Hrabrost za istinu o predsjedničkim izborima 2024./2025.
Vrijeme:7 min, 26 sec
„Drugi pravi kandidat, Jonjić, bio je izložen teškom obliku cenzure kakve se ne bi posramio ni Titov odjel Agitacije i propagande iz najboljih dana, onih od 1945. pa do pada Rankovića 1966. Dva prava kandidata sučelila su se samo jednom, i to na režimskoj dalekovidnici. Jonjića je Partija u startu prepoznala kao uljeza, nepoželjnu muhu u čaši mlijeka. Tako ga je i tretirala, usprkos zakonskim odredbama. Samo je ona, poznato je, iznad zakona i Ustava“ – ističe u svom komentaru izbornih rezultata, njihova „aranžiranja“ uz pomoć svekolike partijsko-medijske menažerije i „lažnih kandidata“ kolumnist Hrvatskog neba Nenad Piskač.
Rezultati prvoga kruga predsjedničkih izbora, a i drugoga još neodržanoga, poznati su i očekivani. Oni proizlaze iz objektivnoga stanja države i nacije i odnosa koji vladaju već najmanje četvrt stoljeća, zbog kojih je sve manje Hrvata u Hrvatskoj. Odnosi i konteksti zaraženi su nepopravljivim (ali smjenjivim!) virusima uzgojenim u partijskim laboratorijima jugokomunizma. S tom ostavštinom (partijski rečeno: „avetima prošlosti“) Hrvatska se nije obračunala. HDZ je koliko se sjećam dva puta odbio prilično uljuđene prijedloge zakona o lustraciji, a svoj prijedlog zakona nikad nije ni napisao. I ne će.
Svaki „društveni fenomen“, pa tako i izbore, može se promatrati s različitih strana. No za svaku od tih strana bitno je da iz vida ne ispusti kriterij istine. Kako se u taj kriterij uklapa prvi krug predsjedničkih izbora? Ovako:
Put u maglu: Prevlast partijskih i lažnih predsjedničkih kandidata
Partijski kriterij: Ljevica s ekstremnim svojim krilom (Milanović, Primorac i Kekin) osvojila je gotovo 80 posto glasova od oko 46 posto biračkoga tijela koje je pristupilo glasovanju. Partijski kriterij u Hrvatskoj prkosi europskom trendu jačanja desnice. To pokazuje stupanj zarobljenosti države i nacije.
Objektivno matematički kriterij: Lažni kandidati (Primorac, Kekinova, Selak Raspudićeva, Bulj, Lozina i Kartelo) zaveli su oko 43 posto hrvatskoga biračkoga tijela koje je izašlo na birališta. Birači su pomislili da biraju Predsjednika Republike, a zapravo su sudjelovali u dizanju popularnosti njihovih stranaka, bračne zajednice i tvrtke. To su post festum prvoga kruga i sami veselo priznali u razdraganom društvu uz pjesmu i kapljicu! Dakle lažni kandidati svjesno su obmanjivali državu i naciju. To je nažalost tragična istina. „Analitičari“ su lažne nastupe redom prikazivali kao „dobru kampanju“! A ne kao zloporabu izbora za predsjednika države.
Nacionalni kriterij (on je prava svrha i smisao svih izbora): Dva prava kandidata (branitelj pozicije Milanović i izazivač Jonjić) osvojili su oko 55 posto glasova. Nacionalni kriterij dolazi do izražaja kod onih birača koji razlikuju partijske kriterije i lažne kandidate od pravih, istinskih, kandidata. Ova dva kandidata nisu ravnopravno sudjelovala u izbornoj, a osobito u predizbornoj kampanji. Milanović je bio favoriziran cijelim nizom poteza HDZ-a, Možemo i onih stranaka koje su kandidirale svoje, lažne, predsjedničke kandidate, te medija i zloporabe funkcije Predsjednika Republike. Drugi pravi kandidat, Jonjić, bio je izložen teškom obliku cenzure kakve se ne bi posramio ni Titov odjel Agitacije i propagande iz najboljih dana, onih od 1945. pa do pada Rankovića 1966. Dva prava kandidata sučelila su se samo jednom, i to na režimskoj dalekovidnici. Jonjića je Partija u startu prepoznala kao uljeza, nepoželjnu muhu u čaši mlijeka. Tako ga je i tretirala, usprkos zakonskim odredbama. Samo je ona, poznato je, iznad zakona i Ustava.
