hrvatsku“ (F. Tuđman). Otkad ju, dakle, imamo, stvari su se u nogometu promijenile nabolje. Naša reprezentacija, za razliku od klubova, postala je svjetski „brand“. Hrvatski žig. Simbol borbe. Rezultati su impresivni i svrstali su Hrvatsku u svjetski vrh, među desetak najboljih nogometnih reprezentacija svijeta. A nogomet je najpopularnija i najmasovnija igra na svijetu, u kojemu se vrti golem novac. Srbija se u nogometnom svijetu urušila i trenutno su bolje od nje sve državne reprezentacije proistekle iz raspada Jugoslavije.

Hrvati na vrhu, Srbi na začelju – drugovi, ne može to tako

Naš najtrofejniji nogometni izbornik, Zlatko Dalić, Livnjak iz Varaždina, nakon epskih rezultata otišao je s mjesta izbornika bez dokraja jasnog obrazloženja HNS-a, a sam izbornik rekao je „pametnomu dosta“. Ali da je (zbog postignutih rezultata) smetao jugokomunističkim ostatcima, to je nedvojbeno. Ti ostatci, političko smeće i nacionalni toksični otpad, danas čine srž duboke države. I vrebaju prigodu za nova jugoslavenska „prisajedinjenja“ u bilo kom obliku i u bilo kojim granicama. Lakše se „prisajediniti“ ako je cijela regija (jugosfera, rekla bi britanska vanjska politika) uravnotežena, ispeglana, prosječna u svakom pogledu, pa i u nogometnom.

I tu počinju igre bez granica politike neoproštene pobjede.

VIDEO: Dokumentarni film “Neoproštena pobjeda” redatelja i scenarista Nenada Piskača

Svi smo jednako zločinci, svi imamo otprilike iste „pláte“, svi smo „na europskom putu“, svi se pitamo „’ko nas bre zavadi“, svi imamo, osim Srbije, „ekstremnu desnicu“ i tako dalje. E, sad moramo svi imati otprilike i nogometnu reprezentaciju iste, što niže, kvalitete, jer da samo jugoslavenska reprezentacija nudi velike dosege i rezultate. U tom pogledu Hrvatska nogometna reprezentacija već godinama strši iznad jugoslavenskih močvara i fantazmagorija. E, ne će više stršiti. U istom razdoblju srbijanska nogometna reprezentacija rezultatima i igrom svrstala se u treću europsku ligu istok.

Novi izbornik, bivši vrlo dobar obrambeni igrač, Slaven Bilić izabran je za izvođača radova i već u prve tri utakmice koje je vodio na čelu nogometne reprezentacije pokazao je kako je čovjek od opravdanog povjerenja duboke države. Tri utakmice – dvanaest primljenih i dva postignuta pogotka. U prvoj utakmici protiv Češke naša je reprezentacija pod njegovim vodstvom igrala loše, ali je na jedvite jade ipak pobijedila prosječnog protivnika. U drugoj utakmici protiv izvanredne Španjolske naša reprezentacija igrala je izrazito loše i popušila četiri komada. U trećoj utakmici odigranoj u Rijeci pred tribinama punima osnovnoškolske dječice (sic!), do jučer moćna reprezentacija skinula je gaće, pognula glavu dolje i stavila ruke na leđa. Mislim da su djeca sa stadiona u Rijeci otišla doma s neizbrisivom traumom. Repka je odigrala baš onako kako odgovara dubokoj državi. Još će dugo nogometnim svijetom odzvanjati nula naprama sedam u korist Engleske.

