Zdravko Gavran: „Ultimativna“ nepopustljivost i inzistiranje na vlastitoj (nad)moći: temeljna značajka suvremenog svijeta

Kamo se god okrenemo, kamo god pogledamo, vidjet ćemo „ultimativnu“ nepopustljivost, isključivost, tvrdokornost, zagriženost, zadrtost, zapjenjenost, represiju, ratobornost… kao značajke društava i država odnosno suvremenog svijeta. Svi se pritom pozivaju na (svoje) pravo na pravdu. No nikako nije moguće da je pravda na strani sviju, budući da jedni odbacuju argumente drugih i pravdu kako ju vidi antagonistička strana. Svaka strana u prijeporu ili sukobu ponaša se po načelu Fiat iustitia, (et) pereat mundus! Neka bude pravda, – pa makar propao svijet! Ta stara latinska metaforička izreka danas je u cijelosti i zbiljski ostvariva. Opće je stanje takvo, a i oboreni ruski dronovi nad Poljskom pokazuju koliko je usijanje blizu na tom dijelu zemaljske kugle, isto tako u Gazi, Sudanu, na Bliskom istoku, a gotovo posvuda i na unutarnjem planu. Svi smo sve bliže totalnoj „tarapani“, na raznoraznim konfrontacijskim poljima. A vrhovnog autoriteta više nema, ako ga je ikada i bilo. Postoji samo Jedan, na nebesima, no koliko ih uopće u njega vjeruje ili mari za ono što je rekao na Početku: Plodite se, i množite i zemlju napunite, i podložite je sebi! Zemlju – a ne druge ljude, zemlje i narode. A ne: Podvrgavajte sebi ili ništite jedni druge!

Na sve strane promatramo nepopustljivost u rješavanju prijepora odnosno demonstriranje (nad)moći i logike koja počiva na sili ili (procjeni o vlastitoj) moći odnosno nadmoći nad protivničkom stranom. Spomenimo na početku samo tri u moru sličnih ili podosta različitih teških prijepora. Posljednjih godina u svjetskoj javnosti dominira ruska nepopustljivost spram Ukrajini te izraelska spram Hamasu i obrnuto: Hamasa spram Izraelu.

Najveću nepopustljivost pokazuju oni koji se smatraju jačima: primjer Rusije

Najveću nepopustljivost pokazuju oni koji se smatraju jačima.

Rusija je, na primjer, propustila vjerojatno posljednju prigodu da bude uspostavljeno primirje, a zatim i mir. Ponudio ju je, velikodušno, američki predsjednik Trump; no ona ju je prokockala. Ili će biti kako mi hoćemo, ili će se rat nastaviti: to je rusko apodiktičko stajalište koje je očito prevladalo u Kremlju. Ono je u skladu s Putinovom temeljnom procjenom: da Rusija „mora“ ostvariti (sve) svoje osvajačke i geopolitičke ciljeve, ratom ako ih ne može postići za zelenim stolom u slučaju da pristane na zaustavljanje rata. A ti ciljevi pretpostavljaju i imaju za uvjet u najmanju ruku odricanje Ukrajine od pet vlastitih pokrajina i priznavanje da su one postale i da će ubuduće ostati dijelovi Ruske Federacije. Je li to i krajnji cilj Kremlja, teško je reći i teško je povjerovati da je (samo to) cilj. Moguće je da su ratno-politički ciljevi izneseni kao preduvjet za sklapanje mirovnog sporazuma takvi upravo zato što se unaprijed znalo da vlastima u Kijivu oni nipošto ne će biti prihvatljivi, e kako bi se nastavio rat iscrpljivanja i kako bi jednoga dana možda čitava Ukrajina ili još znatno veći njezini dijelovi od tih pet pokrajina postali ruskima. Ili zato da Rusija nastavkom rata dobije „opravdanje“ za posvajanje i osvajanje (dijelova) još nekih zemalja, posebice onih koje su bile u sklopu Sovjetskog saveza ili članice Varšavskog pakta.

Ruski dronovi oboreni noćas nad Poljskom, kako god i zašto onamo dospjeli, i tko ih god onamo usmjerio, te lakonske reakcije Kremlja i ministarstva obrane u smislu „ni luk jeli, ni luk mirisali“, pokazatelj su ruske spremnosti da, po potrebi, neprijateljska djelovanja prošire i na druge zemlje, poglavito na one koje najviše politički podupiru Ukrajinu i realno su joj od najveće pomoći. I da zastraše neke europske zemlje, članice NATO-a ili (i) EU-a, te izazovu procijepe među njima i u njima. S druge pak strane, i za Trumpa Rusija je s ovim prevršila svaku mjeru i dala nagovijestiti da postupno i tobože nenamjerno planira eskalirati svoja ratna djelovanja na europskom kontinentu. Ili ju se, nije ni to isključeno, uvlači u još jedan rat, tko bi mogao znati što se sve i gdje kuha. Bilo kako bilo, stanje sve više miriše na početak novoga sukoba, koji bi ovaj put uvukao cijelu Europu, SAD i Kanadu mnogo više i izravnije u rat i druge nedaće nego sama ruska agresija na Ukrajinu.

