Davor Velnić: Islamističkoj najezdi ide na ruku sekularizacijom omekšana bezbožna Europa!
Vrijeme:10 min, 24 sec
Nakon Drugog svjetskog rata iščekivanje novog planetarnog sukoba postalo je neugodna svakodnevica i realno pretpostavljena budućnost. Nastupilo je ledeno razdoblje ratne napetosti, sveopće tjeskobe i civilizacijskog raslojavanja poznatog kao „Hladni rat“. Taj se vojno-ideološki rascjep neprestano otvarao proizvodeći u svojim sve dubljim brazdama nuklearno oružje poput stakleničkog voća i povrća. Njegova je signatura Berlinski zid.
Europa je nakon oba Svjetska rata makar i nerado morala priznati da su je od vlastitih zala oslobodili Saveznici: stare-nove sile Zapadnog kršćanstva pod oružanim vodstvom Sjedinjenih Američkih Država i spasila američka vojna tehnologija. Nacifašizam je vojno pobijedila obilna američka pomoć u naoružanju i sovjetsko meso. Te 1945. Europa je doživjela prascenu iz kasnoantičkih vremena provale „barbara“ u već onemoćalo i dekadencijom rastočeno Rimsko Carstvo. Europa se teško mirila s činjenicom da je kao malokad prije postala duboko različita, nepopravljivo podijeljena i u latentnom sukobu na vlastitom zemljovidu.
Hladni rat i … ono što je nastalo poslije njega
Vrijeme strepnje i vesele neizvjesnosti, u kojem je demokratska i građanska Europa najprije polizala ratne rane i obnovila gospodarstvo – a malo potom u zamahu ekonomskog rasta počela samoj sebi prekomjerno ugađati – zamijenjeno je uništavajućim obiljem. Zahvaljujući velikoj američkoj pomoći i euroatlantskim integracijama, oporavak Zapadne Europe bio je brz i uspješan, na prvi pogled bez vidljivih posljedica kvarenja. Obijest je došla sama po sebi rastom životnog standarda, iz ljudi u ljude. Valjda kao osveta pretrpljenom strahu, gubitcima i ratnim razaranjima? Europljani tu osvetničku obijest u sebi do danas nisu prepoznali. Postali su njen domaćin i simbiont. Nakon 2. svjetskog rata građanska parlamentarna demokracija, ljudska prava i san o neograničenoj ljudskoj slobodi stekli su prvenstvo nad dužnostima i građanskim obavezama te su širokim zamasima iskrivljene emancipacije posijali strahovladu nakaradne individualnosti i razarajuće dokolice. Ljudima se učinilo da im sudbina duguje nešto što im oduvijek (ili nekim pravom?) pripada, a to još ne posjeduju niti znaju o čemu je zapravo riječ. Razdiruća ambicija je opsesija, sila što uživa u pogledu na vlastito nezadovoljstvo.
S druge strane „željezne zavjese“ takozvana socijalistička Europa komunističkog lagera od prvog se dana naoružala okrutnim selektivnim ravnodušjem, oklopila komunističkom ideologijom i zatvorila svoje državne granice pretvarajući zemlje komunističkog lagera u jedan jedinstveni gulag opasan ubojitom bodljikavom žicom. Komunističke tiranije ne čuvaju svoje državne granice od vanjskog neprijatelja: duge cijevi i bojevo streljivo na državnoj granici uperene su prema unutra i paze da građani iz strogo čuvanog socijalističkog raja ne bježe u slobodu zapadne demokracije. Vjera i Bog bili su strogo zabranjeni i zamijenjeni obogotvorenim kumirom: svetim čudovištem i nasmiješenim vođom umočenim u krv zločina umjesto u kraljevski purpur. Život se učas pretvorio u fanatično služenje komunističkoj ideologiji, a majka Partija prožela je naraštaje pretvarajući ih u ovisnike o strahu.
