Mislav Ježić: Polazišta za strategiju razvoja hrvatskoga jezika i buduću hrvatsku jezičnu politiku (1)

U časopisu Filologija br. 84, g. 2025., akademik Mislav Ježić objavio je članak pod naslovom „Polazišta za strategiju razvoja hrvatskoga jezika i buduću hrvatsku jezičnu politiku“. To je samo jedan u nizu objavljeni izlaganja sa znanstvenog i stručnog skupa Budućnost hrvatske jezične politike održanog u Knjižnici HAZU-a 4. i 5. prosinca 2024. Skup je imao za svrhu osvijetliti ključne vidove hrvatskog jezika i skrbi za nj „u skladu sa zadatcima“, kako se navodi u uvodnom članku, „koje je zacrtao Zakon o hrvatskom jeziku (2024.), i time pomoći novoimenovanomu Vijeću za hrvatski jezik u pripremi Nacionalnoga plana hrvatske jezične politike“. Ježićev članak ključan  je za razumijevanje opsega i sadržaja pojma ’hrvatski jezik’ u prostoru i vremenu: u književnosti, javnoj uporabi, dijalektima i jezikoslovlju te u pogledu njegove standardizacije, normizacije, učenja i promicanja danas.  Prenosimo, u nastavcima, nekoliko izvadaka iz članka, koji se čitav može pročitati na ovoj poveznici: https://hrcak.srce.hr/file/490819.

[…]

Osnovni pojmovi

Na početku skupa o budućnosti hrvatske jezične politike treba objasniti pojmove bez kojih se ne može shvatiti ni Zakon o hrvatskom jeziku: hrvatski jezik, hrvatski standardni jezik i hrvatski književni jezik. Sva su nam tri pojma i nazivci za njih potrebni. (Zakon ne razrađuje razliku između posljednjih dvaju.)

(1) »Hrvatski jezik« obuhvaća sva svoja narječja i govore, kao i svu svoju jezičnu i književnu baštinu. To u načelu kaže članak 2 Zakona o hrvatskom jeziku.

(2) »Hrvatski standardni jezik« ili »normirani jezik« stiliziran je po obrascu izabranoga narječja (od 19. st. u načelu novoštokavskoga; dakle ne obuhvaća druga narječja), ali obuhvaća sve funkcionalne stilove (što »nestandardna« narječja, pa ni »književni jezik« u njihovoj stilizaciji ne obuhvaćaju i ne mogu obuhvatiti).

(3) »(Hrvatski) književni jezik« dobar je obuhvatan nazivak za (hrvatski) jezik u svim svojim književnim registrima i stilizacijama (od kojih je »standardni jezik« samo dio, a i narječne su stilizacije samo njegovi vidovi). Civilizacija traži »standardni« ili »normirani« jezik, a kultura traži »književni jezik«. Ono što nije »normirano« u standardnom jeziku, tj. nije neutralno, ima »stilističku vrijednost« u književnom jeziku: nije odbačeno, ali mora imati svoje mjesto i razlog kada se rabi. Razumijevanje toga mjesta zovemo jezičnom kulturom. Standardni je jezik obavijestan, a književni je bogat i izražajan.

Različito narječno stilizirani tekstovi ne pripadaju standardnomu jeziku, ali pripadaju hrvatskomu jeziku, a kada pripadaju nekomu književnomu registru, pripadaju i hrvatskomu književnomu jeziku. Teško je naći istovjetne tekstove u različitim stilizacijama, a najlakše možda ondje gdje su formulativni kao što su liturgijski tekstovi i molitve.

[…]

Mislav Ježić/Filologija/Hrvatsko nebo