Sprema li nam se opet 1868.?

„Hrvatska je opet morala u rat da obrani svoje tlo i svoje ljude. Rat smo na vojnom polju dobili, iako još nije posve oslobođena cijela država. Rat je dobio i Jelačić, a ipak je, dvadeset godina nakon njegova pohoda preko Drave, stvorena 1868. Hrvatsko-ugarska nagodba, koja je zapravo značila poraz Hrvatske. Ne spremaju li nam zapadni moćnici upravo sada sličnu zamku? Njihov bi posao bio olakšan Miloševićevim padom, preuzimanjem vlasti od nekoga velikosrbina i ’demokrata’ istoga kova, recimo, Draškovića ili Đinđića, kojem bi naši ’demokrati’, koji stalno jecaju istu pjesmu o ugroženosti medijskih sloboda i o pljačkaškoj državi, odmah pali u zagrljaj, s alibijem da se valja pokloniti Miloševićevu rušitelju.“ – To je prije 18 godina napisao Dubravko Horvatić u svojoj kolumni u Hrvatskom slovu. Usporedba s današnjicom javlja se sama po sebi, takva opcija nije „paranoidna fatamorgana“. Samo što danas umjesto Miloševića ondje imamo Vučića, a ovdje umjesto Tuđmana i njegovih imamo Milanovića, Plenkovića i Obuljen Koržinek, Tomaševića, Kekin i Puljka.

Nad Hrvatskom se, osobito u posljednje vrijeme stalno nadvija prijetnja ekonomske integracije i regionalne suradnje s Balkanom, koja bi, prema projektantnima toga plana, bila prvi korak prema nekakvoj budućoj balkanskoj ili adriobalkanskoj konfederaciji ili federaciji. Republika Hrvatska je već jasno rekla riječima svojih najviših dužnosnika da ne želi takve političke aranžmane, da ne pripada Balkanu, iako se dijelom i na njemu nalazi, odnosno da joj je stran balkanski duh, koji joj je silom nametan od 1918. do 1990. Unatoč tome, zapadni projektanti toga plana ne odustaju od svojih nakana, a gotovo cijela domaća opozicija pak tvrdi da je taj plan zapravo paranoidna fatamorgana državne uprave i vladajuće stranke.

Prema njima, dakle, nikakve opasnosti takve vrsti nema. Slično se u Hrvatskoj razmišljalo i 1848., kada je prekinuta gotovo sedamipolstoljetna državnopravna sveza s Ugarskom. Ban Jelačić je bio prisiljen poći u rat zbog madžarskoga posezanja na hrvatsko tlo. Rečenica Lajosa Kossutha da ne vidi Hrvatsku na zemljovidu ponovljena je u našim danima, no znatno surovije i krvavije, miloševićevskom parolom „Ovo je Srbija“ na hrvatskome tlu.

Hrvatska je opet morala u rat da obrani svoje tlo i svoje ljude. Rat smo na vojnom polju dobili, iako još nije posve oslobođena cijela država. Rat je dobio i Jelačić, a ipak je, dvadeset godina nakon njegova pohoda preko Drave, stvorena 1868. Hrvatsko-ugarska nagodba, koja je zapravo značila poraz Hrvatske. Ne spremaju li nam zapadni moćnici upravo sada sličnu zamku? Njihov bi posao bio olakšan Miloševićevim padom, preuzimanjem vlasti od nekoga velikosrbina i „demokrata“ istoga kova, recimo, Draškovića ili Đinđića, kojem bi naši „demokrati“, koji stalno jecaju istu pjesmu o ugroženosti medijskih sloboda i o pljačkaškoj državi, odmah pali u zagrljaj, s alibijem da se valja pokloniti Miloševićevu rušitelju.

Vjerojatno bi se pri tome oslonili i na pojedine kulturne ustanove, i to one koje stranka na vlasti nije uspjela osvojiti, kako to tumači jedan književnik u božićno-novogodišnjem dvobroju polumjesečnika „Vijenac“. Među njih on ubraja HAZU, Maticu hrvatsku i Hrvatski PEN-klub. Kako nije došlo do „osvajanja“ tih ustanova, mogu svjedočiti i kao član – radnik Matice hrvatske i član njezina Upravnog odbora iz 1970/71. i 1990-1993. Naime, svi oni članovi Upravnoga odbora iz 1970/71. nisu se ponovo kandidirali za nj 1990., kada su se prihvatili visokih državnih i stranačkih dužnosti (Tuđman, Brozović, Domljan, Pavletić, Vrdoljak i dr). Od svih stranačkih čelnika jedino se Gotovac nije odrekao mjesta u Upravnom odboru Matice, i, štoviše, postao je i njezinim predsjednikom, iako se to protivi čl. 25. Matičina Pravilnika. A potom je Maticu hrvatsku, barem Središnjicu, dobrano dekroatizirao u ime nekakvih kozmopolitskih socliberalnih magla.

Zato me nimalo ne začuđuje da „Vijenac, novine Matice hrvatske za književnost, umjetnost i znanost“ donosi u svom zadnjem dvobroju na naslovnoj stranici reklamu coca-cole kao božnićno-novogodišnju čestitku. Kolonijalni mentalitet toga lista očituje se i na taj način.

No, vratimo se „osvajanju“ ustanova. Ne mogu govoriti o HAZU, čiji predsjednik ustrajno daje u najmanju ruku čudne političke izjave, jer je ne poznajem iznutra, ali mogu reći da je predsjednik Hrvatskoga PEN-a Tomislav Ladan smijenjen na zahtjev S. Prosperova Novaka, jer je, po njemu, politizirao PEN, pozdravivši Prvi sabor HDZ-a 1990. Međutim, to S. P. Novaka nije smetalo da održi svoj zloglasni muenchenski govor i da u Pragu 1994. (prije „Bljeska“ i „Oluje“) ponudi suradnju ideolozima kroatocida iz srpskoga PEN-a.

Bjelodano je, dakle, da bi samo lakovjerni, kao i oni kojima nije na srcu sudbina Hrvatske, mogli pohrliti u zagrljaj eventualnom Miloševićevu nasljedniku i time poduprijeti planove zapadnih projektanata. Tako bimo opet doživjeli 1868. Naravno, na mnogo gori način.

Hrvatsko slovo, 10. siječnja 1997.

Hrvatsko nebo