Sovjetskim nuklearnim arsenalom komunizam je ucijenio slobodni svijet kupujući nepostojeće vrijeme i bolje sutra koje mu je neprestano izmicalo. I do danas je ostalo isto: otvoreno prijeteća Rusija i tihom ucjenom mandarinski pritajena Kina drže svijet u tjeskobnoj neizvjesnosti. Putinova Rusija je urušeno boljševičko carstvo koje svijetu prijeti nuklearnim incidentom. Njezino nuklearno oružje jedini je adut u geopolitičkoj igri velikih i to je jezgrovita definicija ruske vojne moći. Sve ostalo je rusko-sovjetsko staro željezo. Za vrijeme SSSR-a marksizam je ogoljen na razinu borbenog pamfleta; ukoričen Komunističkim manifestom i ruku pod rukom sa sovjetskim oružjem izvožen je nezadovoljnim kolonijama, svima kojima je uhu godilo vikati protiv (američkog) imperijalizma. U Putinovoj doktrini širenje boljševičke infekcije i planovi Kominterne u potpunosti su se preklopili, no i najokorjelim zagovornicima sovjetizma bilo je jasno da ratni sukob sa Slobodnim svijetom, pobjednikom 2. Svjetskog rata, ipak nije dobitna kombinacija. Tehnološki zaostao i gospodarski propao SSSR nije se usudio, ali je svijet dovodio u tjeskobu novog, sveopćeg ratnog sukoba u Europi i svijetu. Komunistička Kina nastavak je tisućljetnog Središnjeg carstva i nakon godina gladi i poniženja traži svoje (vodeće) mjesto u globaliziranom svijetu. S milijardu i pol duša u svom distopijskom ustroju osjeća da smije i može odlučivati u sudbini svijeta. Kina je ostala mandarinski prijetvorna i ravnodušna na ljudske gubitke, jednako svoje i tuđe.
I tako su nuklearna civilizacija i ideologijama podijeljeno čovječanstvo dogurali do konca 20. stoljeća.
Sukob civilizacija i utvrđivanje ‘limesa” između povijesnih područja zapadnoga i istočnoga kršćanstva te islama
Padom „željezne zavjese“, a ona se nije zbila u jednome danu, ni mjesecu ili godini – bolje rečeno formalnim nestankom SSSR-a, ali ne i sovjetskog uma – javlja se stara podjela na zapadno kršćanstvo s jedne strane i na tek obnovljeno militantno rusko pravoslavlje i srbijansko svetosavlje s druge i treće strane. Dominantna crta podjele prema mišljenju Williamsona Wallecea, a kako je spominje Huntington, bila bi …istočna granica zapadnog kršćanstva iz 1500. Ona vodi duž sadašnjih granica Finske i Rusije, baltičkih zemalja i Rusije, presijeca Bjelorusiju i Ukrajinu odvajajući više katoličku zapadnu Ukrajinu od više pravoslavnog istoka, potom skreće prema zapadu odvajajući Transilvaniju od ostataka Rumunjske i onda prolazi kroz Jugoslaviju skoro se preklapajući s crtom koja danas dijeli Sloveniju i Hrvatsku od ostataka Jugoslavije. Ova se linija na Balkanu podudara s povijesnom granicom Habsburškog i Otomanskog carstva. Narodi sjeverno i zapadno od nje protestantski su i katolički, a imali su zajednička povijesna i civilizacijska iskustva – feudalizam, renesansu, reformaciju, prosvjetiteljstvo, Francusku revoluciju, industrijsku revoluciju; gospodarski su općenito razvijeniji od istočnih naroda i mogu očekivati znatno sudjelovanje u europskom gospodarskom i demokratskom zajedništvu. Narodi istočno i južno od te crte pravoslavni su ili muslimanski, a povijesno su pripadali Otomanskom ili Ruskom carstvu i samo su ih sporadično dotakli događaji koji su oblikovali Zapadnu Europu (Samuel Huntington, The Clash of Civilizations and the Remaking of World Order)
Naravno, dokinutu „željeznu zavjesu“ nije zamijenila baršunasta zavjesa političkih igara, prepirki i rivalstva. Svršetak Hladnog rata razgorio je oganj vojnih ratova. U Jugoslaviji je pad hladnoratovske zavjese bio znak srpsko-srbijanskom agresoru da je kucnuo trenutak „prisajedinjenja pravoslavnih zapadnih zemalja“, i uslijedila je srpsko-srbijanska invazija na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Ta je agresija samo privremeno zaustavljena, a sovjetska osvajačka vanjska politika nije se zaustavila na aneksiji Krima nego je krenula s otvorenim proždiranjem Ukrajine i doktriniranom nuklearnom prijetnjom Europi i svijetu. Bliski istok još je jednom dokazao je da nema mira među maslinama, jer nema trajnog mira u vjerskim ratovima.
