Drugi pišu: Zašto Kina ne će priskočiti u pomoć Iranu

„S američkim resursima i s pozornošću svijeta preusmjerenom s indo-pacifičke fronte, Kina bi imala vremena i prostora za konsolidaciju regionalne moći i produbljivanje svoje tehnološke baze. Zatim, dok su međunarodne oči uprte u Bliski istok, bilo bi dobro pozicionirano izvršiti ono što je već dugo bio Xijev plan: preuzimanje Tajvana.“ – U britanskom glasilu UnHerd od 19. lipnja Miquel Vila[1] obrazlaže tezu zašto Kina ne će priskočiti u pomoć Iranu, koji je u ’daljinskom’ ratu s Izraelom, dok i Sjedinjene Države razmatraju opciju svoga uključenja u sukob s Iranom, s ciljem obuzdavanja njegova obogaćivanja uranija, u sklopu svoga nuklearnog programa, samo do razine potrebne za civilne svrhe, a ne do razine obogaćivanja nužne za proizvodnju nuklearne bombe.

Dok se čini da je Amerika spremna intervenirati u spiralni izraelsko-iranski sukob, sila koja je uglavnom izostala iz rasprava jest Kina. Unatoč izražavanju određene potpore Teheranu i osuđivanju Izraela, Peking je većinom bio promatrač. Tijekom komunikacije s Omanom ovog tjedna, Kina je izrazila želju za sudjelovanjem u širim regionalnim mirovnim pregovorima. U međuvremenu, danas je Kina čak objavila mirovni prijedlog u četiri točke nakon razgovora između Xi Jinpinga i ruskog predsjednika Vladimira Putina. Međutim, to je bilo obučeno u iste nejasne diplomatske tančine kojima se Peking koristi za bilo koju međunarodnu krizu – pa tako i onu u Ukrajinu – bez prerastanja prijedloga u praktičku akciju.

Središnja uloga Kine u globalnim lancima opskrbe, u kombinaciji s međunarodnim nezadovoljstvom carinama Donalda Trumpa, pospješilo je zamisao među ljevičarima Trećeg svijeta da Peking može biti taj koji će predvoditi globalnu optužbu protiv američkog “imperijalizma”. Iran bi se činio naravnim saveznikom za taj cilj, ali pogled na Kinu kao antiimperijalističkog prvaka obično govori više o snovima međunarodnih obožavatelja nego o samoj zemlji. I zaista, vanjska politika Pekinga nastoji dati prednost interesima pred savezima. Pragmatičan je, transakcijski i u konačnici samonapredujući, umjesto da se zauzima za veću koaliciju globalnog Juga.

Slučaj Sirije mogao bi pomoći u predviđanju kako bi Kina mogla odigrati svoje karte u Iranu. Tijekom građanskog rata, koji je započeo 2011., Peking bijaše ponudio diplomatsku i retoričku potporu tadašnjem predsjedniku Basharu al-Assadu, te je trebao igrati ulogu u obnovi Sirije. Čak je i tijekom posljednjih dana Assadove vladavine Kina izrazila spremnost da podupre vladu – ali na kraju nije ništa poduzela. S Assadovim svrgavanjem, Peking se tiho prilagođava novoj stvarnosti. U veljači su se dužnosnici Komunističke partije Kine (KPK) sastali s predstavnicima privremene sirijske vlade kako bi istražili izglede za normalizaciju odnosa.

Ako trenutni iranski režim padne, Kina će učiniti ono što je učinila u Siriji i raditi s onim tko dođe sljedeći. Postislamska republikanska vlada, koliko god prozapadna bila, i dalje će prodavati naftu. A Peking će biti tamo da ju kupuje.

Postoji, naravno, materijalna realnost iza kineskoga skeptičnog stava spram Iranu. Peking kupuje naftu od Teherana, ali je ovaj tek sedmi po redu dobavljač; Iran također igra sporednu ulogu u inicijativi Pojas i put, a Kina diverzificira svoje infrastrukturne rute kako bi zaobišla šijitski režim.

Tu su ključne iranske prijetnje da će zatvoriti Hormuški tjesnac: budući da je SAD uvelike neovisan kada je riječ o energiji, bilo kakav ozbiljan prekid putova za transport nafte više će naštetiti Kini nego Americi. Prava žila kucavica Pekinga za opskrbu naftom i plinom prolazi kroz monarhije sunitskog Zaljeva, poput Saudijske Arabije i UAE. Te nacije ne vjeruju američkom intervencionizmu, a ipak održavaju prijateljske odnose s Washingtonom, pa je manje vjerojatno da će biti meta stranih operacija promjene režima. Budući da im je posao važniji od ideologije, vrijedni su partneri za Kineze.

U slučaju otvorenog rata s Amerikom, Kina bi mogla više voljeti trenutni iranski režim na svojoj strani nego puka poslovna partnerstva koja nude zaljevske monarhije. Međutim, troškovi uključivanja u bliskoistočno blato nadmašuju svaku hipotetsku marginalnu korist. U međuvremenu, ako Trump odluči izravno uključiti Ameriku u sukob, to bi čak moglo pomoći Pekingu. Takav bi potez rascjepkao domaću MAGA-bazu, čime bi američki predsjednik bio u slabijoj poziciji kada su u pitanju trgovinski pregovori.

S američkim resursima i s pozornošću svijeta preusmjerenom s indo-pacifičke fronte, Kina bi imala vremena i prostora za konsolidaciju regionalne moći i produbljivanje svoje tehnološke baze. Zatim, dok su međunarodne oči uprte u Bliski istok, bilo bi dobro pozicionirano izvršiti ono što je već dugo bio Xijev plan: preuzimanje Tajvana.

[1] Miquel Vila je politički savjetnik specijaliziran za međunarodne poslove. Također je izvršni direktor Catalonia Global Institute.

UnHerd/Hrvatsko nebo