Mirotvorac Trump nije uspio; Putin ima svoju računicu

Američki pragmatični mirotvorac Trump nije dakle uspio u svom nastojanju da u Ukrajini isposluje mir; naprotiv, iznova se kuha eskalacija rata. I on i najveća svjetska sila, kojoj je na čelu, pokazali su se nemoćnima pregovorima riješiti taj težak ratno-politički i sigurnosni prijepor, čime su i sami doživjeli poniženje. Ispalo je da su Sjedinjene Države slabija strana. Sve je više zemalja širom svijeta koje ih „ne slušaju“, ili ih samo uvjetno i prigodice slušaju. Sjedinjene Države s ruskom se grubom odbijenicom ne će tek tako pomiriti, nego će, vjerojatno sustavom sekundarnih sankcija, nastavljanjem naoružavanja ukrajinske vojske i logističkom potporom te nekim drugim mjerama, nastojati s vremenom pokazati Moskvi da je pogriješila. I da je Amerika ipak jača. Drugim riječima, neriješen prijepor ući će u fazu daljnje eskalacije u obliku kompleksna hibridnog rata, u kojem će se ulozi i rizici za sve strane povećavati.

Ruski predsjednik Putin ima očito neku svoju računicu. Ima sada u rukama dva jaka aduta i jedan „prisilni“ razlog ne odustati od svoje agresivne i vojno-osvajačke politike. Prvi se temelji na procjeni da u ratu vojnog, ekonomskog i drugog iscrpljivanja Rusija može izdržati duže od Ukrajine odnosno od europskih zemalja, pa i samog SAD-a ako se najveća sila i ne povuče s rusko-ukrajinskog poprišta, kako se donedavno najavljivalo ili moglo očekivati.

Nijedan rat, kada se zahukta, nije lako zaustaviti, sve dok se jedna strana ne nađe na koljenima

Takva procjena ima za potkrjepu dodatni razlog ustrajanja u tvrdokornoj nepopustljivosti, a to je savezništvo s Kinom i Indijom, za koje se čini da je nedavno, na sastanku Šangajske organizacija za suradnju i u bilateralnim odnosima, potvrđeno i ojačano. Ono je ključno ekonomski, zato što će te dvije najnapučenije zemlje, s blizu tri milijarde stanovnika i sa zahuktalim gospodarstvima, kupovati i ubuduće velike količine (razmjerno jeftine) ruske nafte i plina, a i drugoga što im Rusija može ponuditi. Time će Rusija (čiji se vanjski proračunski prihodi temelje u 70-postotnom iznosu na izvozu fosilnih goriva) i dalje popunjavati svoj proračun. Koji se u iznimno veliku dijelu troši upravo na spomenuti rat iscrpljivanja odnosno na rusku vojnu industriju, koja pokazuje nevjerojatnu vitalnost i inventivnost. Doda li se tomu potvrđena bliskost i ekonomska razmjena s nizom drugih zemalja, napose s Bjelorusijom, Iranom, Sjevernom Korejom, Brazilom i Alžirom (u koji će Rusija sljedećih godina izvesti goleme količine oružja), car u Moskvi može biti uvjeren, možda i „siguran“, da Rusiji ne prijete ni međunarodna izolacija ni financijski slom.

„Prisilni“ pak razlog vrlo je jednostavan: Da bi opravdao velike ljudske žrtve i enormne financijske izdatke za rat protiv Ukrajine, Putin ne smije odustati od njega ako njegov rezultat ne bi mogao prikazati domaćoj i svjetskoj javnosti kao nedvojbeno uspješan, tj. okrunjen vojnim i geopolitičkim dobitcima u sukobu Rusije s „kolektivnim Zapadom“, dakle primarno sa SAD-om, NATO-om i EU-om. Kada se rat zahukta, uvijek ga je jako teško zaustaviti sve dok se jedna od sukobljenih strana ne nađe na koljenima. To pokazuju brojna povijesna iskustva, primjerice Tridesetogodišnji rat, Napoleonovi ratovi te Prvi i Drugi svjetski rat, a i naš Obrambeno-oslobodilački rat 1991. – 1995. Ni Ukrajina ne će popustiti sve dok postoje ikakvi izgledi da taj rat ne će (posve) izgubiti. A vidimo da od njega ne odustaju pod ruskim uvjetima ni europske države, praktički sve osim Mađarske, donekle Slovačke i (ambivalentne) Srbije.