Možda Europu danas najbolje definiraju aktualne geopolitičke krize, npr. islamistička invazija na Europsku uniju, i ruska agresija na Ukrajinu pa bismo se mogli složiti s jezgrovitom i na prvi pogled olako izrečenom Huntingtonovom primjedbom da …Europa prestaje gdje prestaje kršćanstvo i gdje počinje pravoslavlje i islam. De Gaulleova Europa od Atlantika do Urala ipak je i samo tlapnja solidnog državnika-manekena i nerealiziranog vojskovođe bez ijedne dobivene bitke; zapravo je to tlapnja mnogih koji su u svojoj bratskoj viziji svekolikog čovječanstva zanemarili stoljetne civilizacijske razlike i njihov suživot pun ratnih pohoda. Sudbinu Europe odredio je rentijerski/kolonijalni trzaj i prekomjerna ambicija posjedovanja, visoka starosna dob njezinih stanovnika i niski natalitet ukrašen ljubavlju prema kućnim mezimcima. Na razne načine manifestirana „bijela smrt“ i tlapnje o jednakosti presudili su Europi u drugoj polovici 20. stoljeća. Razvikana i dobro umrežena Europa intelektualaca, umjetnika i rentijera izrasla je u civilizaciju razmaženih mjesečara. To je razlog zašto je danas Europa grčke misli, Rimskog prava i kršćanstva spremna na (uzaludni) suicid, na (samo)ubojstvo zaslađenom dosadom i nesnošljivom prazninom koju popunjava populacijskim humanizmom i licemjernim pozivima migrantskim hordama.
Pretila i jalova Europa zatečena krmeljiva na spavanju
Kao što se povijest 20. stoljeća može secirati intenzitetom i kronologijom ratova, tako se to isto može (samo pokušati) učiniti i sa svjetskim predasima mirnodopskog razdoblja. Prvi labavi svjetski mir zbio se od 1919. do 1939., drugi još labaviji i pun iščekivanja odnosio bi se na razdoblje 1945 do 1989. Trećem svjetskom miru od 1989. počeli su tek izbijati mliječnjaci kad je 1990. krenula srpsko-srbijanska agresija na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu i potom za koju godinu „arapsko proljeće“ kao uvod i priprava za masovnu invaziju islama na kršćansku Europu. Od tada mira u Europi više nema; pretila i jalova Europa zatečena krmeljiva na spavanju. Ratobornom islamu frustriranom teškim povijesnim porazima u Europi, učinilo se da je nestanak hladnoratovske tjeskobe povoljan trenutak za nova osvajanja ateizmom i porocima zahvaćene Europe.
U migrantskom pohodu na Europu fertilni Bliski istok i još fertilnija, ali od neimaštine, sovjetizma i terorističkog islamizma oboljela Afrika, računaju s europskim nevladinim udrugama, zelenima izvana crvenim iznutra, s kršćanskim milosrđem i političkim utjecajem europske ljevice. Kalkuliraju s nasrtajem „progresivne“ Europe na kršćansku vjeru, s njezinom borbom za sekularizaciju i poliformnu perverziju, tj. za svako seksualno zadovoljenje izvan tradicionalnih normi. Migrantska invazija računa na ono zlo nakaradne duhovne emancipacije koje srećom još nije uspjelo ugasiti religiju i bogomolje pretvoriti u krčme – ili ih pod egidom kulture pretvoriti u muzejske tvrđave, u nove katedrale laičke vjere u umjetnost. Pod pritiskom pogubnih ideologija nacifašizma i komunizma, sekularnost se pretvorila u prakticirajući ateizam, a sve se na koncu izrodilo u pandemijski porok cijeđenja života. Proces religije čovječanstva i egalistička vizija jednakosti, započet Francuskom revolucijom, trajao je cijelo 19. stoljeće da bi nakazno bio dovršen Crvenim oktobrom (1917.), Maršom na Rim (1922.), i izbornom pobjedom Adolfa Hitlera (1933.), kad je Europa pokleknula pod navalom boljševizma i nacifašizma.
