Davor Velnić: Srbija je nepopravljiva, vjerovanje EU-a u bolju Srbiju blesavo, a tlapljenje o “europskoj i građanskoj Srbiji” iz Banskih dvora i s Pantovčaka – neoprostivo

“Svi ti ulični nezadovoljnici govore kako znaju što treba učiniti i samo pojedinci donekle uočavaju koliko su civilizacijski potonuli, ogrezli u primitivizam i prigrlili raspojasanu anticivilizaciju Balkana. Ali još nisam čuo da se trebaju ispričati za agresiju na Hrvatsku i pokajati za počinjene zločine; skrušeno se zagledati u svoju prošlost i zatražiti oprost. Nitko od uličnih rušitelja Vučićeva režima ni ne pomišlja na katarzu ili barem na iskrenu gestu kojom bi se iskupio za zlo počinjeno invazijom na Hrvatsku. Jer što bi novi izbori Srbiji donijeli: novog Miloševića, Tadića, Koštunicu, Vučića? Nema druge ni treće Srbije, uvijek je sadržaj isti i ambalaža približna. Ponovno bi svi oni kličući od zadovoljstva bacali cvijeće pod Prvu gardijsku oklopnu diviziju JNA upućenu da Vukovar oslobodi od ustaša, kao što su to uradili 19. rujna 1991. […] Nije sve sa zabludom Europske komisije u „drugu Srbiju“ još završeno, tek je počelo. Bruxelles ne želi shvatiti da za Srbiju nije rješenje njezino punopravno članstvo u Europskoj uniji, a za EU bi takvo članstvo pak bilo jednako ispijanju otrova. […] Nažalost, istim konceptom tlape Banski dvori i Pantovčak, a to je ipak neoprostivo jer bi i jedna i druga visoka zagrebačka adresa morale znati da ovoj i ovakvoj Srbiji nije mjesto u Europi, a druge Srbije nema. Ova je Srbija furunkul na europskom licu i umjesto da hrvatska Vlada privede razumu ohole europske šarlatane, ona zajedno s njima slini u isti pisak kao da nije bilo Domovinskog rata, kao da srpsko-srbijanskom agresijom tisuće nisu izginule i stotine tisuća ljudi bilo raseljeno. I to je najstrašnije, ta prijetvornost i obezvređivanje hrvatske žrtve u Domovinskom ratu, svih grobova poginulih hrvatskih branitelja.” – To u svojoj novoj kolumni, pravom “času anatomije” velesrpstva, tzv. “antifašizma”, europejskog licemjerja i hrvatskoga vladajućeg furtimaštva, na portalu MH misao.hr, ističe književnik i publicist Davor Velnić. Prenosimo kolumnu u cijelosti, uz autorovo dopuštenje.

Davor Velnić: Srbija opet puca mimo šavova, po Hrvatskoj

Srbima i Srbijancima njihova matična država (p)ostaje nesnosno tijesna, raste nestrpljenje, i sve je vrijeme riječ o četnikovanju i pripremi agresije na susjedne prostore/države, tj. o vraćanju Srbije na granice Miloševićeve srboslavije ili „prisajedinjenju zapadnih zemalja“ majci Srbiji – ako ćemo dijagnozu podgrijanog srpsko-srbijanskog ludila izraziti rječnikom svetosavlja – a ne o studentskim proturežimskim demonstracijama. Kada je Srbija u pitanju, ne treba velika geopolitička pronicljivost i nije nimalo teško anticipirati što doista Srbijanci i Srbi žele s već isprobanim scenarijem „događanja naroda“, za ovu prigodu „događanje studenata“ i uličnim protestima. Četnička kokarda slikovito atribuira taj „najstariji narod na svetu“, a loša osobna higijena njegovu zarakijanu vojnu silu.

Civilizacijski potonuli, ogrezli u primitivizam i prigrlili raspojasanu anticivilizaciju Balkana

Na tim doista masovnim proturežimskim okupljanjima i demonstracijama u Beogradu i diljem Srbije u posljednjih devet mjeseci čulo se svakakvih povika i parola, sva sila lažne iskrenosti i patetičnih buncanja da bi to tzv. studentsko nezadovoljstvo planiranom lakoćom učas skrenulo u ono što Srbija najviše želi i najbolje umije: u programsko, državno četništvo Načrtanija, u već itekako prepoznatljivi srpsko-srbijanski fašizam. Svi ti ulični nezadovoljnici govore kako znaju što treba učiniti i samo pojedinci donekle uočavaju koliko su civilizacijski potonuli, ogrezli u primitivizam i prigrlili raspojasanu anticivilizaciju Balkana.