Kuhanje izbora: Teški poremećaj u državi i naciji
Već sama činjenica da je kad se razgrnu magle od dva prava kandidata jedan osvojio 50 posto glasova, a drugi svega 5 posto, ukazuje na teški društveni, sociološki i politički poremećaj – neočišćenu kuhinju koja od izbora do izbora kuha rezultat. Kuhari su uvijek isti na svim izborima od onih tragičnih održanih 3. siječnja 2000. do danas. Recept je već više puta isproban. On je kombinacija različitih sastojaka od kojih su najvažniji: dobar omjer partijskih i lažnih predsjedničkih kandidata; pravovjerna interpretacija medija, neuređeni birački popisi, da spomenemo samo one koji se vide „golim okom“. Postoje, naime, kaj, i oni sastojci koji se ne vide.
Recept se ukratko svodi na ovo: Partija ima više kandidata pod različitim stranačkim bojama raspoređenih tako da ona ne može izgubiti izbore čak i kad ih prividno izgubi (kao u srazu Josipovića i Grabar-Kitarovićeve); u izbornoj kampanji dokraja zamutiti partijski luk i vodu tako da radnici, seljaci i poštena inteligencija ne mogu razlučiti ni ono osnovno – prave od lažnih kandidata; nacionalno osviješteni kandidati ne smiju doći do izražaja pa ih treba spržiti na uzavrelom ulju „svim dopuštenim i nedopuštenim sredstvima“ – dopuštena je „pozitivna diskriminacija“ i „preventivno dejstvovanje“.
Nadalje, čitam recept, parlamentarne stranke, kao dodatni začin, svojevrsna Vegeta, poželjno je da istaknu svoje (lažne) kandidate, kako bi izigravanje demokracije država i nacija lakše probavile. Za dobru i redovitu probavu pobrinut će se vojska oportunih „analitičara“. Svi koji sudjeluju u kuhanju ovoga recepta suodgovorni su za aktualno stanje države i nacije. Svi kradu budućnost i zaobilaze istinu. Dakle, riječ je o sustavu političkih lopova bez premca. Do takva zaključka može u nas doći samo hrabrost za istinu. Samo oni koji razumiju čemu služi demokracija i sloboda, stranke i predsjednik države, a čemu pak kuhani izbori.
Ujedinjena desnica? Glumčad desnice može ponuditi samo zajedničkoga lažnog kandidata!
Mediji i njihovi „analitičari“, od čijih „analiza“ dobivam žgaravicu, nemaju hrabrosti za istinu. Pa cenzuru nad Jonjićem opravdavaju izostankom njegova osmijeha! I to javno kažu, kao da smo svi budale. Takvih primjera elementarnog kukavičluka i skretanja pozornosti s bitne istine na nebitne detalje najviše je bilo u izbornoj noći, premda ih nije nedostajalo ni tijekom predkampanje, a osobito tijekom službene kampanje.
Kandidatkinja Lozo, samopriznata lažna kandidatkinja čiju je lažnu kandidaturu priznao i njezin šef stranke (ali tek po završetku izbora), inače meni simpatična devetnaeststoljetna gospođa, sasvim neinteligentno je u kampanji tvrdila da pravi kandidat, Jonjić, misli da se uz njega nitko drugi ne smije kandidirati, premda je ovaj pozivao na dogovor kako bi spriječili partijski skuhane izbore. Evo, dakle, klasičnog primjera čemu služe lažni kandidati. Ne da spriječe partijske kandidate, već prave kandidate stasale izvan partijski kontrolirane kadrovske politike, majke svih politika kako je to vizionarski primijetio drug Lenjin. Ovo navodim samo kao primjer, kakvih smo imali i kod drugih lažnjaka. Kao i obično i na ovim su izborima lažnjaci i svjesni prevaranti pogrickali toliko glasova koliko im je Partija namijenila.
