Z. Gavran: Ima li mir ikakvih izgleda, ili će se rusko-ukrajinski oružani i rusko-zapadni hibridni rat nastaviti? (1)
Vrijeme:10 min, 7 sec
Temeljno pitanje pri donošenju odluka o ratu ili miru i u Moskvi i u Kijivu glasi: Dobivamo li ili gubimo više nastavljanjem rata ili prihvaćanjem mira? Riječ je o strateškoj procjeni, kao i uvijek kada se donose krupne političke odluke. One mogu biti pogođene, a mogu biti i promašene. Naravno, u računicu se uzimaju razni aspekti, među njima i to kako bi Trump reagirao ako bi jedna ili druga strana odlučila prkositi njegovoj mirotvornoj inicijativi. Sjedinjene Države raspolažu i oružanim i drugim, raznovrsnim sredstvima kojima mogu honorirati dobru volju ili naplatiti prkosnost. No istina je i to da ni SAD nije (više) svemoćan, što je pokazalo i iskustvo s rusko-ukrajinskim ratom tijekom ovih triju godina, a i iskustvo američkih vojno-političkih neuspjeha na nekim drugim dijelovima svijeta. Svjetska velesila na raznim se stranama susreće sa stvarnim slabostima i limitima svoje razmjerno velike moći. A njih pokazuju i europske zemlje, koliko god deklarativno i bezuvjetno stajale na strani (oslobađanja) Ukrajine i jačanja njezine i vlastite obrane. Kakvi su dakle izgledi nastavi li se rat iscrpljivanja i kakve su bile ili jesu trenutne strateške procjene? Na čemu se temelje ili su se temeljile i koliko mogu biti ili su već bile kobne? – O tomu više u sljedećim nastavcima ove kolumne.
Dosadašnja nastojanja Donalda Trumpa da i Rusiju i Ukrajinu dovede za pregovarački stol te da bude sklopljeno primirje, a uskoro zatim i trajan mir dala su dosad vrlo mršave rezultate. I veliko je pitanje hoće li i u kojim rokovima mirovno rješenje uopće postajati bližim.
Ne bude li postignut mir, vrućom temom postat će (opet) rat
Mnoštvo retoričke pjene, u kojoj su se uglavnom po zapadnim medijima čitale i slušale kritičke primjedbe ili žučljivi napadi na Trumpovo postupanje odnosno na račun njegove navodno gotovo neizmjerne blagonaklonosti prema Putinu, to mnoštvo retoričke pjene kojom se unaprijed htjelo ili se i dalje hoće pofuriti mirovno rješenje zato što će se, tako mnogi smatraju, ono nužno dogoditi na štetu teritorijalne cjelovitosti i suverenosti Ukrajine, a i strateških interesa nje i cijele Europe, osobito srednje, možda se pokaže da je bilo nepotrebno, uzaludno i priječasno. Ako Trump u svom mirovnom nastojanju ne uspije, ni na koji način, tada vrućom temom ne će više biti mir što ga je on navijestio i za koji se rukama i nogama zauzima, nego (opet) rat, koji se unatoč tom nastojanju nastavio. I koji će, tada, imati još veće i dalekosežnije reperkusije nego onaj koji je dosad vođen.
Izgledi na nastavak rata iscrpljivanja, koji je ušao u svoju četvrtu godinu, i dalje su gotovo jedino sigurno što se do daljnjega može prognozirati. Nastavak ratnih djelovanja u daljnjem razdoblju izgledan je i u slučaju da se eventualno sklepa odnosno sklopi nekakav privremeni dogovor ili sporazum o privremenoj ili djelomičnoj obustavi ratnih djelovanja.