Ali još nisam čuo da se trebaju ispričati za agresiju na Hrvatsku i pokajati za počinjene zločine; skrušeno se zagledati u svoju prošlost i zatražiti oprost. Nitko od uličnih rušitelja Vučićeva režima ni ne pomišlja na katarzu ili barem na iskrenu gestu kojom bi se iskupio za zlo počinjeno invazijom na Hrvatsku. Jer što bi novi izbori Srbiji donijeli: novog Miloševića, Tadića, Koštunicu, Vučića? Nema druge ni treće Srbije, uvijek je sadržaj isti i ambalaža približna. Ponovno bi svi oni kličući od zadovoljstva bacali cvijeće pod Prvu gardijsku oklopnu diviziju JNA upućenu da Vukovar oslobodi od ustaša, kao što su to uradili 19. rujna 1991.

I onda neki dan na zagrebačkom Jelačić placu, na podnožju spomenika hrvatskom Banu osvane rukom išarana parola: „Srbi se bore, a mi?“. Vandalizam je dodatno pojačan „osljepljivanjem“ bana Josipa Jelačića bijelom bojom i crvenom bojom „prerezani“ vratovi Bana i njegova konja Emira. Je li to prekodrinska „bratska“ prijetnja ili „bratski“ vapaj upomoć, jer tko pita i kome pomoći, zašto… ili je i to naša „bratska“ obveza za stvaranje bolje i uljuđene Srbije? Ni braća ni rođaci, i nije to u Srbiji nikakva borba; ponajmanje borba za demokratske vrijednosti građanskog društva, jer nema tamo izvorne sukobitosti, nikakvoga sudara suprotstavljenih strana. I nema građanskoga neposluha, jer nema građana. Sve je to gedžovanska predstava za Europu bez EU-zastava, ali zato ne nedostaje jugoslavenskih, ruskih i crvenih sa srpom i čekićem. I nitko od nezadovoljnika ne želi vidjeti da ih svetosavlje odvodi u poganstvo idolopoklonstva. Nema Srbiji ulaska u europsku duhovnu matricu dok ne progleda i ne okaje svoje grijehe, dok se Srbi ne odreknu lažnog kršćanstva i njegovih kumira.

Problem je politički slijepa i gluha Europska unija

Koliko god se u hrvatskim jugofiličnim medijima inzistira na sintagmi „studentske proturežimske demonstracije“, ipak se sve od samog početka svodi na frustracijama i nezadovoljstvom rastočenu Srbiju kao i na četnikovanje po susjednim državama; prostački reducira na rehabilitiranog i u broncu izlivenog Dražu Mihajlovića, na okupatorsku praksu Slobodana Miloševića, perfidiju Zorana Đinđića i na manipulacije najopasnijeg među njima – ne na Aleksandra Vučića, nego na svježe izbrijano četništvo Borisa Tadića. Aleksandar Vučić je „pošten“ četnik i rusoljubac koji ne krije svoja politička uvjerenja, i nije on za Hrvatsku problem, dapače, on pazi da hrvatske guske ne zalutaju u beogradsku maglu. Problem je politički slijepa i gluha Europska unija. Poražavajuća razina civilizacijskog morala i sustavna neukost njezinih činovnika postaje za Europu sve opasnija, zapravo za sve pogubna.

Ta samo naizgled naivna briselska birokracija pomno prati „građanske demonstracije“ po Srbiji i svesrdno vjeruje da će izaći na dobro. Ona je uvjerena da postoji nešto poput okruglog trokuta i drvenog željeza, naime građanska, druga Srbija“ neovisna o sovjetskoj Rusiji, a ne vidi da je riječ o uvijek istom svetosavskom ludilu i nenadmašnoj prevrtljivosti stoljetnih turskih vazala. Nije sve sa zabludom Europske komisije u „drugu Srbiju“ još završeno, tek je počelo. Bruxelles ne želi shvatiti da za Srbiju nije rješenje njezino punopravno članstvo u Europskoj uniji, a za EU bi takvo članstvo pak bilo jednako ispijanju otrova. Nažalost, uvijek je riječ o istim europskim činovnicima koji ni prije trideset i nešto godina nisu htjeli shvatiti da je Jugoslavija nepopravljiva zločinačka organizacija pred oružanim raspadom. To su ti isti europski politikanti koji se i danas nadaju nekakvom povoljnom ishodu pa lažu i mažu o postignutom srbijanskom napretku i na svaki način pokušavaju otvarati nova poglavlja sebi na slavu i čast – a Ukrajince pomagati u količinama izgovora za vlastito oklijevanje.

