Prva velika ratna pobjeda hrvatskih snaga nad srpskom vojskom u ratu u BiH

Političko-sigurnosna situacija u Hercegovini u prvoj polovini 1992. s naglaskom na prostore općina Čapljina i Stolac, a s osvrtom na političko-sigurnosnu situaciju u RH i BiH u razdoblju od 1991. do 1992. godine.

Pod vodstvom HDZ-a RH (stranke pobjednice prvih višestranačkih izbora održanih 22. travnja i 6. svibnja 1990.) i demokratski izabranog predsjednika RH dr. Franje Tuđmana održan je 19. svibnja 1991. godine referendum o državnoj samostalnost RH na kojem je za suverenost glasovalo 83,56% ukupno registriranih birača ili 93,24% izašlih na referendum. Na osnovi iskazane volje birača, a nakon neuspješnih pregovora s ostalim bivšim jugoslavenskim republikama o izlasku iz državnopolitičke krize, Hrvatski je sabor 25. lipnja 1991. godine donio Ustavnu odluku o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske. Odluka o suverenosti i samostalnosti RH donesena je u okolnostima kada je Hrvatska već izložena agresiji i planskoj okupaciji njezinih teritorija. Hrvatsko političko vodstvo u BiH na čelu s HDZ-om, prateći situaciju u Hrvatskoj i reagirajući na srpsku agresiju na RH i BiH, 18. studenoga 1991. godine u Grudama donosi odluku o utemeljenju Hrvatske zajednice Herceg Bosne kao kulturne, gospodarske i područne cjeline Hrvata u Bosni i Hercegovini s temeljnim ciljem zaštite opstojnosti Hrvata u BiH i organizacije obrane od velikosrpske agresije.

Međunarodno priznanje

Kroz HZ HB, u čiji je sastav ušlo 30 općina, organizirana je obrana prostora s većinski hrvatskim stanovništvom u okolnostima kada središnja vlast u BiH praktički ne provodi nužne aktivnosti za obranu od neizbježne opće velikosrpske agresije. Koliko je središnja državna vlast u Sarajevu bila fokusirana na pripreme za obranu od agresije, pokazuje i činjenica da je dopustila da tzv. JNA 1991. godine preuzme naoružanje koje su u svom vlasništvu imale 383 radne organizacije u BiH. Proces izuzimanja naoružanja obavljen je u općinama s hrvatskom i muslimanskom većinom uz obrazloženje da “JNA” preuzima čuvanje naoružanja koje će uskladištiti u svojim vojarnama. Događanja na terenu dokazala su da je izuzeti dio naoružanja dijeljen stanovništvu u općinama sa srpskom većinom. Vrijedno je istaknuti da samo šest radnih organizacija (prvenstveno u općinama s hrvatskom većinom u Hercegovini) nije dopustilo da “JNA” preuzme njihovo naoružanje, nego ga je podijelilo svojim zaposlenicima. Kako je tadašnja središnja vlast u Sarajevu planirala organizaciju obrane, govori činjenica da je odlukom Predsjedništva BiH 8. travnja 1992. formiran TO BiH, krajem svibnja imenovana su odlukom predsjednika Predsjedništva BiH Alije Izetbegovića 44 zapovjednika TO BiH. Među njima 43 su bila Muslimana, a 1 Srbin. U tako nepovoljnim okolnostima, zahvaljujući prvenstveno organiziranju kroz HZ HB, Hrvati u BiH izvršili su pripreme za obranu kroz koje je 8. travnja 1992. godine osnovan i HVO, a HVO je uspostavljen kao vrhovno tijelo obrane hrvatskoga naroda u HZ HB, kao i drugih naroda u ovoj zajednici. Dana 10. travnja 1992. formiran je Glavni stožer HVO-a sa sjedištem u Grudama. Prvi predsjednik i vrhovni vojni zapovjednik HVO-a bio je mr. Mate Boban, ujedno i predsjednik HZ HB.