Prvo je Putin izgledao jako oduševljen Trumpovim političkim zaokretom i pruženom rukom u smjeru sporazuma o zaustavljanju rusko-ukrajinskog rata. Zelenskij se ne-trumpovskim zapadnim establišmentom najprije rogušio, sumnjičavo i rezolutno dizao se „na zadnje noge“, tvrdeći da rat treba nastaviti do oslobođenja zaposjednutih ukrajinskih područja i da pomaganje Ukrajini treba nastaviti, a ne popuštati Putinu – agresoru, ratnom zločincu i čovjeku koji je sa svojom državom prijetnja cjelovitosti i sigurnosti i nekih drugih europskih zemalja, počevši od baltičkih, odnosno potencijalno bivših država članica Varšavskog pakta odnosno ’komunističkog lagera’.
Došlo je, tako, do oštre polarizacije: Europljani predvođeni Englezom Starmerom i Francuzom Macronom s Ukrajincem Zelenskijem, uz gotovo jednodušnu (osim Mađarske i Srbije) potporu ostalih europskih zemalja, protiv Trumpa i Putina kao dvojice novih tobožnjih saveznika u kršenju međunarodnoga pravnog poretka, Povelje UN-a i načela pravednosti i kao državnikā-autokratā koji snuju i kuju zlo i Ukrajini i (ovakvoj, bidenovskoj, globalističkoj, liberalnodemokratskoj i licemjernoj) Europi. Prijepor se rasplamsao i u pogledu ukrajinskih koncesija na iskorištavanje rudnih bogatstava, pri čemu su Britanci uskočili na američki teren – s obzirom na komparirane absolutne iznose vojno-financijske pomoći koju su druge vlade dosad udijelile vladi u Kijevu.
Gotovo morbidan vrhunac ta je faza doživjela u razgovoru uživo prenošenim na televizijama u Ovalnom uredu, kada je Trump Zelenskiju pokazao tko će odsad biti „gazda“ situacije, a tko ne, i tko će diktirati pravila igre, a tko više ne. Nedugo zatim Zelenskij se morao ’pokriti ušima’ i ’poći u Canossu“, o čemu je ovdje odmah i objavljen komentar u tom smislu.
Z. Gavran: Zelenskijeva „Canossa“ – što se zapravo preokrenulo od petka do utorka?
Putin spreman za mir, ali isključivo pod vlastitim uvjetima – ponaša se kao gospodar situacije
Zelenski je dakle shvatio da mu nema druge nego što prije se posuti pepelom, iskazati veliko poštovanje prema Trumpu, stalno zahvaljivati SAD-u i njemu osobno na dosadašnjoj vojnoj pomoći te upaliti zeleno svjetlo za potpisivanje tada nepotpisanog sporazuma o ukrajinskim rijetkim mineralima.
Osim toga, Zelenskij je počeo jednoznačno govoriti da je svakako za mir, da želi prestanak ratnih djelovanja što prije, dok su ukrajinske europske saveznice i Kanada inzistirale na slanju vlastitih vojnika na tlo Ukrajine kao jamstva ukrajinske i europske sigurnosti u budućnosti, bude li sporazum postignut. Iako se to formalno uklopilo u Trumpov mirovni plan, oni su time zapravo pokušavali minirati njegova mirovna nastojanja, koja su ionako hodala ususret Putinu na vrlo slabim i krhkim nogicama, s balastom dosadašnjih američkih i općenito zapadnih politika prema Rusiji. A taj ’balast’ Kremlj nije mogao niti će moći samo tako „zaboraviti“. Rusija Zapadu nije vjerovala niti mu naslijepo vjeruje sada. Uostalom, kao ni Zapad Rusiji koju vodi Putin.
Kada je, dakle, Trump slomio otpor Zelenskija i učinio ga (bar deklarativno) „konstruktivnim“ i mirotvornim, te krenuo putem izaslanstava, a zatim i osobno, razgovarati izravno s ruskom stranom odnosno s Putinom, suočio se je s prkosnim stajalištem toga drugoga, zamotanim u ponešto jeftinih i prozirnih, tobože mirotvornih, namjera. Iz redaka i između redaka onoga što Putin i kremaljci izjavljuju može se s velikom sigurnošću razbrati ovo: Da, mi smo za mir, ali isključivo pod našim uvjetima, a to znači da će sve što smo od ukrajinskog teritorija osvojili, pa i ponešto što nismo osvojili, dakle Krim plus četiri ostale regije na istoku i jugoistoku Ukrajine, biti priznate kao sastavni dijelovi (već na njih nominalno i formalnopravno proširene) Ruske Federacije. A uz to dolaze i druga uvjetovanja: od neulaska (ostatka) Ukrajine u NATO, preko njezine demilitarizacije, do povlačenja NATO-ovih snaga iz dijelova srednje Europe, a očito je: i do smjene Zelenskija na novim izborima, na kojima Moskva inzistira, očekujući da bi na njegovo mjesto mogao zasjesti i neki proruski i prema Rusiji mnogo mekši i blagonakloniji državnik negoli je to Zelenskij.
