Davor Velnić: Hrvatski jezik u raljama loše prošlosti

S obzirom na potrebu čuvanja hrvatske samosvijesti, njegovanja vlastita jezika  i razvijanje jezične kulture te na zbivanja povezana sa Zakonom o hrvatskom jeziku, nastavljamo prenositi članke ili dijelove članaka na temu hrvatskog jezika u kontekstu povijesti, a napose književnosti i kulture te njihove sadašnjosti i budućnosti. Ovaj put donosimo cjelovit autorski članak književnika Davora Velnića, objavljen izvorno u časopisu Filologija, a prethodno izgovoren na simpoziju o hrvatskoj jezičnoj politici održanomu u knjižnici HAZU-a 4. i 5. prosinca 2024.

Treba čitati na život i smrt, pa tko jednom zavoli književnost te se čarolije više ne može osloboditi. Ta duboka privrženost i ljubav prema pisanoj riječi i literaturi ovlastiše me slobodne volje razmišljati i pisati o književnosti, drugih se kvalifikacija odričem.

Književnost ne napreduje

Književnost je od iskona i u sebi nosi najpotresnije tajne autora i sliku svijeta; ono najdublje nagnuće što ga čovjek do smrtnog časa drži za sebe, a pisac ipak ispovijeda u svojim naslovima. Zato su svijet i čovjek nerazmrsiva zagonetka neumorne mijene htijenja i straha od promjena. Za Ciorana napisati knjigu znači odgoditi samoubojstvo, jer na koncu, o pragu života i prvim otkucajima vremena je riječ. Da nema smrti, o čemu bismo razmišljali, kojem bismo se strahu klanjali i opisivali našu muku s prolaznošću; loša beskonačnost je razarajuća misao. Književnost se rađa uvijek iznova, ispočetka s čovjekom, a književne roditelje autor po svojoj naravi i usudu bira sam. Kroz zapisanu misao strahotne snage on objavljuje svijetu istinu o sebi s namjerom da ju pred svima prikrije i sačuva kao svoju popudbinu za vječnost. I to je razlog zašto književnost ne napreduje. Darvinizam i književnost su nespojivi – samo čovjek čita. Ili je možda Henry Miller napredniji od Boccaccia, Huxley od Victora Hugoa, Josif Brodski od Tolstoja… možda Ivo Andrić od Matoša, Čarobna gora “naprednija” od Svetog pisma? Ne, kronologija je vrst udžbeničke inventure i ne označava nikakav napredak, ali ga prečesto spominje.

Ispovjedaonica književnosti

Taj obrazac unutarnjeg sukoba, u kome se neprestano nadmeću autorov poriv da zataji i njegova ambicija da napiše i objavi, zovemo književnost. Čarolija umjetnosti jedina je zbilja i njezina je civilizacijska trajnost neupitna bilo da je posvećena Stvoritelju ili ljudima. Najčešće je posvećena nedohvatnoj besmrtnosti – zapravo idealu besmrtnosti zaljubljenom u plodove vremena – toj najvećoj i zastrašujućoj pozemljarskoj žudnji koja je u stanju pokrenuti sve dobro i plemenito, a u istom zamahu poništiti temeljne vrednote i transcendentalne istine sakrivene u čovjeku. U ovim postmodernim vremenima autokratske udžbeničke pismenosti i mlohave ali razmetljive profesorštine, književnost se sve teže provlači kroz špalir akademskih batinaša preodjevenih u teoretičare. Nezasitna ispovjedaonica književnosti uosobljena u književnom učiteljstvu uzaludno traži pravo piščevo lice i nedvosmislenu poruku u obliku (kuharskog) recepta, jer svaki lik njegove fikcije je on sam. Aldous Huxley u raspravi o perenijalnoj filozofiji zajedljivo ali točno primjećuje …kako naučiti imati oko za slike ili postati dobar slikar? Sigurno ne čitanjem Benedetta Crocea.

