Paradiranje kroz ustanove velikih i malih generalnih sekretara (3)

Da nešto ne štima s produkcijom znanstvenih radova jednoga od mnoštva generalnih sekretara (kojega ovdje uzimam samo kao paradigmatski uzorak široko rasprostranjene prakse), već je prije primijećeno.

Nedostatak znanstvenih radova inkluzivna je prednost generalnih sekretara

Primjerice, godine 2022. kad je bila aktualna inicijativa za izradbu jezičnoga zakona o kojemu je jezikoslovni antropolog nekoliko puta mijenjao svoje stajalište. O tomu je pisao dr. Mario Grčević: „Među onima koji su i tu inicijativu dočekali izrazito negativno, sa stajališta da Hrvatskoj ona nipošto ne treba, istaknuo se je ravnatelj Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje. On, koji prema vlastitim podatcima u bazi CROSBI u svojoj cijeloj karijeri nije napisao nijedan rad na temu jezičnoga planiranja ili jezične politike, i koji, sudeći prema CROSBI-ju (https://www.bib.irb.hr/pregled/profil/17093?page=1), od 2009. godine samostalno nije napisao nijedan znanstveni rad, radnu skupinu Matice hrvatske u kojoj su tri redovita člana HAZU, u javnosti je ocijenio ovako: ’kad pogledam sadašnji sastav ljudi koji navodno pišu taj novi zakon, mogu samo reći da je moj optimizam na najnižoj razini’ (Grčević, Mario. Jezično planiranje i Zakon o hrvatskom jeziku. Filologija, No.78., 2022., s.40., https://hrcak.srce.hr/281853).“

Tu se nema što dodati ni oduzeti. Tek se može primijetiti kako funkcija generalnog sekretara državne ustanove omogućava konzumentu funkcije i stanovitu dozu bahatosti koja proizlazi iz osjećaja (i prakse) nedodirljivosti. I nadmoći nad običnim „hrvatekima“.

Problem sa čitanjem zakona nesaglediv je

Tijekom protivljenja budućemu Zakonu o hrvatskom jeziku „oblikovatelj“ jezične politike između ostaloga kaže: „Jer, u konačnici, svaki zakon mora imati i kaznene odredbe za prekršitelje, inače nije zakon. (https://www.vecernji.hr/kultura/zakon-o-jeziku-nije-nam-potreban-a-srpske-pretenzije-na-nasu-knjizevnost-su-buckuris-kontradikcija-1557427).“ Očito je da ne čita zakone pozorno, kao ni Ustav. U Zakonu o uporabi jezika i pisma nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj i u Zakonu o odgoju i obrazovanju na jeziku i pismu nacionalnih manjina izgodine 2000. (Račanova vlada) isto nema kaznenih odredaba za prekršitelje. Za njih nikad nije rekao da „nisu zakon“. Hrvatski je sabor jezični zakon prihvatio. Zakon ima legalitet, kao i ravnatelj. Ovdje je ključno pitanje: Koliko je utemeljen legitimitet pojedinih zakona i generalnih sekretara? Unatoč nedvojbenoj površnosti prema zakonskoj registraturi namjera je postati stožernim narednikom jezične politike, a danas već i zaslužnim antropologom.

Stožerni narednik hrvatske jezične politike na znanstveno-stručnom skupu „Budućnost hrvatske jezične politike“ u organizaciji HAZU-a održanom krajem godine 2024. nije sudjelovao (https://www.info.hazu.hr/events/u-hazu-znanstveno-strucni-skup-buducnost-hrvatske-jezicne-politike/), valjda zbog prezauzetosti zbog opsežnog rada u stožeru jezične politike i u antropološkom Znanstvenom vijeću, te zbog pisanja znanstvenih knjiga i čitanja prekobrojnih nam zakona… Općenito govoreći, tako i ovdje, postoji latentni sukob i(li) napetost između politika generalnih sekretara s jedne i zakonskih odredaba i demokratski ustrojenih tijela s druge strane.

Zakon o jeziku kaže, primjerice, da Vijeće za hrvatski jezik mora tijekom dviju godina stvoriti Nacionalni plan jezične politike te da će ga Vlada u određenom roku prihvatiti (čl. 19). Ravnatelj, međutim, tvrdi da je njegov Institut „stožer hrvatske jezične politike“ (https://www.tportal.hr/kultura/clanak/institut-za-hrvatski-jezik-i-jezikoslovlje-obiljezio-70-obljetnicu-osnutka-20181221). Gdje se održavaju sastanci stožera, u kojoj kancelariji Instituta? I je li taj stožer već prihvatio ono što Vijeće za hrvatski jezik tek mora stvoriti? Odnosno, čemu Vijeće kad već postoji stožer jezične politike?! Unošenje zabluda nije „jezična politika“ makar dolazila i od genseka. Moguće je da Hrvatskoj i nije potrebna jezična politika. Dovoljno je imati generalnog sekretara za jezičnu politiku i njemu podređeni stožer? Kao laiku, čini mi se da na nacionalnoj razini za pojedinu stvar treba imati samo jedan nacionalni stožer. Po mogućnosti na zakonu utemeljen čiji članovi moraju imati i legalitet i legitimitet. Međutim, ako je riječ o državi koja istodobno nastaje i nestaje, onda su dva stožera za isto razumljiva. Jedan gura naprijed, drugi natrag. I svi zadovoljni.