Oni koji „ruskom medvjedu“ ništa ne vjeruju smatraju da iskusni i lukavi Putin hoće naivnog i politički neobrazovanog Trumpa navesti na to da žrtvuje dijelove ukrajinskog teritorija i zapadnu usmjerenost i pripadnost Ukrajine, ali da pritom i sam Kijiv odnosno čitavu Ukrajinu dovede u (do neke mjere) geopolitičku i sigurnosnu orbitu Moskve, da ju dakle i politički porazi i geopolitički preorijentira. Pritom, on bi, kao neku vrstu protuusluge, Trumpovim investitorima i poduzetnicima omogućio da u takvoj (rusificiranoj) Ukrajini ostvaruju svoje velike poslovne ideje, potrebe, planove i projekte.
Ukratko, Putin se ponaša kao neke vrste gospodar ukupne situacije. To je ono što toliko udara u oči da se ne može ne vidjeti. Odakle mu takva smjelost? Svakako ne samo, ili ne primarno, zbog Trumpove blagonaklonosti. Na to pitanje još ćemo se vratiti slijedom daljnjih nastavaka ove kolumne.
Rat iscrpljivanja, dok traju pregovori, iznova se zahuktao
Razumljivo je da tijekom tih dana Zelenskij ponovno zaoštravao retoriku, izjavljujući da se Ukrajina „nikada“ ne će odreći nijednog dijela svog ozemlja, dakle ni Krima, te da Putin zapravo uopće ne želi mirovno rješenje, nego da samo taktizira i ’fintira’ s namjerom da nastavi osvajački rat, da izigra, nadigra, prevari i ponizi i Ukrajinu i Trumpa.
Istodobno, unatoč vrlo mršavu dogovoru Trumpa s Putinom, po kojemu bi Rusija pristala na primirje u smislu pošteđivanja energetičke (Bijela kuća dodala je na svoju ruku: i ostale civilne) infrastrukture, ratne operacije pojačale su se otad do danas. Osobito su se pojačali zračni udari raketama, bombama i bespilotnim letjelicama na razne ciljeve duboko u Ukrajini, a ova je uzvraćala raketnim i dronovskim udarima na ciljeve na međunarodno priznatom teritoriju Ruske Federacije. Nanijela je i veliku štetu rafinerijskim postrojenjima u krasnodarskoj oblasti, dok je Rusija napala i Odesu i neke druge gradove i naselja, slabije branjene zbog premalo raspoloživih protuzračnih sustava i projektila. Istodobno, vođene su teške lokalizirane bitke na mnoštvu mjesta više od tisuću tristo kilometara protegnute crte bojišnice.
Sve u svemu, rat se je, dok traju pregovori, iznova zahuktao. Ukrajinske snage uvelike su istisnute iz kurske regije s druge strane granice, koju su osvojile ljetos, a očekuju sada i kopneni napad na pogranična područja sjeverno od Sumija i Harkiva. Rusija naime tvrdi da se mora „tampon-zonom“ s ukrajinske strane granice zaštititi od budućih ukrajinskih prodora na ruski teritorij…
Neki će nove vojne operacije, poduzimanima možda i s više brutalnosti nego obično, tumačiti kao pokušaje ’hvatanja’ što boljih pozicija pred početak očekivanih pregovora, koji su najavljeni za sljedeći tjedan u Saudijskoj Arabiji, a koji bi se imali voditi između izaslanstva SAD-a napose s ruskom, a istočasno napose s ukrajinskim izaslanstvom. No vjerojatnije je riječ o nastavljanju, pa i rasplamsavanju ovoga ’rata iscrpljivanja’, kako su ga još g. 2022. nazvali stručnjaci za oružane sukobe. Umjesto očekivanoga, postupnog vraćanja mača u korice.