Fikcija postaje istina i djelatna stvarnost

Koliko god pokušao negirati ili prihvaćati sebe u svojim likovima, ni jedno lice nije posve njegovo, autorovo, i sva su pomalo njegova djeca. U trvenju izmišljenog i zbiljnog izniklo je piščevo svjedočenje naslućene zbilje u temelju svih stvari, onu koju doista živimo u neponovljivom i vječnom “sada”. Autor otkriva vezu između opažajne očiglednosti i nevidljive biti; fikcija postaje istina i djelatna stvarnost, dok se očigledno i opipljivo mrve dodirom vremena. Više vjerujem Jane Austen i njezinim književnim likovima nego povjesničarima i doktorima znanosti specijaliziranim za povijest Engleske u 18. stoljeću. Ivan Karamazov odavno je nadživio svog autora i živ je sve dok postoji makar i jedan čitatelj tog ruskog klasika. Fikcija će obilato nadmašiti biološku opipljivost ljudi te postati trajno i živuće čovječanstvo. Na koncu od biološkog autora ostaje zubna caklina zaostala na zubima, sve ostalo pripalo je grobnim crvima, ali njegova fikcija itekako i dalje postoji kao Crvenkapica ili Odiseja, svejedno. To je zla kob književnika i ovozemaljska besmrtnost njegovih likova; mistična veza između književnosti i povijesti, fikcije i dodira, piščevo znanje da su sve različitosti samo stopljene da bi bile Jedno.

Ni povjesničari ni teoretičari ne smiju nametati interpretaciju i autoru uskratiti djelo

Kronologije i klasifikacije u ozbiljnoj povijesti ili teoriji književnosti potrebne su da se izgradi cjelovit pogled na neko razdoblje književnosti ili autora. No ni povjesničari ni teoretičari ne smiju nametati interpretaciju i autoru uskratiti djelo, njegovo pravo da mu djelo potakne različite slike i prizore. Moraju ga savjesno čitati ne skrećući pozornost na sebe te što vjernije priopćavati sadržaj i govoriti o književnoj vjernosti i mogućem mjestu u književnosti. U hrvatskoj književnosti to su se trudili činiti povjesničari poput Vodnika, Ježića, Kombola, Barca i nekih mlađih. Neki su svoju objektivnost i platili nemilošću ideoloških cenzora. Jalovo teoretiziranje, a pogotovo ideologiziranje u nekih suvremenih književnoznanstvenika i doktora znanosti, nerijetko je pretenciozno te često preformulira nedodirljive aksiome i ideologizirane doktrine tretirajući velika djela žive književne baštine kao mrtvace na obdukcijskom stolu. Znanost smanjuje metafizičku svijest o nevidljivoj zbilji.

Književnost prebiva u napisanim rečenicama/stihovima

I ne postoji književnost dugonogih, plavookih, ćelavih, tvrdo ukoričenih i meko ukoričenih naslova; ne znam što je to priobalno, planinsko ili žensko pismo… i “što je pjesnik htio reći”? Književnost prebiva u napisanim rečenicama/stihovima ili je nema: ona jest ili nije. Ali zato postoje prekrasno ukoričeni naslovi što nisu književnost: danas sveprisutne knjige samopomoći i neuništiva angažirana književnost koja to svakako nije, već je vješto kostimirana obmana… nešto slično knjizi što lijepim ukoričenjem samo nagrđuje umjetnost pisane riječi. Što se masi sviđa, uvijek završava nesporazumom ili izdajom autora. Književnost je punina života i darovitost. Dobar ukus i samoprijegor autora nespojiv je sa životom u gomili: umjetnost je neponovljiva slitina proživljenih praslika i zamišljenih prizora djetinjstva, samotnost srca i vidici nepoznata beskraja. Najviše od svega, priprava: samozatajnost i nevidljivost pisca uosobljena u njegovom djelu. Autor je stvoren vlastitim djelima i ime mu je jedina titula.