Sekularna pomodnost na dobru je putu da ustoliči vjeru u nevjeru te uništi tradiciju
kao puni prijenos formalnih i duhovnih modela s pokoljenja na pokoljenje, a nemali broj naroda odvede u sustavni ateizam u ime nekih novih/starih ideologija jednakosti i tzv. napretka. Kult zdravog razuma i rodne ideologije na dobrom je putu da izruči zbunjenu ljudsku psihu dubokim slojevima straha i duhovnoj oskudici.
Islamistima treba sekularizacijom omekšana bezbožna Europa. I ne samo vojujućem islamizmu, jer tu su i mnogi geopolitički krojači svjetske budućnosti, tisuće njih soroševcima slični i dobro umreženi u ludilu idolopoklonstva što čovječanstvo vide kao krotko potrošačko krdo planetarne veličine koje odano sluša glas gospodara. Ti zlodusi računaju s masom pretvorenom u gomilu, jer gomila se neprestano valja i cvili, ali nije nikad iznjedrila lučonošu. Pod stampedom krda mnogi su bili izgaženi i s tim se računa, po njima se ponekad uzaludno zovu ulice i trgovi.
Istok je Europi samo posudio svetu knjigu. Stari kontinent nema svoju iskonsku knjigu i stoga Europa nije iznjedrila veliku religiju niti živjela uz brahmane. Sveta knjiga objavljuje istinu o spasu tijela i duše, a čovjek – pa bio on i najobrazovaniji i dobro upućen u stvari duha – samo pohlepno svojata posluženu istinu i pretvara je u korisnost. Zakonici religija, čak i najmudriji teološki spisi, nisu svete knjige i samo ponekad zamirišu svetošću. Religija nije stvar prirodnog razuma, logike ili čistog srca; nije ni utjeha, društveni poredak ili zadana moralna nadgradnja. Ne postoji religija razuma ili osjetila, ponajmanje je biološka kategorija. Sveta knjiga kazuje što je izvorni bitak, a što pomutnja nalik učenom ludilu kad se gubi sve osim od samodopadnosti otečen razum. Gdje je izostala sveta knjiga, izostao je temelj. Kao posljedica duhovnog zaostajanja u Europi se probudila oholost razuma opsesivnost jednakošću; eruptirala je snaga bola i neutaživa žeđ za intenzivnim životom bez kajanja i pokore. Ojačala glad za samim sobom i zato je „selfi“ najveći izum sebeljublja.
Europa plaća danak oholosti, životu bez kajanja i pokore, povijesnoj krvarini, relativizmu i samoljubivoj dekadenciji (mnogih) Europljanā
Promovirana je i ustoličena samodopadnost, ali ni to više nije bilo dovoljno i samo je prekomjerno (materijalno) slizano s porokom postalo dostatno. Iza samouvjerena čovjeka i okoštale crkvene hijerarhije ostala su samljevena i teško prepoznatljiva Evanđelja ojačana uzoholjelim individualizmom i ništa manje samodopadan činovnički kler. Judeokršćanskom civilizacijom na izmaku snaga zavladao je moto: važne su tvoje želje, nema ni posljedica ni kazne.
Krist nam ni svetište spleteno od šiblja i blata ne bi zamjerio, a opet, svaki put ostajem razoružan ambicijom gotičkih katedrala, njihovim velebnim iskazima udivljenosti, građevinama koje su čovjeka dovele bliže Bogu – i danas najvelebnijim hramovima kršćanstva. U tim se svetištima Nebo na pola puta približilo Zemlji, krug je obgrlio četvorinu, i po dovršetku gradnje majstorova se vizija okamenila da bi proslavila božanski sklad i Ljepotu. Majstor se odlučio za klesani kamen i nije se na njemu potpisao, ostao je nedostupan ljudskoj pohvali, jer samo je jedno potrebno. Kraljevstvo Božje istodobno je nazočno i odsutno, nadohvat i nedostižno, a kamenje se uzalud nadmeće s prolaznošću. Svojom skrušenošću samozatajni klesari u dosluhu s Velikim Arhitektom svih svjetova u svojoj anonimnosti slave Boga i darove majstorskog umijeća daruju vjernicima.
Europu je sustigla naporna prošlost i krvava povijest. Samoubojstvo civilizacije posljednji je stupanj dekadencije i rasula, još ako je u blizini mlačna kupka, ispuštanje krvi iz vena može izgledati dojmljivo elegantno kao završni čin ohološću premorene uljudbe.
Davor Velnić
Povezano:
Misao.hr/Hrvatsko nebo