Rusija, Kina, Indija i sve veći broj drugih zemalja okreće se novonastajućoj „internacionali“ koja prkosi SAD-u

Peking i New Delhi pokazuju nepopustljivost time što ne mare za iz Washingtona zaprijećene sekundarne sankcije svim zemljama koje budu kupovale ruske energente. Te dvije zemlje, iako im je američko tržište i te kako važno, a američka globalna moć dobro poznata, nisu htjele ustuknuti, nego su demonstrirale zajednički otpor. Otvoreno su zaprkosile donedavno jedinoj globalnoj velesili. Zašto? Zato što se i one osjećaju dovoljno jakima da mogu prebroditi sve američke sankcije, ako ih i koliko ih uopće bude. U trgovinskom i ekonomskom naime ratu i Sjedinjene Države mogu pretrpjeti velike štete. Osim toga, dolazi do sve jačeg povezivanja svih zemalja koje su na ovaj ili onaj način američke suparnice, ili neposlušne dosad najvećoj svjetskoj sili ili u latentnom neprijateljstvu odnosno kivnosti naspram njoj i njezinoj prijašnjoj, nerijetko arogantnoj, sebičnoj pa i bezobzirnoj, (nad)moći.

Ne samo Peking, Moskva i New Delhi, nego i niz drugih metropola polazi od procjene da će gospodarstva njihovih zemalja moći, nakon prijelaznih teškoća, uspješno funkcionirati i ako dođe do narušavanja ili raskidanja njihovih ekonomskih i drugih pozitivnih odnosa s Washingtonom. Očekuju naime da će velik dio svijeta opozvati dosadašnju (poslušničku) lojalnost SAD-u, da će se prestati ponašati kao američki ovisnici ili vazali, te se emancipirati od dojučerašnje velesile i okrenuti se k suradnji sve šireg kruga zemalja „globalnog Juga“ ili „globalnog Istoka“ ili (glavnine) „Azije“ odnosno „Indo-Pacifika“ odnosno Azijsko-pacifičke regije odnosno saveza moćnih vladara, autokrata i etatističkih sustava, i sve većeg broja njima podobnih zemalja s drugih kontinenata, kako god mi tu novonastajuću „internacionalu“ nazvali.

Nepopustljivosti na Bliskom istoku i općenito tvrdokorna obrana pozicija i ’garnitura’ na vlasti, pod svaku cijenu

Sličnu vrstu tvrdokorne nepopustljivosti pokazuje Izrael, koji u svom za sada samo djelomično uspješnu ratu protiv Hamasa kreće u zauzimanje Grada Gaza pod cijenu nastavka masovnog raseljavanja, izgladnjivanja i uništavanja tamošnjega civilnog pučanstva, dok ni spram Palestincima na Zapadnoj obali i spram konceptu pravedna dvodržavnog rješenja aktualna vlada u Jeruzalemu ne pokazuje gotovo nikakve obzire. S druge strane, Hamas je taj koji tvrdokorno želi pod svaku cijenu opstati kao, za mnoge, teroristička organizacija, pa makar i svega palestinskog pučanstva i uvjeta za ikakav život Palestinaca u Pojasu Gaza posve nestalo.

I jedna i druga sukobljena strana na Bliskom istoku – kojima dodajmo Iran (nimalo nesmekšan nedavnim izraelskim i američkim bombardiranjima, naprotiv, i on prkosi tim dvjema silama), jemenske hutijevce i brojne druge – kao da se drže staroga rimskog gesla: Fiat iustitia, (et) pereat mundus! Neka bude pravda – (pa) makar propao svijet! Ono kao da je postalo vodeće načelo na mnogim stranama svijeta: od samog SAD-a interno i od cijelog Zapada na unutarnjem planu snažne ideološko-političke i ekonomsko-socijalne, autokratske isključivosti i ’furanja’ bezdušnih interesa vrlo bogatih, pa preko Kube i Venezuele, Nigerije i Sudana, Egipta (odnos vlasti spram narodu te 90-postotne muslimanske većine spram kršćanskim Koptima), Etiopije i Eritreje, Sahela, područja Velikih jezera i gotovo svih afričkih zemalja… sve do Nepala i daleke Indonezije (koja je zemlja s najviše muslimana na svijetu i regionalna sila), u kojima upravo dolazi do izljeva narodnog gnjeva nasuprot pokvarenim vladajućim ešalonima. No rijetko tko daje ostavku ili popušta; takvo što moguće je doduše u demokratskijem Japanu, gdje je predsjednik vlade upravo dao ostavku pod pritiskom javnog nezadovoljstva. Dominantno je inače nepopuštanje, pa i tvrdokorna obrana pozicija i ’garnitura’ na vlasti, pod svaku cijenu.