Pisanje je usamljenički čin, zov samoće i dugotrajno odricanje

Autorov život i njegovo zapisano promišljanje neodvojive su cjeline istog samoprijegora i iste podložnosti djelu. Književnost poklanja sebe ne očekujući uzvrat, a autoru nudi ostvarenje osobnog čina i sitost ispunjenosti, ali ne nužno i društveni ugled. Javne pohvale su piščeva nadgrobna ploča. Pisanje je usamljenički čin, zov samoće i dugotrajno odricanje, trajno pomicanje obzora i primicanje nepoznatog. Rečenice i stihovi malokad zadovolje svijet ideja …Krpež mora u svijet slati! To je muka pjesnikova, bilježi Petar Preradović svjestan svoje pjesničke zadaće. Pisanje i objavljivanje nisu dokaz gordog uspjeha, ili ulaganje u vječnost, to je onda samo precijenjeni pisarski napor i primjerena bilježnička naknada. Nada u vječni život pozemljara je opasna tlapnja i drugo ime za tjeskobu; proklet je onaj kome se želja ispuni i svoju ambiciju ostvari ispaštanjem vječnosti. Zna se čas: kad suze presuše, nestaje i volja za životom. Svojeglavost autora i njegovu upornost da se osami sa svojim djelom nitko ne može niti mora ublažiti, niti ga itko pred neukima smije braniti ili pravdati. On je sam sebi stranac i sebe želi upoznati.

Umjetnom inteligencijom ugrožena je suverenost čovjeka

Srećom, još ne postoji književna akademija slična likovnoj i glazbenoj, nema ni akademskog pisca. Književnost još neumorno traži i nalazi svoju malobrojnu djecu i ipak ostaje posljednji suvereni teritorij ljudske duhovnosti donekle otporan na akademsku nasrtljivost – postaje začin bez kojeg bi se uljudba zaplijesnila. Učiteljstvo navaljuje i otpor je sve slabiji, diplomirani pisac kuca na vrata. Ostaje dvojba kako će književnost proći sa sve moćnijom umjetnom inteligencijom, u kojoj će mjeri književnost zadržati svoju suverenost i što će preostati od intaktnosti ljudskog stvaralaštva. Sasvim je sigurno da će umjetna inteligencija kao invalidsko pomagalo lijenih i ispodprosječnih pomoći da ti isti još učinkovitije prikriju svoju umnu jalovost i lijenost dovedu do razine uspješnog mrtvila. Umjetnom inteligencijom ugrožena je suverenost čovjeka, a nju priželjkuju duboko profani ljudi opsjednuti jednakošću u varanju i podvalama.

Nadahnuće nadilazi iskustvo i pamet… dok predsjednici, ministri i svi oboljeli od samodopadnosti tonu u zaborav

Čudo kreacije i čarolija pisanja u književnosti se prožimaju, ostavljaju živi trag autora i zaustavljaju vrijeme. Nadnaravno je probilo duh iznutra i odozgo, stoga nadahnuće nadilazi iskustvo i pamet. Zato je književnost san jave u kome se dodiruju i u Jedno stapaju autorova misao i riječ, neoslovljiva duša i kreštava ptica, gromoglasna munja i tišina zemlje… a zapisano djelo, usprkos uloženom naporu i nadahnuću, ostaje tek talog sjećanja na saneno pulsiranje nevidljivog u grudima svijeta. Taj zapisani piščev uvid čovječanstvu ostavlja trag u prolaznosti dok predsjednici, ministri i svi oboljeli od samodopadnosti tonu u zaborav i pretvaraju se u nepamtljivo ništa. Prošećimo se grobljima i vidjet ćemo da i najčvršći granit gubi bitku sa zaboravom.

