Nobelova nagrada za pomoć srpskoj agresiji
Vrijeme:3 min, 25 sec
„Dakle, Hrvatska ne treba pripadati Hrvatima, koji u ovoj državi imaju ’povlastice u ime toga što su Hrvati’, kako veli drugarica Teršelič, nego valjda treba pripadati kozmopolitskim, internacionalnim „građanima svijeta“, te raznim „alternativnim grupama“, ili možda Jugoslavenima i Srbima, koji su 1991., ponovo citiram, „u Beogradu demonstrirali za mir“. Očito je samo jedno: drugarica Teršelič želi Hrvatsku bez Hrvata. I zato je socijalističko-liberalistički, truli Zapad, što su s pravom govorili komunisti, predlaže za Nobelovu nagradu. Ne za rat, nego ’za mir’“ – napisao je u zaključku svoje kolumne prije 28 godina Dubravko Horvatić. (Je li se što bitno promijenilo otad do danas?)
U svjetonazor velesvjetskih moćnika, u karte koje oni kroje, Hrvatska se još uvijek ne uklapa. Nastojali su je zadržati u njima miloj džungloslaviji, pustili su s lanca bijesne pse s onu stranu Drine i podivljale s ovu stranu, gledajući ravnodušno, ako ne i s pljeskom, kako Hrvati dobivaju „ono što su tražili“. Sada opet kroje nekakve apsurdne regionalne ekonomske udružbe, kako bi Hrvatska opet teglila za Srbe i druge zaostale narode. Hrvatske patnje nimalo ih se ne tiču: g. Michael Steiner, primjerice, ni dva sata nakon muslimanskoga bombaškoga napadaja na franjevačku crkvu Sv. Ante i samostan u sarajevskom Bistriku nema ni pojma da se to dogodilo, ali zato britanska izvještajna agencija izvješćuje o hrvatskim „zločinima“ u Mostaru i po dva sata prije nego što se zbio ikakav incident. (A nakon dva sata doista izbija, naravno, u njihovoj režiji, kao što je to već bilo u središnjoj Bosni).
I nije onda čudno da će za sva zla u Mostaru biti optuženi isključivo Hrvati, da će ti objektivni humanisti socijalističko-liberalističkoga kova zaprijetiti gospodarskim sankcijama za Hrvatsku. Sve što je protiv Hrvatske, dobro im je došlo. Tako je i nekakav Međunarodni ured za mir u Ženevi kandidirao za Nobelovu nagradu za mir zajednički tri osobe s područja bivše Jugoslavije: Srpkinju iz Beograda, Muslimana iz Tuzle i Slovenku iz Zagreba. Idealno bratstvo i jedinstvo, na kojem bi Međunarodnom uredu pozavidio i drug Tito, a njime se u riječkom „Novom listu“ oduševljava i drug Svetozar Sarkanjac, vodeći razgovor s „hrvatskom“ kandidaticom.
Tu saznajemo i tko je ta drugarica Vesna Teršelič, „naša“ kandidatica. Uglavnom, ona od 1991. radi u Antiratnoj kampanji Hrvatske, koja izdaje, kako ona kaže, „nezavisni dvotjednik Arkzin“, koji pak zlobnici, dodajmo, čitaju kao kraticu od punoga naslova Arkanov magazin. U spomenutom razgovoru drugarica Teršelič tvrdi da je rat izbio zato „da rat osigura da u Hrvatskoj ostane što manje Srba“. Drugim riječima, prokleti genocidni Hrvati! Pa je onda dotična drugarica sa svojim istomišljenicima pokrenula Antiratnu kampanju Hrvatske, što 1991. nije značilo ništa drugo nego da Hrvati dignu ruke u zrak i dragovoljno podmetnu svoje vratove pod srpske noževe.
Istodobno, prema njezinim riječima, „tada su u Beogradu demonstrirali za mir“, „ali mi to ovdje nismo znali“. Kako nismo znali! Vidjeli smo na tisuće Beograđana kako bacaju cvijeće na tenkove, koji su se zaputili preko Drine i Dunava da istrijebe „ustaše“! Ali unatoč njihovoj sili i defetističkoj Antiratnoj kampanji Hrvatske, koja je takvim svojim djelovanjem zapravo potpomagala srpsku agresiju, tj. rat protiv Hrvata i Hrvatske, to im ipak nije uspjelo. Pa kad im nije na taj način uspjelo, drugarica Teršelič, koja bi nedvojbeno zaslužila Nobelovu nagradu za rat (zajedno s Vukom Draškovićem, Zoranom Đinđićem, Vojislavom Stanimirovićem i Safetom Oručevićem), kad bi ona postojala, ima drugu zamisao: „nadam se da će opozicijske stranke konačno izaći iz onog koncepta Hrvatska Hrvatima“. Dakle, Hrvatska ne treba pripadati Hrvatima, koji u ovoj državi imaju „povlastice u ime toga što su Hrvati“, kako veli drugarica Teršelič, nego valjda treba pripadati kozmopolitskim, internacionalnim „građanima svijeta“, te raznim „alternativnim grupama“, ili možda Jugoslavenima i Srbima, koji su 1991., ponovo citiram, „u Beogradu demonstrirali za mir“.
Očito je samo jedno: drugarica Teršelič želi Hrvatsku bez Hrvata. I zato je socijalističko-liberalistički, truli Zapad, što su s pravom govorili komunisti, predlaže za Nobelovu nagradu. Ne za rat, nego „za mir“.
Hrvatsko slovo, 28. veljače 1997.
Prethodno:
Hrvatsko nebo