Naklapanja o „ujedinjenju desnice“ također zaobilaze kriterij istine. Laž je da je moguće ujediniti neujedinljive strančarske, bračne i poduzetničke interese lažnih stranaka i lažnih im kandidata. Tko se s kime može ujediniti i oko čega? Stranke koje su na izbore poslale lažne kandidate, lažna su „desnica“ – skrojena po mjeri Partije. Sve da se i ujedine, što one mogu ponuditi negoli zajedničkoga lažnog kandidata!? Nikakvo ujedinjenje tih i takvih nije rješenje (rješenje je ab ovo), jer ono što se ovdje podrazumijeva desnicom (razjedinjenom) uopće nije desnica, kamoli odgovorna desnica. Prije bi se reklo da je riječ o ministrantima Partije i njezine kadrovsko-izborne politike. Zauzvrat ministranti i ministrantice mogu do mile volje laprdati u Saboru i uživati benefite društvenopolitičkih radnika, ako im njihove matične društvenopolitičke organizacije dopuste čast uživanja zastupničkog mandata.
Gubitak države i nacije pobjeda je partijske politike
Preostaje, formalno gledajući, drugi krug. Sve da se i dogodi nemoguće, pa da lažni partijski kandidat Primorac pobijedi pravog partijskog kandidata Milanovića, Partija će pobijediti. Ništa nije prepustila slučaju. Baš ništa. Istina, poraz bi plavo krilo Partije lakše podnijelo da je Primorac po planu i programu izgubio s 10 do 15 posto razlike, a ne s neplaniranih 30 posto.
Jedino što Partija na izborima eventualno ne bi mogla kontrolirati jest izrazito velika izlaznost. Izlaznost se, stoga, polako i temeljito ubija u razdobljima od izbora do izbora, dakle, konstantno. U svemu tomu svoju ulogu ima i „razjedinjena desnica“, sluga loših gospodara, koju je stanoviti Zekanović sveo na čistu karikaturu. Od te odgovornosti ne može se oprati sve da se i ujedini. A ne će. Prema tome drugi krug predsjedničkih izbora osim što je uistinu čarka na ljevici, spada u rubriku bure u kahlici.
Partijska politika status quo-a jedini je pobjednik prvog i drugog kruga. Čestitam Partiji, istina, nevoljko. Gubitnik je država i nacija. Izražavam svoje najdublje žaljenje. Ostalo je više-manje magla i gakanje gusaka u magli. Ta se magla pokušava zakrpati svakakvim dosjetkama. Jedna od njih je i ta da se HDZ zbog lošeg izbornog rezultata, to jest prevelike razlike u korist Milanovića, treba „odmah“ riješiti Plenkovića, čak i raspustiti Sabor i raspisati izbore. Stranačka čišćenja palube, pa bila ona i zajedničarska, drugorazredno je pitanje i ne rješava baš ništa. Poslije Plenkovića, istina je – može doći jedino novi Plenković, kao što je i poslije Tita došao Tito. Tako u Partiji funkcioniraju stvari. Laž je da funkcioniraju drukčije. Pravo dno država i nacija još nisu dosegnuli. Kad dosegnu, čut će oni koji u međuvremenu ne umru.
Ab ovo izlaz je iz magle. Već sam sâm sebi dosadan zbog ponavljanja, ali, istina je, ne mogu pobjeći od istine i iskočiti iz svoje kože sve i da hoću.
Povezano:
Nenad Piskač/Hrvatsko nebo