Književnost je eliksir života, svjedoči za čovjeka vrline i poroka te prispodobljuje svijet ideja

Književnost je eliksir života i tom se poklonu treba iskreno posvetiti: žrtvovati i darovati sebe ne očekujući uzvrat. Ona je tu da nas neprestano podsjeća na nešto što ne bismo smjeli zaboraviti – na Nebo ponad čovjeka i obijest kao najgori zločin. Ona svjedoči za čovjeka vrline i poroka te prispodobljuje svijet ideja; stoga je književnost u stanju dočarati pravu stvarnost, ono što doista jest – nevidljivu zbilju koju samo budnim duhom možemo iskusiti – i mjesto čovjeka u Svemu. Kad pomislimo da su vremena besmislena i situacija bezizlazna, treba se okrenuti provjerenim naslovima pa u napisanim rečenicama stranca potražiti sugovornika i zavodljivu samoću istovjetnu vlastitoj, a ne nedostatke vlastite naravi nadomještati sterilnim intelektualizmom i pohlepno se hraniti vlastitim egom.

Talent je veleizdajnik osrednjosti i gomila ga prezire

Talent je veleizdajnik osrednjosti i gomila ga prezire ili pod njim u veselju mase pali oganj lomače. Masa pokazuje ropski moral. To je problem i našeg nesretnog podneblja zamršene i nelijepe prošlosti, zato je u Hrvatskoj darovitost na zlu glasu i neprestano proganjana. Dobar nam je primjer Slobodan Novak i njegovo djelo, istodobno čarolija i opaka zbilja. Svijetom vladaju prijetvorno uljudna, podla i staložena osrednjost; lijena sebičnost mase što zazivlje revolucije i prevrate. Umjetnost pruža utjehu i nadu da ćemo se vratiti u raj prapočetka.

Tajna stvaranja i umijeće pisanja u književnosti se dodiruju; tko stvara, taj i svjedoči

Jako je zahtjevno svjedočiti nepristiglo vrijeme i zbilju kad doživljeno, izmaštano i sanjano ostavljaju podjednak trag u sjećanju kao i ono proživljeno – i na jednak se način mogu pohraniti ili zaboraviti. Nismo gospodari ni pamćenja ni zaborava, a vrijeme je beskrupulozni lihvar. Genij književnosti pozvan je stvarati književne svjetove da bi opisao prolaznost ovog jednog i jedinog, istog i uvijek drugačijeg čovječanstva; svijet ispunjen ljudima i njihovim životnim stazama koje nisu uvijek sudbina. Ljudi su sebi i drugima neprestano iznenađenje. Tajna stvaranja i umijeće pisanja u književnosti se dodiruju i književnost se u iskušenju može poistovjetiti s velikom kreacijom. Tko stvara, taj i svjedoči, taj gleda i vidi, a opet kreacija ostaje nedokučiva i sâmom autoru, zagonetna kao i roditeljima vlastita djeca. Pisanje i osobni čin u autoru su nerazmrsivo Jedno.

Kako u jeziku nastaje pisana umjetnost, naime lijepa književnost iz kolopleta ideja i misli

Na piscima je pokazati kako u jeziku nastaje pisana umjetnost, naime lijepa književnost iz kolopleta ideja i misli, i što je to književni jezik. Književnost nije puka proizvodnja lijepog, ikakva proizvodnja, već objava umjetnikova mikrokozmosa. Pisanje nije štos, jalova inovacija, bestselersko podilaženje ili zabava slična (dopadljivom) incidentu; u književnosti je uvijek riječ o svijetu ideja pretočenom u riječi, rečenice i stihove, o samoprijegoru autora i njegovoj želji da svoju nadarenost vrati darovatelju, Bogu. Treba oguliti nekoliko slojeva vlastite kože i shvatiti tko si da bi književni život udahnuo svojim likovima. Velika je tema talent i što s njim, jer na ovim patetičnim prostorima izdaje i podmuklosti darovitost itekako može biti pronevjerena i zlouporabljena ako posluži lažima i kvarenju ili kad koketira s porokom. I to su teme koje u nastavnom programu ne treba izbjegavati. Tko idealizira i uljepšava zlo ili promiče ružno, taj obmanjuje i isti je kao onaj tko zlo suzbija zlom.