Kulturno je dati ostavku…

Iste sekunde po završetku utakmice izvođač radova, izbornik Bilić, trebao je podnijeti ostavku. Nije. Ni on, ni šef Hrvatskog nogometnog saveza, stanoviti Kustić, koji je Bilića dvije godine pripremao za mjesto izbornika. Udar na hrvatski nogomet iz razdoblja po završetku Drugoga svjetskoga rata  nastavlja se novim smicalicama politike neoproštene pobjede. Tu ni europska nogometna federacija ne može ništa, premda je Hrvatsku nogometnu reprezentaciju primila u svoje članstvo dva puta, za vrijeme NDH i za vrijeme RH. Ne bi smjela biti tajna ugovorna klauzula koja regulira odštetu Biliću ako dođe do prijevremenog raskida ugovora, što je jedino normalno rješenje. Nadam se da takvu klauzulu nema i Kustić. Sve povijesne udare hrvatski je nogomet dosad preživio. Preživjet će i aktualne izvođače radova i nevjerojatno dobro raspoređeno političko smeće, sekundarne sirovine i nacionalni otpad.

Žiri je narušio ugled Hrvatske u svijetu

U diverzije na hrvatski nogomet svakako pripada i izbor rješenja novoga stadiona u Maksimiru. Žiri je propisao uvjete međunarodnog natječaja, a onda izabrao između više od osamdeset rješenja, onaj jedan jedini rad koji se nije držao propisanih uvjeta! Taj su posao odradili: Možemo (Tomašević u ime Zagreba), HDZ (Glavina, ministar turizma u ime Vlade RH), Boban (u ime Dinama) i ostali članovi žirija, među kojima se ističu predsjednik žirija, te stanoviti Vasa, koji brane neobranjivo „u ime struke“. Sad mediji plasiraju tezu da bi poništenje natječaja štetilo ugledu države.

Ugled države, međutim, već je nepovratno narušen time da se, po svemu sudeći, pogodovalo jednom natjecatelju odstupanjem od propisanih parametara. To bi morao rasvijetliti DORH. Žiri u svakom slučaju treba vritnjakom razjuriti.

Kako trajno minirati hrvatski nogomet?

Ako želite uništiti hrvatski nogomet, onda morate ostvariti dominaciju u Dinamu i Hajduku, te imati nadzor i kočničara nad reprezentacijom. I minirati izgradnju infrastrukture. The end. Možemo reći da je godina 2026. – godina velikih udara na hrvatski nogomet. Udara ga tko god stigne: bivši nogometaši Boban i Bilić, sekta Možemo, HDZ koji mijenja i sebe i Hrvatsku po mjeri svoga velikog vođe, razni „stručnjaci“, Vase, krivosuđe, mediji… Kontinuitet udara na hrvatski nogomet u stopu prati kontinuitet udara na hrvatsku državnost. Kad je Dinamo na europskom planu počeo iz godine u godinu ostvarivati zapažene rezultate, dobio je Bobana da tu stvar sredi. I sredio je, Dinamo u Europi više ne funkcionira, postao je protočni bojler stranih nogometaša lošijih od domaćih juniora. Sad je i Bilić sredio nogometnu reprezentaciju. Dečki s istog daljinskog upravljača već prije su srozali Hajduk okrivljujući pritom za svoje nedaće „Zagreb“, „Mamića“, „sjever“, „HNS“ – po onoj staroj – „Drž’te lopova!“.

Nogomet je odavno više od igre. On je najvažnija sporedna stvar na svijetu i unosna industrija. Unatoč brojnim talentima koji mogu igrati i igraju u najboljim svjetskim klubovima, nogomet u Hrvatskoj pod budnim je okom duboke države, nacionalnog otpada i političkog smeća s demokratskim legitimitetom i bez njega. Poraz od nula naprama sedam nije običan športski poraz, loš dan ili splet okolnosti. Taj je poraz bio potreban kako bi se na duži rok uništila nogometna samosvijest, nogometna „državnost“ reprezentacije, duh zajedništva, nogometni žar nacije. I kako bi se srozao ugled jedinom globalno uspješnu „brendu“ Republike Hrvatske.

Čestitam svim aktualnim izvođačima radova na uspješnim udarima na hrvatski nogomet i njegovu infrastrukturu – odlično su se uklopili u jugokomunistički kontinuitet. Izvrsno rade svoj posao i u demokratskim okolnostima i odigravaju fine duple pasove s dubokom državom. Kad hrvatska Hrvatska dođe na štih, to jest u posjed lopte, to im ne ćemo zaboraviti, ma gdje bili.

Nenad Piskač/Hrvatsko nebo