Primjeri tvrdokorne nepopustljivosti i bezobzirne logike (nad)moći iz našeg susjedstva i iz same Hrvatske

Takvu tvrdokornu nepopustljivost možemo posljednjih mjeseci, tjedana i dana izbliza pratiti u susjednoj Srbiji, gdje je očito predsjednik-autokrat Vučić sa svojom dobro strukturiranom klikom izgubio povjerenje glavnine naroda (iako Srbijanci nemaju nikakvu strukturiranu političku opoziciju koja bi uopće mogla pobijediti na izborima i demokratski preuzeti vlast), ali mu ne pada na pamet popustiti.

Slično je i u susjednoj nam i iznimno važnoj Bosni i Hercegovini, gdje se i dalje ne znakako će se razriješiti ozbiljni prijepori između državnih institucija u Sarajevu i Dodikovih uporišta u entitetskoj Republici Srpskoj. Ni (bošnjačko) udovoljavanje ’hrvatskim zahtijevanjima i dalje nije na vidiku niti ga je realistično očekivati. A pogotovu nije na vidiku neko pozitivno rješenje za cjelovitu i perspektivnu budućnost zemlje-države uspostavljene Daytonskim sporazumom, zemlje-države koja je već dugo u trajnoj i nepopustljivoj političkoj i time egzistencijalnoj krizi.

Nije bitno drukčije ni u Crnoj Gori, gdje srpsko-albansko-muslimanski blok prkosi crnogorskim suverenistima. Vidimo da i u Kosovu unutaralbanska politička isključivost blokira formiranje skupštinske većine i vlade – da se i ne govori o neriješenom ’srpskom pitanju’, pa i o pitanju političkog opstanka (u perspektivi) Kosova kao države, koju Srbija i pet država članica EU-a te 40-ak posto članica UN-a ne priznaje kao državu.

O unutarhrvatskim nepopustljivostima onih koji se smatraju jačima, na liniji tzv. antifašizma, Zavnoha, Avnoja, neojugoslavenstva, neokomunizma, bratstva-jedinstva, ljevičarstva, anti-revizionizma, anti-lustracionizma, protivljenja utvrđivanju povijesne istine i pravde, (kvazi)liberalstva, globalizma, protuhrvatstva, protukatolicizma, abortizma, anarhizma, rugalaštva i nepoštovanja mrtvih i živih sunarodnjaka (žrtava masovnih i pojedinačnih zločina, sunarodnjaka poginulih za slobodu i opstanak Hrvatske i hrvatskog naroda i onih kojima su obrana identiteta i nacionalnih interesa te objektivno osvjetljivanje povijesti jako važni) te na liniji protivljenja utvrđivanju ideološke, političke, moralne i kaznene odgovornosti nositelja komunističko-partizanskog pokreta i njegove nekadašnje države… O svemu tomu već je dovoljno, i previše pisano, pa nema potrebe to posebno apostrofirati i ljuštiti kao primjer suvremenih tvrdokornih nepopustljivosti, zadrtosti i isključivosti onih koji se osjećaju ili trenutno jesu (nad)moćni.

Kamo se god okrenemo, kamo god pogledamo, vidjet ćemo „ultimativnu“ nepopustljivost, isključivost, tvrdokornost, zagriženost, zadrtost, zapjenjenost, represiju, ratobornost… kao značajke društava i država odnosno suvremenog svijeta. Svi se pritom pozivaju na (svoje) pravo na pravdu. No nikako nije moguće da je pravda na strani sviju, budući da jedni odbacuju argumente drugih i pravdu kako ju vidi antagonistička strana. Svaka strana u prijeporu ili sukobu ponaša se po načelu Fiat iustitia, (et) pereat mundus! Neka bude pravda, – pa makar propao svijet!  Ta stara latinska metaforička izreka danas je u cijelosti i zbiljski ostvariva. Opće je stanje takvo, a i oboreni ruski dronovi nad Poljskom pokazuju koliko je usijanje blizu na tom dijelu zemaljske kugle, isto tako u Gazi, Sudanu, na Bliskom istoku, a gotovo posvuda i na unutarnjem planu. Svi smo sve bliže totalnoj „tarapani“, na raznoraznim konfrontacijskim poljima. A vrhovnog autoriteta više nema, ako ga je ikada i bilo. Postoji samo Jedan, na nebesima, no koliko ih uopće u njega vjeruje ili mari za ono što je rekao na Početku: Plodite se, i množite i zemlju napunite, i podložite je sebi! Zemlju – a ne druge ljude, zemlje i narode. A ne: Podvrgavajte sebi ili ništite jedni druge!

Zdravko Gavran/Hrvatsko nebo