Sudbina hrvatskog naroda, hrvatski jezik i njegova književnost ostaju posljednja crta obrane

Ljekovitost književnosti je neprijeporna, a njezin utjecaj na nacionalni identitet koristan i dugotrajan, stoga što god u budućnosti bude sudbina hrvatskog naroda, hrvatski jezik i njegova književnost ostaju posljednja crta obrane i čvrsta jezgra hrvatskog identiteta. Hrvatska književnost dobro prepoznaje blato iz kojeg su izgnječene opake ideologije i smije svjedočiti povijesnu i svaku drugu istinu o događajima i našim nesrećama u prošlosti, zapisati istinu o nad njom počinjenim nepravdama. Važno je da književnost ni pod kakvim izgovorom ne bude poslužena ideologijama jednoumlja, jer ništa nije naudilo čovječanstvu kao njezino sluganstvo diktaturama 20. stoljeća. Na sličan je način često plitka nabožnost poharala tekstove koji su trebali ostati svetima i postala odmorište lažne pobožnosti. U tom podilaženju političkoj vlasti gube se svi kriteriji i dostojanstvo književnosti.

Opasnost od režimske, u nas partijske, književnosti stalno vreba i nije otklonjena

Nažalost, ta opasnost od režimske, u nas partijske, književnosti stalno vreba i nije otklonjena. Hrvatske političke stranke uređene su po već uhodanom partijskom načelu okomitog podčinjavanja i njezina su preslika. Ne smije se zaboraviti da su ideologije izuzetno moćne, opojne i zavode demonskom silom nakazne jednakosti i mase im ne odolijevaju. U jednom trenutku Mein Kampf je prevagnuo i nadjačao cjelokupnu njemačku književnost/filozofiju i bastion europske duhovnosti bio je posrnuo, potpuno pokleknuo pred demonskom lukavošću jednog bezumnika i njegove sljedbe. Zarazivši sam sebe fantazijom o superiornosti, njemački narod je bio pretvoren u gomilu i simbol nečovještva.

Hrvatski jezik dugih stoljeća bio je stožerni nadomjestak naše uboge banske državnosti

Sve to treba imati na umu kad se raspravlja o ulozi književnosti u (hrvatskom) jeziku kao nastavnom predmetu i fakultetskom kolegiju. Uz pravopis i gramatiku književnost je ključna sastavnica i kruna jezika. Francuski jezik, na primjer, nije proslavio ni Napoleon ni de Gaulle, vjerojatno su to bili Moliere, Voltaire, Victor Hugo, Baudelaire, Proust… isto je s engleskim ili njemačkim, talijanskim jezikom, njihovim književnostima… Nema ozbiljnog jezika bez ozbiljne književnosti kao što bez jezika nema ni nacije ni naroda, kao što bez gradova nema civilizacije. Bez hrvatskog jezika nismo usprkos pobjedama i uravnoteženom državnom proračunu; on je naš rodni list, s njim postojimo, ostajemo i jesmo. Nemojmo zaboravljati da je hrvatski jezik dugih stoljeća bio stožerni nadomjestak naše uboge banske državnosti i zato mu neizmjerno dugujemo za blagodat življenja u suverenoj Hrvatskoj.

Usavršavanjem jezika… usavršuje se osoba

Usavršavanjem jezika ne poboljšavaju se samo komunikacijske vještine, usavršuje se osoba; upravo mladi naraštaji i oni što će, kad zatreba, izvući kola iz blata. Mladost je živi kvasac budućnosti. Jezik započinje u majčinoj utrobi, poslije zagrljaju, a cvate i donosi plodove u književnosti, stoga se moramo zapitati tko je i zašto osujetio ljubav prema jeziku i književnosti te kumovao tragediji da su školska lektira i hrvatski jezik (na državnoj maturi) postali bauk koji kruži hrvatskim školstvom? Je li nastavni plan procijeđen kroz nastavničku osjetljivost i podešen neprestanom cviležu ili su opet krivi mladi naraštaji koji… pa udri po mladosti! Ne, mladost je malokad kriva.