Rusko-zapadni, vidljivi i nevidljivi, hibridni rat vodi se na razne načine i ne samo u Ukrajini
Sumnje da ruske službe stoje iza brojnih djelovanja, a osobito iza niza sabotaža po europskim zemljama prošle i ove godine, što Moskva opovrgava, pokazuju da se hibridni rat vodi ne samo na tlu Ukrajine i Rusije, nego da i na mnogo širem planu. Takve sumnje, za sada bez dovoljno dokaza, pojačale su se nakon noćašnjega velika požara na trafo-stanici u blizini velikog aerodroma Heathrow kod Londona – koji je onesposobio uzletište i doveo do otkazivanja svih letova na najmanje 24 sata.
Sabotažne, terorističke, obavještajne, financijske, krijumčarske (kršenjem sankcija, npr.), migracijske (pojačavanjem izbjegličkog pritiska na granice europskih zemalja), informatičke, medijske, predizborne, socijalne i druge akcije, s koje god strane poduzimane, dio su psihološko-političkog rata kojim se protivničku stranu nastoji oslabiti, demoralizirati i odvratiti od dosadašnjega političkog kursa, a napose od daljnjega vojnog angažmana u korist Ukrajine ili pak, kada se događaju sabotaže u Rusiji ili recimo na ruskim plovilima odnosno opstrukcija ruskog vlasništva i uzurpacija (blokiranje npr.) ruske imovine u drugim zemljama, od daljnjega ruskog ratovanja u Ukrajini. Mnogo je toga u igri, a za toliko toga što se čini ili se pokušava potajno činiti široka javnost nikada i ne dozna. Osim vidljivoga, vodi se i nevidljivi rat, a vode se i razne vrste pobočnih ratova odnosno nadmetanja: političkih, diplomatskih, propagandnih, medijskih, (anti)ekoloških, tehnoloških itd. Jedan od takvih odvojaka jest i Dodikova Republika Srpska odnosno BiH, gdje imamo zapadnu vrhovnu upravu i raspoređene (uglavnom) zapadne, natoovske oružane snage.
Temeljno pitanje pri donošenju odluka o ratu ili miru i u Moskvi i u Kijivu glasi: Dobivamo li ili gubimo više nastavljanjem rata ili prihvaćanjem mira? Riječ je o strateškoj procjeni, kao i uvijek kada se donose krupne političke odluke. One mogu biti pogođene, a mogu biti i promašene. Naravno, u računicu se uzimaju razni aspekti, među njima i to kako bi Trump reagirao ako bi jedna ili druga strana odlučila prkositi njegovoj mirotvornoj inicijativi. Sjedinjene Države raspolažu i oružanim i drugim, raznovrsnim sredstvima kojima mogu honorirati dobru volju ili naplatiti prkosnost. No istina je i to da ni SAD nije (više) svemoćan, što je pokazalo i iskustvo s rusko-ukrajinskim ratom tijekom ovih triju godina, a i iskustvo američkih vojno-političkih neuspjeha na nekim drugim dijelovima svijeta. Svjetska velesila na raznim se stranama susreće sa stvarnim slabostima i limitima svoje razmjerno velike moći. A njih pokazuju i europske zemlje, koliko god deklarativno i bezuvjetno stajale na strani (oslobađanja) Ukrajine i jačanja njezine i vlastite obrane. Kakvi su dakle izgledi nastavi li se rat iscrpljivanja i kakve su bile ili jesu trenutne strateške procjene? Na čemu se temelje ili su se temeljile i koliko mogu biti ili su već bile kobne? – O tomu više u sljedećim nastavcima ove kolumne.
(Nastavit će se)
Zdravko Gavran/Hrvatsko nebo
