Dinko Pejčinović: SIRIJSKI RASPLET

Neočekivano brzi slom vladajućeg režima u Siriji izazvao je golemo iznenađenje na svim stranama, uključujući i same pobunjenike, koji su, u samo nekoliko dana, prevalili put od Alepa na sjeveru do prijestolnice Damaska, a da im pritom nitko nije pružio ozbiljniji otpor.

Prije samo desetak godina Asadova vlast suočila se sa sličnim izazovom; u trenutku kad su pristaše „Islamske države“ osvojile Palmiru činilo se da je poraz neizbježan, ali tada su se u igru umiješali Rusi i Iranci. Uz njihovu pomoć režim je preživio i, do prije samo mjesec dana činilo se da je s islamističkom pobunom gotovo. Iz sadašnje perspektive, jasno je da Asadova vlast nije iskoristila priliku za potpunu eliminaciju protivnika i, još važnije, preustroj države u neki održiviji oblik od osobne diktature (npr.federacija?)

Sirijski predsjednik Bašar al-Asad uživao je potporu jedino u redovima „svojih“ Alavita, te donekle među sirijskim kršćanima i umjerenim sunitima. Stranu podršku pružali su mu Iran i Rusija, te libanonski Hezbolah. Da bi izrazilo nezadovoljstvo s osloncem na Iran, izraelsko zrakoplovstvo povremeno je napadalo birane ciljeve u Siriji, čemu se vladajući režim nije uspio suprotstaviti ni na koji način. Kao dodatno poniženje, Izrael je nedavno
anektirao i Golansku visoravan, strateški važno područje koje još uvijek formalno pripada Siriji!

Ipak, najveći protivnici (donekle) legalne sirijske vlade nalazili su se u susjednoj Turskoj, te nešto udaljenijoj Saudijskoj Arabiji. Turska je na sjeveru Sirije
stvorila tampon-zonu, protjerala tamošnje Kurde iz Afrina i omogućila opstanak domaćim i uvezenim džihadistima. Istočno od Eufrata Kurdi su, uz stanovitu
pomoć Amerikanaca, uspjeli obraniti svoj životni prostor, a, prema posljednjim vijestima, uspjeli su bez borbe zauzeti i neka „sporna“ područja i gradove (Dayr
Az Zawr) iz kojih se sirijska vojska povukla. Takav razvoj događaja mogao bi izazvati novu tursku intervenciju protiv ojačanih Kurda, što bi uvuklo u sukob i susjedni Irak. Sve u svemu, teško je predvidjeti u kojem će smjeru krenuti Sirija, umjetna postkolonijalna tvorevina u kojoj se nad različitim skupinama moglo vladati jedino diktaturom. Čini se da je to sudbina svih multietničkih i multikonfesionalnih država, ne samo na Bliskom Istoku, nego i drugdje.

Iransko pitanje

Teški udarci koje je u proteklih godinu dana doživjela iranska vanjska politika mogli bi potaknuti promjene u samom Iranu, koje mnogi priželjkuju. Šijitska
teokracija nije se dosada pokazala kao osobito uspješan oblik vladavine, a to najbolje pokazuju bolni porazi iranskih saveznika u Libanonu i Siriji. U rijetkom
nastupu iskrenosti jedan od dužnosnika iranskog režima nedavno je istaknuo kako se Iran ne može sam boriti protiv Izraela i SAD-a, najjače svjetske velesile.
Pa, kad je već tako, zašto onda ajatolasi ne promijene politiku? Aktivno neprijateljstvo prema Izraelu, s kojim Iran uopće ne graniči (!), nanosi toj zemlji
golemu štetu, a ni njihovi saveznici u Palestini nemaju od toga nikakve koristi.

Izraelci, uz podršku SAD-a, rade što god hoće u Gazi i na okupiranoj Zapadnoj obali, a na tamošnja zbivanja Iranci jedva da mogu utjecati. Uzme li se u obzir da su Palestinci ipak suniti, bilo bi za očekivati da će im presudnu pomoć uputiti onih pedesetak islamskih država u kojima živi milijardu sunitskih muslimana, a
ne daleki, prezreni šijitski Iran. Da nema vjerske zatucanosti u Teheranu, Iranci bi već davno digli ruke od Svete zemlje, što bi za Izrael, ali i nedemokratske arapske režime u okolici, predstavljalo puno teži izazov. Ovako, dok iranski režim glumi „babarogu“, Palestinci se nemaju čemu nadati.

Autor:Dinko Pejčinović

Hrvatsko nebo