Što reći o školskom sustavu?

Na TV Dnevniku zabrinutim glasom, kao da najavljuje orkansko nevrijeme, službeni spiker upozorava »…sutra se piše esej iz hrvatskog jezika«. Nije li to strašno i sramotno! Zar se doista ono što povučemo s majčinim mlijekom može toliko iskvariti da učenicima (i njihovim roditeljima) postaje opasno po zdravlje? Dovedeni smo u situaciju da su školska lektira i priglupe udžbeničke interpretacije pretvorene u kolijevku nesigurnosti i pravu tlaku, pa se tiskaju sažeci, potom sažeci sažetaka, (“Rasturi na maturi”), a škole su nam krcate odlikaša? Što reći o školskom sustavu kad imamo inflaciju odlikaša, najviše 5,0 učenika po kvadratnom metru u Europi, i katastrofu na državnoj maturi.

Predmet “hrvatski” mora biti poticajan i privlačan

Hrvatski jezik i svjetsku, europsku i hrvatsku književnost trebalo bi u predmetu “hrvatski” ponovno učiniti važnim i privlačnim, povrh svega lijepim, kao što taj predmet zaslužuje kad mu se pristupi na pravi način. Čitanje nam otkriva svijet i zbilju, život i njegov smisao, a jezik nam omogućuje da potanko i jezgrovito izrazimo misli i osjećaje, da živimo punim plućima zadovoljstva u zajednici s drugima. Predmet “hrvatski” mora biti poticajan i privlačan.

*

Onaj tko zavoli književnost vidi svijet u neprestanoj mijeni, nije isključiv i ne može ga mrziti

Zakon o hrvatskom jeziku daje nam službenu poziciju da se više nikome ne moramo ispričavati i pruža mogućnost da ga iščupamo iz društvenog zapećka te postavimo na mjesto koje mu pripada u suverenoj državi –i to je zadaća promocije i učvršćivanja hrvatskog identiteta. A opet, sav je trud zakonodavca i jezikoslovaca uzaludan ako se kroz odgoj i obrazovanje ne zavoli jezik majčina zagrljaja, obitelji i naroda. Materinski jezik i odbojnost ili strah (na maturi) ne idu u istoj rečenici, gdje je strah tamo je slabost. Svakako treba pronaći početak, to znači dobrim književnim primjerima ukazati na mogućnosti i raskoš hrvatskog jezika, ljepotu hrvatske i svjetske književnosti. Onaj tko zavoli književnost vidi svijet u neprestanoj mijeni, nije isključiv i ne može mrziti svijet.

Ne jezično cenzorstvo, već punina i raskoš našeg  jezika

Moramo prepoznati kvalitetu hrvatskih riječi u usporedbi s tuđicama kao i prednost u sintaksi našeg hrvatskog sa sedam padeža – prisutnost padeža daje slobodu u redoslijedu sintagmi i ta sloboda preuzima pragmatička značenja daljnjeg konteksta rečenice. Prednost hrvatskog jezika je u reduciranoj višeznačnosti, tj. jezgrovitosti i obilju glagolskih čestica, u preciznoj posesiji i refleksnoj posesiji, u fonetski dosta ugodnoj izmjeni suglasnika i samoglasnika… i da ne nabrajam. Kad govorimo o implementaciji Zakona o hrvatskom jeziku, nikad nije tema brisanje “nepodobnih” riječi i cenzorstvu sličnom jezičnom čistunstvu, već je tema nedovoljno iskorištena punina i raskoš našeg jezika.

