Blagdan svjetla uz mračne obmane
Vrijeme:3 min, 1 sec
„O Uskrsu 1997. svjedoci smo nastojanja da se uskrsnuće hrvatske države ne samo omalovaži, nego mračnim obmanama i poništi, uništi. Naravno, to je nemoguće, ali ipak u svojoj destruktivnoj, herostratskoj djelatnosti, napajanoj isključivo vlastitom taštinom, nezasitnom slavičnošću, neki i to pokušavaju, zovući usput u pomoć i svoje inozemne prijatelje.“ – Tako je prije 28 godina pisao uoči Uskrsa Dubravko Horvatić u Hrvatskom slovu.
Uskrs ove godine nastupa nakon Dana žalosti za žrtve poginule i ubijene u Domovinskom ratu, od krvavoga Uskrsa 1991. nadalje. Uskrs, blagdan svjetla u našoj je svijesti povezan s uskrsnućem hrvatske države. O Uskrsu 1989. krenula je Hrvatska demokratska zajednica nezadrživo na put ostvarenja hrvatske samostalnosti, da bi 1990., opet o Uskrsu, okupila gotovo čitav hrvatski narod, spreman na žrtve, spreman i na Križni put, samo da bi hrvatska država uskrsnula. No, obratno no u zbilji Novoga zavjeta, još jedan Križni put hrvatskoga naroda započeo je nakon Uskrsnuća, nakon ostvarenja hrvatske države, vandalskim napadajima svetosavsko-staljinističkih horda na sve nesrpsko. Ipak, ponovno nam se nameće usporedba s povijesnom zbiljom: prvi kršćanski mučenici, kamenovani, razapinjani, bacani pred izgladnjele divlje zvijeri, spaljivani na lomačama, doživjeli su svoju trpnju nakon Kristova uskrsnuća, zbog svoje vjere u Put, Istinu, Život.
O Uskrsu 1997. svjedoci smo nastojanja da se uskrsnuće hrvatske države ne samo omalovaži, nego mračnim obmanama i poništi, uništi. Naravno, to je nemoguće, ali ipak u svojoj destruktivnoj, herostratskoj djelatnosti, napajanoj isključivo vlastitom taštinom, nezasitnom slavičnošću, neki i to pokušavaju, zovući usput u pomoć i svoje inozemne prijatelje.
Dostatno je razmotriti smisao njihovih predizbornih parola: što li se misli kad se veli „Vratimo osmijeh Hrvatskoj“? Hrvatska je zadnji puta, možda jedini put poslije Drugoga svjetskoga rata, imala osmijeh na usnama u razdoblju od prve sjednice demokratski izabranoga Hrvatskoga sabora u svibnju 1990. do srpskih barikada u Kninu kolovoza iste godine. Nudi li nam predsjednik socijal-liberala Vlado Gotovac taj osmijeh, ili pak drži da „krdo“, kako je on u više navrata nazvao hrvatski narod, čezne za osmijehom iz onih godina prije 1990.?
No, bez obzira na koji on osmijeh misli, Titov ili Tuđmanov, čemu uopće neko vraćanje? Zašto ići prijeđenim putom, natrag, a ne naprijed? To je logično, vjerojatno, samo tom kandidatu (i njegovim zaslijepljenim sljedbenicima), koji otvoreno izjavljuje da ne zna „što da učinimo kad preuzmemo vlast“! U pitanju je, dakle, samo bezuvjetna vlast, a bez ikakva programa. Do vlasti je stalo i stranci demagoških podvala, koja sebe zove Strankom demokratskih promjena, odnosno Socijaldemokratskom partijom. Ta je stranka iznikla iz Komunističke partije, a na čelu su joj Ivica Račan, kooptiran u CK SKH kao partijski pas-čuvar odmah nakon Titove sječe ondašnjega hrvatskoga vodstva (Dabčević-Kučar, Tripalo i dr.) u Karađorđevu 1971., i Zdravko Tomac, desna ruka zloglasnoga Jakova Blaževića.
Ta stranka (tada kao Savez komunista) ne samo da je u proljeće 1990. predala Beogradu sav mirovinski fond SRH (jasno je, prema tomu, da za niske mirovine ne treba okrivljavati samo današnju državnu upravu i objektivne ratne poteškoće), nego je i razoružala Teritorijalnu obranu SR Hrvatske. A sada isti ti, koji su bili supovi režima nepoštenja i nerada, nastupaju s parolom „Radom i poštenjem“! Teško je naći bolji primjer sprege licemjerja i cinizma, iako je pretpostaviti da su i spomenuti drugovi doživjeli stanovitu preobrazbu (za razliku od onih iz Akcije socijaldemokrata Hrvatske), odbacivši neke svoje boljševičke dogme. No i oni, sugerirajući neizravno da oko nas navodno danas cvatu nerad i nepoštenje, traže povratak na staro, i oni, poput socijal-liberala, zahtijevaju preduskrsno stanje hrvatske države. A znamo kakvo je to ono bilo.
Sretan Uskrs!
Hrvatsko slovo, 28. ožujka 1997.
Prethodno:
Hrvatsko nebo