Problem s naslovom, tiskarom i Wikipedijom

Poslije nekoliko izglasanih mu mandata, postaje sve jasnije kako je počeo pisati knjige kao suautor (otprilike sedam naslova) baš nakon dolaska g. 2012. na dužnost ravnatelja IHJJ-a. Poslije dvanaest godina ravnateljstva on samostalne autorske knjige nije napisao. Istina, na Wikipediji najavljena je knjiga Govori slavonske i bosanske Posavine – Štitar i Donja Mahala, koja je desetak, a možda sad i više godina na žalost još „u tisku“ pa, logično, u Nacionalnu sveučilišnu knjižnicu nije stigla (zbog nemara nepoznate tiskare). Iz prvoga dijela hvale vrijednoga naslova proizlazi da je obuhvaćena cijela Posavina, a iz drugoga dijela samo dva sela. Moje je skromno laičko mišljenje, nesuđeno djelo u nesuđenom tisku (dok još nije otisnuto) ispravno bi bilo nasloviti – Govor Štitara i Donje Mahale u slavonskoj i bosanskoj Posavini. (Štitar, naselje – 1.552 stanovnika /2021./; Donja Mahala, naselje – 4.279 stanovnika /1991./).

Knjiga (točnije, naslov knjige) stavljena je valjda na Wikipediju tijekom natječaja za ravnatelja IHJJ, a poslije dobivena legaliteta izbrisana je na hrvatskoj Wikipediji, ali je, gle čuda, na srpskoj Wikipediji još i danas u tzv. tisku. Za svaki slučaj. Provjerite i taj podatak (https://sh.wikipedia.org/wiki/%C5%BDeljko_Jozi%C4%87).

Svi dosad uočeni problemi od zaobilaženja Ustava do etiketiranja zakona, od naslova knjige, preko tiskare do Wikipedije, vode nas zapravo u ključni problem koji se odmilja naziva – hrvatska šutnja.

Katalog NSK i hrvatska šutnja kao norma ophođenja, vladanja i ponašanja

U katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice uz ime Željko Jozić pridružene su 53 bibliografske jedinice, njegovi članci, zbornici u kojima je sudjelovao na ovaj ili onaj način, te knjige na koje je potpisan u bilo kojoj ulozi, ali ni jedna samostalna autorska knjiga. Ne trebate provjeravati. Ma, ipak, otvorite katalog NSK. Zašto je važan taj podatak? Znači li to, naime, da su Upravno vijeće i Ministarstvo znanosti i obrazovanja i šira javnost prevareni o postojanju samostalne knjige kao uvjeta? Zašto nijedno Upravno vijeće nije primijenilo pravilo zbog kojega je dužnost morala napustiti bivša ravnateljica Dunja Rončević-Brozović? Zašto nepoznati nakladnik „Govora Štitara i Donje Mahale u slavonskoj i bosanskoj Posavini“ ne promijeni tiskaru, riječ je o ozbiljnom dvanaestogodišnjem kašnjenju izlaska knjige iz tiska?

Zašto svi, kad je riječ o činjenicama, šute, uključujući i današnje Upravno vijeće IHJ i Vijeće za hrvatski jezik, pa i Odbor za normu hrvatskoga standardnog jezika pri HAZU-u? Šute čak i na pojavu teksta pisanoga tzv. hrvatskoengleskim ili bolje rečeno špagetnim jezikom na službenim institutskim mrežnim stranicama (v. https://hrvatskonebo.org/2024/11/11/engleskohrvatski-umjesto-srpskohrvatskoga/)? Treba li onda stalno naglašavati potrebu o „njegovanju i zaštiti hrvatskoga jezika, vođenju sustavne skrbi o hrvatskom jeziku ili upozoravati na primjere nepoštovanja ustavne odredbe o hrvatskom jeziku“? I kome je ta potreba adresirana? Hrvatekima?

Hrvatska šutnja postala je normom (i) hrvatskoga jezika, tȁ od nje glava ne boli. Je li šutnja izraz straha pred politikama i moćima generalnih sekretara, kao i u Jugi? Šutnja mjerodavnih s jedne strane i nedostatak ozbiljna znanstvena rada s druge strane, popunjava se stalno novim i novim idejama plasiranima u javnost. Bilo da je riječ o idejnom začetniku pomirbenoga i jedinstvenoga pravopisa, sastavljanja jezičnoga zakona, spomendana glagoljice, reklamiranja kišobrana s glagoljicom, epohalnih mrežnih institutskih stranica i časopisa, prilagodbe Marulićeve Judite na suvremeni hrvatski jezik, a onda i muzeja hrvatskoga jezika, a tu je i izvrsna ideja o dijalogu i dogovoru jezikoslovaca i zajednice nebinarnih osoba… (https://www.tportal.hr/kultura/clanak/jezicari-na-mukama-kako-pravilno-oslovljavati-nebinarne-osobe-foto-20240514). Mnogo ideja, malo znanosti. A godine prolaze.

(U završnom nastavku: medaljarstvo, suficit, deficit, inflacija gensekova i vrtnja u krug)

Prethodni nastavak:

Paradiranje kroz ustanove velikih i malih generalnih sekretara (2)

Povezano:

Z. Gavran: Etičko stanje hrvatskog društva i države presudno je za budućnost!

Nenad Piskač/Hrvatsko nebo