Nismo više u diktaturi partijskog jednoumlja i srpsko-hrvatske jezične hegemonije

Naravno, to je proces kao i svaki drugi ozbiljni posao te iziskuje strpljenje i veliku razboritost, počesto i lomljenje predrasuda prema hrvatskom jeziku. Naime nismo više u diktaturi partijskog jednoumlja i srpsko-hrvatske jezične hegemonije, okolnosti su se u temelju promijenile, suverenost hrvatske države je činjenica i ne moramo se nikome opravdavati. Nacionalna osviještenost i predanost nastavnika hrvatskog jezika na svim razinama, od osnovne škole do sveučilišta, jednostavno se podrazumijeva: hrvatski jezik je integralni dio suvereniteta države Hrvatske. To isto se očekuje od institucija koje se bave hrvatskim jezikom i književnošću, zapravo se traži od sveukupne akademska zajednica, a posebno od novinara i ljudi iz medija – do danas nesklonih hrvatskoj samostalnosti.

Jezici malih naroda (po broju govornika) pod opsadom su jezika velikih naroda

Jezici malih naroda (po broju govornika) pod opsadom su jezika velikih naroda i taj civilizacijski mlin je nezaustavljiv. No, spomenimo da su nositelju judeokršćanske uljudbe, starogrčki i latinski danas mrtvi jezici, ali su dali život i ozbiljno sebe ugradili u mnoge velike suvremene jezike. Isto je i s jezicima Starog svijeta i njihovim pismima; davno su nestala ta velika carstva i njihovi govornici. Možemo li onda tvrditi da, na primjer, engleski ili francuski jezik neće nestati u (ne)doglednoj budućnosti? Da, takva bi se pomisao okvalificirala svetogrđem i uvredom, no ako je drevni Rim nestao, zašto ne bi i moderna Europa, pita se Terry Eagleton. I što doista znamo o dometima umjetne inteligencije i namjerama njezinih mahnitih podupiratelja? Hoće li ona iz stroja stvarati život ili iz života stvarati stroj?

Standardni književni jezik – ujedinitelj hrvatskog jezikoslovlja, a ne maćeha dijalektima

Mali se jezici moraju više boriti nego prilagođavati jer u toj prilagodbi gube svoje osobine i razlog postojanja. Hrvatski dijalekti/govori dobar su primjer nehajnog gospodarenja i profanizacije solidne tradicionalne jezične kulture, ali i primjer političke manipulacije kad god se spomene autonomaštvo. Izloženi su prisvajaju ili ih autonomaši vješto koriste kao argument protiv standardnog hrvatskog jezika. Standardni književni jezik je ujedinitelj hrvatskog jezikoslovlja, a ne maćeha dijalektima.

Ne opravdavati se pred otimačima hrvatskog jezika i negatorima hrvatske kulture!

U hrvatskoj imamo dodatni problem agresivnoga svojatanja hrvatskog jezika i kulture. Srbija je stoljećima bila turski vazal i tim je sužanjstvom izgubila priključak europskoj kulturi i njenim stilskim razdobljima od 15. do 19. stoljeća. Beogradski pašaluk, tj. Smederevski sandžak u sastavu Budimskog ejaleta, povijesna je i civilizacijska činjenica. Nije li dovoljno pogledati litografije i bakropise ugođaja Srbije iz 19. stoljeća? Preskočila je Srbija bitne kulturološke sastavnice i etape Zapada; svih tih godina svjesna je svojega gubitka, stoga posljednjih sto i pedeset godina nastoji posvajanjem hrvatskoga kulturnog i jezičnog fundusa nadoknaditi propušteno, a hrvatski jezikoslovci još uvijek nasjedaju jalovim raspravama i daju se impresionirati sjenama pogubnih jugoslavija. Ulaze u podmetnute polemike i sve se vrijeme pokušavaju braniti pred otimačima, opravdavati pred negatorima hrvatske kulture i odobrovoljiti beogradsku čaršiju. Međutim kad je riječ o Zakonu o hrvatskom jeziku i njegovoj društvenoj implementaciji kao i pogledu u budućnost, mora se imati u vidu da je s jugoslavijama svršeno isto kao i s “hrvatsko-srpskim”, s “regijonom”, s “našim jezikom”… sa svime što osiromašuje hrvatski identitet i vraća Hrvatsku u povijesnu ropotarnicu bratskog južnoslavenstva.