Istim konceptom tlape Banski dvori i Pantovčak, a to je ipak neoprostivo

Nažalost, istim konceptom tlape Banski dvori i Pantovčak, a to je ipak neoprostivo jer bi i jedna i druga visoka zagrebačka adresa morale znati da ovoj i ovakvoj Srbiji nije mjesto u Europi, a druge Srbije nema. Ova je Srbija furunkul na europskom licu i umjesto da hrvatska Vlada privede razumu ohole Europske šarlatane, ona zajedno s njima slini u isti pisak kao da nije bilo Domovinskog rata, kao da srpsko-srbijanskom agresijom tisuće nisu izginule i stotine tisuća ljudi bilo raseljeno. I to je najstrašnije, ta prijetvornost i obezvređivanje hrvatske žrtve u Domovinskom ratu, svih grobova poginulih hrvatskih branitelja. Donekle mogu razumjeti samodopadne briselske birokrate, njihovo neznanje, pohlepu i birokratsku lijenost, ali što s ovom hrvatskom Vladom koja ne prestaje drobiti o proširenju Europske unije i laskati zločinačkom srbočetništvu da je Srbija važna za europsku integracije. Kome, zaboga, i zašto je ona važna? Zbog izvrsnog kajmaka, „Žikinog kola“ ili Ćele kule; možda zbog Fakulteta umetnosti u Zvečanima, čuvenom po vrsnim stručnjacima iz povijesti umjetnosti ili zbog još čuvenijeg Departmana za filološke studije u Novom Pazaru, Akademiji klasičnog slikarstva u Sremskoj Mitrovici… doista ne znam kako će intelektualna Europa preživjeti bez spomenutih institucija i plejade srbijanskih umnika iz SANU?

Zoran Milanović je svima jasan: političar s (posebnim) potrebama za isticanjem više je klaun nego opasan i sve što izjavi važno je koliko i utjecaj plime i oseke na graktanje vrana pod Učkom u ljetnom suncostaju.

*

Srbija je nebitna, ali je u Hrvatskoj „majka Srbija“ važna tzv. antifašistima, hrvatskim kokardašima i Porfirjevim gojencima

Srbija na čelu s Vučićem ili onima koji ga žele smijeniti posve je ista i jednako nevažna. To je ono što Srbe i Srbijance najviše muči. I neprežaljeno Jadransko more, naravno, a uspomena na Jugoslaviju samo je bolno prisjećanje na dane kad su se šlepali uz Tita i Pokret nesvrstanih, a varošica Beograd glumila svjetsku metropolu. Ustvari i onda i sada to je jedno veliko palanačko ništa. Ta civilizacijska beznačajnost i geopolitička nevažnost razlog su njihove ogorčenosti i bjesnila. Zato masovne demonstracije ludilo i bunilo; incidentima do naslovnih stranica europskih medija – i opet buć, ništa. Jer što za Europsku uniju i Slobodni svijet suprotstavljen ruskoj invaziji na Ukrajinu znače srbijanske sankcije Moskvi i priznanje Kosova? Ništa, i ne moraju nikada. Srbija je nebitna, a Slobodni svijet je rekao svoje i geopolitičke pozicije suverenih država prilično su jasne.

Kad jednom padne sovjetski režim u Rusiji, postat će razvidno da je Srbija važna samo neukom briselskom činovništvu. Tim samodopadnim umišljencima ne smeta da Srbija kao zaostali toalet papir viri iz ruskog dupeta. Takva „majka Srbija“ važna je i tzv. antifašistima, hrvatskim kokardašima, isto kao i Porfirjevim gojencima, ponajviše Pupovčevoj sljedbi i šačici gnjevnih agitpropovskih oštropera raspoređenih u tzv. main stream novinama i portalima. Zapravo svim osporavateljima hrvatske državnosti okupljenima pod zdrugom antifašizma koji ne odustaju od „treće srboslavije“.

