Kako zvuči Posušje opjevano srcem naše drage međimurske neviste? Poslušajte…
Vrijeme:4 min, 42 sec
utorak, 14 srpnja 2026
Kak zvuči Posušje, dok ga popeva srce naše mile međimurske neviste?
Ponekad čovjek tek iz tuđeg jezika shvati koliko je lijep njegov zavičaj.
Navikli smo da se o Posušju piše hercegovski, dalmatinskozagorski ili književnim hrvatskim. Enes Kišević poznati pjesnik iz susjedne Bosne, jednom je napisao neku pjesmu o Posušju i njegovim zvjezdama, koje nigdje nisu takve i nigdje ih nema toliko koliko nad Posušjem. Al tu pjesmo nikada kasnije nismo uspjeli pronaći.
A onda se pojavi pjesma koja isti kraj opisuje međimurskim govorom i dogodi se nešto neobično. Brda ostanu ista, crkva postane cirkva al ostane ista, Radovanj postane Radovan breg, Vojuša, Osoje, Šegina Liska i Rastovača ne pomaknu se ni metra, ali sve odjednom zvuči kao da ih netko ponovno otkriva. Zvuče mekše, bajkovito i onako kako ih možda u trci života nismo vidili ni osjećali.
To je ljepota jezika hrvatskog. Jedan narod, desetci govora, a svaki može ispričati istu ljubav na drukčiji način.
Autorica stihova, Ružica Jukić, neznanog djevojačkog prezimena, jer sad je formalno Posušanka, ne znamo gdje živi. Znamo samo da se potpisala kao naša nevjesta iz Međimurja, udana u rod Jukićevih. Pretpostavljamo u Busare, jer spominje Busare i Slime nad njima. E ta stanovita gospođa Ružica je Posušje odlučila opisati jezikom svojega djetinjstva. Međimurskim jezikom. (Ruže, javi se!)
Nije pokušala “prevesti” Hercegovinu u Međimurje. Naprotiv. Sačuvala je svako mjesto, pogled i svaki kamen, samo ih je obukla u riječi koje mirišu na sjever Hrvatske. Rezultat je gotovo filmski. Kao da Hercegovinu prvi put gledate očima nekoga tko ju je zavolio dovoljno da je prihvati kao svoj dom.
U stihovima se redaju prepoznatljive posuške slike: pogled s Radovan brega, Vojuša, Topala, Osoje, Šegina Liska, ‘Rastovača, groblje u kojem počivaju naši najmiliji, pogled prema Gracu, Brotjancu i Vinjanima te posuška crkva koja nedjeljom okuplja ljude iz svih sela.
Posebno je lijep završni motiv:
“Trdi kamen sveti Posušana vabi, nigdar, nigdar, nigdi, on ga ne pozabi.”
To nije samo stih o kamenu. Nego o ontološkoj pripadnosti Humskoj zemlji. Kamenoj Zemlji. O onome osjećaju koji mnogi Posušani nose sa sobom gdje god živjeli. Možete otići u Zagreb, Dublin, Stuttgart ili Toronto, ali postoji jedan kamen kojem se čovjek uvijek vraća, barem mislima.
I završnica nosi možda najjaču poruku cijele pjesme:
“V Posušje se svoje navek rado vrne, sve dok mu se sveča živlenja ne ftrne.”
Vratiti se svome kraju dok god se ne utrne svijeća života. Ima tih riječi koje povezuju a koje su i kod nas postale arhaične. Utrniti. Sjećate se te riječi koju su vam govorili vaši didovi ako pričate gluposti npr. “Dedera dite utrni”. Ovdje je ta riječ stavljena u lijepši, mekši međimurski i duhovni kontekst.
Dok ti svića života ne utrne. Malo je ljepših definicija zavičaja od te.
No definitivno je najljepša metafora u cijeloj pjesmi već na samom početku. “Oko njega sela, kak nabrano čislo.” U međimurskom govoru “čislo” znači krunica, odnosno brojanica. Posušje pjesnikinja zamišlja kao njezino središte, a okolna sela kao zrnca nanizana oko njega. Teško je pronaći ljepši opis kraja u kojem je crkva stoljećima bila mjesto okupljanja ljudi.
- “Stezica se vleče” znači stazica se pruža, vuče. Glagol vleči u Međimurju znači vući.
- “Hiže” nisu nikakve utvrde nego jednostavno kuće.
- “Liske” u ovom kontekstu nisu lisice ni životinje, nego označavaju šumarke ili obrasle predjele, pa su Šegine liske mjesta gdje su kuće “skrivene među šumom”.
- “Si se skupa zidu” znači svi se zajedno okupe. Glagol ziti ili zidti u međimurskom govoru znači doći ili okupiti se.
- “Nejdu na gemišt” simpatična je dosjetka. Autorica kaže da ljudi u crkvu ne dolaze radi druženja uz vino nego zbog molitve. Gemišt je, naravno, mješavina vina i mineralne vode.
- “Nigdar, nigdar, nigdi” znači nikada, nikada, nigdje. To je jedna od najprepoznatljivijih kajkavskih konstrukcija.
- “Sveča živlenja” nije voštana svijeća na stolu, nego pjesnička slika svijeće života, odnosno ljudskog života koji jednog dana dogori.
- “Ftrne” znači utrne se, ugasi se. To je riječ koju će malo koji Hercegovac odmah razumjeti bez objašnjenja.
Zanimljivo je i da se u pjesmi često pojavljuje slovo “v” umjesto “u”: v Posušju, v nedeljo, vabi, vrne. To nije pogreška, nego jedno od obilježja kajkavskih govora sjeverne Hrvatske.
Možda je najljepša stvar u cijeloj pjesmi upravo to što pokazuje koliko je hrvatski jezik bogat. Hercegovac, Humljanin, će na neke riječi zastati i nasmiješiti se jer ih prvi put čuje, baš kao što bi Međimurac zastao pred riječima poput duvan, čatrnja, pojata, torina ili vrilo. A opet, oboje bez problema razumiju da je tema ista: ljubav prema kraju koji čovjek nosi sa sobom gdje god otišao. To je možda i najljepša poruka ove pjesme.
Glazbu i aranžman potpisuju Ivan Urkov & AI, a upravo spoj tradicionalnog osjećaja i suvremene tehnologije ovoj pjesmi daje dodatnu zanimljivost. Pokazuje da se ljubav prema rodnom kraju može izraziti na nove načine, bez gubitka iskrenosti.
Jer ponekad je dovoljno promijeniti jezik da bismo ponovno vidjeli ono što smo cijeli život gledali. I shvatili koliko je lijepo.
E sad, kako se odužiti nevisti što je Posušju poklonila ovu divnu pjesmu ne znamo. To je posao načelnika i općinskih vlasti. Pjesmu smo već testirali, poslana je na neke adrese. U Ameriku druže načelniče, u Kanadu, Njemačku, Zagreb, u Francusku. Test je prošao. Ljudi i žene im, plaču od ljepote kažu. Pa vi sad vidite. Mi smo stava da ova nevista Ružica zaslužuje posebnu nagradu i priznanje. Možda da Općina posušje potpiše obvezu da svaki naš koji se oženi iz Međimurja ima neke privilegije u budućnosti? Jer triba nam ovakve poezije. Pa eto. Čisto na razmišljanje, ko neki poticaj…
E da , a sada pjesma: “Suza za posuškin bregim” autorice Ružice Jukić, naše neviste. Fala nevista!
poskok.info / Hrvatsko nebo