Ne smije nas voditi srpska idiosinkrazija (koja graniči s duševnom bolešću) prema svemu što ima veze s Hrvatskom

Riječ je o Zakonu o hrvatskom jeziku i njegovoj provedbi, a ne pravopisu i gramatici; Nije riječ o razgraničenju državnih granica sa Republikom Srbijom, tj. Autonomnom Pokrajinom Vojvodinom. Ne smije nas voditi srpska idiosinkrazija (koja graniči s duševnom bolešću) prema svemu što ima veze s Hrvatskom, nismo pozvani liječiti njihovu mržnju i nesnošljivost. Treba razmišljati kao da nas u zajedničkoj državi nikad nije ni bilo.

Sjetimo se samo “hrvatskih” vukovaca i naivnog zanosa hrvatskih pisaca ekavicom

Koliko god je Zakon o hrvatskom jeziku donesen da naš jezik zaštiti pred navalom globalizacijskih procesa i jezične devastacije pod visokim patronatom engleskog jezika, toliko se od njega očekuje obraniti hrvatsku jezičnu suverenost od tzv. sarajevskih deklaracija, od “Balkan Sprachbund”, jer tu hrvatski nije nikad ni pripadao. Budimo pošteni: hrvatsko-srpska pomutnja nalik ludilu u hrvatskom jezikoslovlju nije izazvana premoćnim vanjskim silama, nego uvijek i bez iznimke prljavim intrigama i međusobnom izdajom ljudi koji su živjeli i žive u Hrvatskoj. Sjetimo se samo “hrvatskih” vukovaca i naivnog zanosa hrvatskih pisaca ekavicom, spomenimo “naše” potpisnike Sarajevske deklaracije, tako da to zlo hrvatskosrpskog nosi značajan domaći popis. Žalosna je inertnost hrvatske svjetine i tužan je njen zaborav na povijesna sužanjstva, žrtve i poniženja. Ili doista još vrijedi da u Hrvatskoj udobno može živjeti samo onaj tko se udruži s tuđinskim tlačiteljem protiv svoga naroda? No, očajanje nije put do iskupljenja niti se iz zla može otrgnuti bilo što dobroga.

Državna politika to mora znati i poštovati: hrvatski jezik kao svetu vatru neugaslih ognjišta i utvrdu pred neprijateljskim hordama

Nažalost ili nasreću, ali politika je od civilizacijskih početaka na vrhu društvene piramide i sve je podložno njezinoj volji i hirovitosti, stoga nam ne preostaje drugo nego nada da će državna politika i hrvatsko društvo znati prepoznati hrvatski jezik kao najsnažniji atribut hrvatskog identiteta i uočiti dobronamjernost svih koji se bore za njegovu promociju na svim razinama. Jer hrvatski jezik je bio razlogom našeg ponosa i stradanja, ali i nesumnjivo utočiše našem identitetu, snovima o obnovljenoj hrvatskoj suverenosti. U hudim vremenima ostao je naša uzdanica i praroditelj, naše potomstvo i kolijevka hrvatskoj domovini. Otjelovio se u ono što danas jesmo i pokazuje ono što bismo trebali biti. On je naša nikad oduzeta istina, naše jamstvo i sveta vatra neugaslih ognjišta, početak i dovršenje naše povijesne i civilizacijske zbilje, trak svjetla u povijesnim pomrčinama i utvrda pred neprijateljskim hordama.

Davor Velnić/Filologija/Hrvatsko nebo