Te parole i poklici izvikivani na Beogradskim ulicama i trgovima samo su davno smišljene programske laži i već izlizane tlapnje što više sliče masovnoj psihozi jednog zalutalog naroda, nego željama za građanskom državom. Sve je to gnjevni plač za nikad prežaljenom srboslavijom, za JNA-om („trećom armijom u Evropi“), za državom-skalamerijom koja je izgledala snažno i moćno samo u tlapnjama zaluđenih velikosrba i tzv. antifašista.

Žal za kokardaškom Jugoslavijom i pripravnost na kretanje u nova osvajanja i činjenje novih zločina

Ne moramo zamisliti, jer to smo prije više od trideset godina itekako bolno iskusili, što bi od Hrvatske danas bilo da smo ostali u istoj i još goroj (Miloševićevoj) Jugoslaviji, kada bi se pod izgovorom antirežimskih demonstracija i po novom-starom obrascu događanja naroda zarakijane srbočetničke brade i njihove omašćene šubare okićene kokardama „prošetale“ Hrvatskom? Sve to itekako podsjeća na ulaz četničkih hordi u „oslobođeni“ Vukovar, na „balvan revoluciju“, Ovčaru, Škabrnju… ili bi se gnjev četničkih hordi utažio isključivo punjenjem novih Jazovki, jama Kočevskog Roga, Hude jame, rovova u Teznom…

Nije pitanje jesmo li sigurni hoće li se srpsko-srbijansko proturežimsko „besnilo“ preliti u Hrvatsku, nego kada se to može zbiti. Zato onaj poziv na Trgu bana Josipa Jelačića s prerezanim grkljanom: znak je lokalnim četnicima-spavačima da već jednom krenu i prikolju ustaše i ponište Republiku Hrvatsku. Jer tamo u Beogradu samo je o Hrvatskoj i Hrvatima riječ: ustaše su uništile srboslaviju i Srbe ostavili na cjedilu strpavši ih u nešto proširen Beogradski pašaluk. Slobodan Milošević nije uspio osvojiti Hrvatsku, zato su ga isporučili Haagu; s istim motivom sada bi rušili Vučića koji je u Glini vikao i prijetio, ovo je Srbija – jer ni on nije uspio poklik pretvoriti u (ne)djelo. Projekt velike Srbije nije zaustavljen 1995. a ovih tridesetak godina ugara samo je hvatao dah nakon olujnih poraza.

Između nas i “komšiluka” mora se postaviti sigurnosno-civilizacijski zid; naša je obrana beskompromisnost u hrvatskoj državotvornosti, a i pjesma je alat slobode moćniji od oružja

I nesreći nema kraja sve dok se između nas i komšiluka ne postavi sigurnosno-civilizacijski zid, a svi ovi „naši“ mrzitelji Hrvatske – što pola milijuna posjetitelja Thompsonova koncerta proglašavaju ustašama i zaboravljaju na svoju zločinačku povijest – mogu se pridružiti „događanju studenata“ na srbijanskim ulicama i utopiti svoju bol u jadu i čemeru jedne propale države.

Neće Hrvatsku od prijetećeg „komšiluka“ obraniti najmodernije oružje prikazano na svečanom vojnom mimohodu Oružanih snaga Republike Hrvatske povodom 30 godina VRO Oluja, nego čvrst i neumoljiv stav i misao da je hrvatska državotvornost za Hrvate hrid i tu nema ni kompromisa i trgovanja. Po prilici onaj stav Olivera Dragojevića koji je odbijao sve ponude da održi koncert u Beogradu, a na inzistiranje srbijanske novinarke o takvoj mogućnosti rekao je jednostavno: „Ne, neću i tu smo temu završili. Jednostavno ne, idem li objašnjavat trajat će dugo“. I mogu orjunaši pivat i slavit Olivera do mile volje, zlonamjerno ga uspoređivati s Thompsonom, ali „njihov“ je Oliver rekao ne Beogradu, i ne Srbiji. I nema dalje.

Ponekad, a upravo tome svjedočimo posljednjih mjeseci, obična pjesma postaje alat slobode i borbe moćniji od svakog oružja: recimo pjesma „Bojna Čavoglave“ ili recitacija Matoševih stihova Bele Grah na spomenutom vojnom mimohodu.

Povezano (dio vrlo opširna geopolitičkog intervjua iz g. 2018.):

Veliki razgovor sa Z. Gavranom o odnosu Hrvatske i srednje Europe

Davor Velnić/Misao.hr/Hrvatsko nebo