Hoćemo li konačno ugledati film o hrvatskim braniteljima?

Ponovno svjedočimo apsurdu u kojem se film “Čovjek koji nije mogao šutjeti” redatelja Nebojše Slijepčevića, temeljen na tekstu Borisa Dežulovića o Tomislavu Buzovu, umirovljenom oficiru JNA, ustrajno promovira kao “hrvatski film” i ulazi u uži izbor za prestižnu nagradu Oscar. Film o časnom činu pojedinca, u svojoj srži, donosi univerzalnu ljudsku poruku o hrabrosti, no postavlja se pitanje – zašto se pod krinkom hrvatskog filma iznova izbjegavaju istinske priče o junacima Domovinskog rata, a veličaju oni koji nisu prepoznali agresiju dok nije zakucala na njihova vrata?

Sve češće svjedočimo stvaranju sadržaja koji pod egidom “hrvatskog filma” otvoreno relativiziraju velikosrpsku agresiju i stradanje hrvatskog naroda. Zar je u zemlji koja je podnijela brutalnu agresiju, izgubila više od 15.000 života, među kojima i 402 nevine djece, te prošla pakao srpskih logora, previše očekivati filmove o pravim junacima? Dok se u hrvatskom kulturnom prostoru i medijima glorificira jedan umirovljeni oficir JNA, koji se nije stavio u službu svoje Domovine, a u isto vrijeme sudbine naših branitelja, civila i njihove žrtve prešućuju se kao nepoželjne teme. Hoće li itko od redatelja snimiti film o herojima Vukovara, Škabrnje, Dubrovnika, Dalmacije? Je li toliko teško prepoznati vrijednost priča o onima koji su goloruki stali pred tenkove i krvavom žrtvom obranili domovinu?

Pitanje se mora postaviti izravno Ministarstvu kulture: zašto se sustavno izbjegava poticanje stvaranja sadržaja koji će hrvatskim naraštajima pričati o herojstvu Domovinskog rata? Kome smeta istina o hrvatskim braniteljima koji su ginuli za slobodu, o majkama koje još uvijek traže kosti svojih sinova, o djeci čija su imena upisana u vječnost? Vrijeme je da odgovorni shvate kako hrvatska kinematografija ne smije biti prostor za iskrivljavanje povijesti, već temelj za očuvanje istine i ponosa na ono što smo prošli kao narod.

Šutnja je jednako opasna kao i laž

Priča o Tomislavu Buzovu, dirljiva na ljudskoj razini, postaje političko oruđe koje neopravdano optužuje Hrvatsku za bešćutnost. Buzov, koji je po vlastitom izboru ostao u Beogradu i čija je savjest proradila tek pred nepravdom nad Bošnjacima, nije i ne može biti simbol Hrvatske. Hrvatska ima svoje junake, svoje žrtve i svoju istinu, koju ne smijemo prepustiti zaboravu.

Dok ovakvi filmovi dobivaju nagrade i svjetsku pažnju, hrvatski narod i dalje čeka film o dječaku koji je goloruk stajao pred agresorskim tenkom u Vukovaru, o hrvatskom branitelju koji je preživio logor, o medicinskoj sestri koja je pod granatama spašavala živote.

Zar su te priče manje vrijedne? Šutke prelaziti preko ovakvih projekata znači sudjelovati u iskrivljavanju povijesti i odricanju od vlastitog identiteta.

Hrvatski časnički zbor grada Splita poziva na jasno zauzimanje stava: kultura i filmska industrija moraju služiti istini, a ne ideološkim projektima koji ponižavaju hrvatske žrtve i herojsku obranu.

Krajnje je vrijeme da se potakne stvaranje djela koja će na dostojanstven način prenijeti istinu o Domovinskom ratu i veličati one koji su za slobodu Hrvatske dali najviše.

Hrvatska zaslužuje filmove o svojim herojima, o borbi za pravdu i slobodu. Dugujemo to svima koji su pali za ovu zemlju i generacijama koje dolaze.

Nećemo šutjeti, jer Hrvatska nije šutjela kada je bilo najteže.

Hrvatski časnički zbor grada Splita

Hrvatski film “Čovjek koji nije mogao šutjeti” ušao u uži izbor za Oscara

Hrvatsko nebo