Potrebno je naglasiti da je RH, koja je bila od ožujka 1991. izložena brutalnoj velikosrpskoj agresiji, međunarodno priznata 15. siječnja 1992., dok je u BiH tek 29. veljače i 1. ožujka 1992. održan referendum o neovisnosti (iako su prvi demokratski izbori u BiH na kojima su uvjerljivo pobijedile nacionalne stranke Muslimana, Hrvata i Srba – SDA, HDZ i SDS – održani 18. studenoga 1990.). Nakon ovih izbora vlast je podijeljena tako što je pozicija predsjednika Predsjedništva Republike BiH pripala Muslimanima, predsjednika Skupštine Srbima, a predsjednika Vlade Hrvatima). Održani referendum o neovisnosti BiH bojkotirali su Srbi, a podržali Hrvati i Muslimani te je rezultat bio da je 99,7% glasača (uz izlaznost od 63,7% građana s pravom glasa) podržalo neovisnost BiH. Nakon održanog referenduma o neovisnosti BiH su 6. i 7. travnja 1992. međunarodno priznale države članice EZ-a i SAD. Međunarodno priznanje od UN-a uslijedilo je 22. svibnja 1992. godine.

Mjesec dana nakon održanog referenduma o neovisnosti u BiH dolazi do otvorene velikosrpske agresije i na BiH iako su već tijekom 1991. srpske i postrojbe tzv. JNA napale i razorile dva hrvatska sela u BiH. Uništa, selo u općini Bosansko Grahovo, napadnuto je i etnički očišćeno 10. svibnja 1991., a hrvatsko selo u istočnoj Hercegovini Ravno napadnuto je i razoreno 1. listopada 1991. godine, što je jug RH i Dubrovnik dovelo u poziciju da su sa svih kopnenih strana bili okruženi i blokirani neprijateljskim teritorijima. Na etničko čišćenje Uništa i Ravnog nije bilo adekvatne reakcije političkog Sarajeva ni prvog predsjednika tadašnjeg Predsjedništva RBiH Alije Izetbegovića koji je izjavio kako to “nije naš rat”. Nakon što su hrvatske postrojbe 14. rujna 1991. izvele uspješnu akciju (“Zelena tabla – Mala Bara”) zauzimanja vojarni u Pločama, kojom je iz skladišta vojarni izvučena velika količina naoružanja i opreme, “JNA” 19. rujna 1991. na prostore istočne Hercegovine (Nevesinje) i šireg okruženja Mostara šalje jedinice Užičkog i Titogradskog korpusa. Sve jedinice na prostorima Nevesinja i Mostara zapovjedno su podređene Užičkom korpusu, a sve jedinice na prostorima istočne Hercegovine i juga Hrvatske privremeno su ustrojene u Drugu operativnu grupu čije je zapovjedništvo bilo u Trebinju, a koje je bilo podređeno zapovjedništvu 2. vojne oblasti u Titogradu. Potrebno je naglasiti da jedinice Titogradskog korpusa postupno zauzimaju prostore Popova polja i općina Neum i Stolac (u Stolac ulaze 10. travnja 1992.) te su nakon toga krenule dalje prema dolini Neretve i 12. travnja izbile na prijevoj Stolovi s kojega su se bile povukle hrvatske snage. Uvođenjem svježih hrvatskih postrojbi napad “JNA” je zaustavljen, Stolovi su obranjeni te je onemogućeno daljnje napredovanje “JNA” prema Neumu. Hrvati Stoca (njih oko 6000) su pred najezdom tzv. JNA i srpsko-crnogorskih rezervista napustili Stolac i tražili spas na desnoj obali Neretve u Čapljini te mjestima zapadne Hercegovine, dok su Muslimani ostali u Stocu, gdje su i dočekali jedinice “JNA” bez pružanja otpora, kao i uz iskazanu određenu podršku.

Zbog cjelovitijeg pregleda događanja u prvoj polovini 1992. na prostorima od Neuma do Kupresa i Livna, gledajući taj prostor i uključivo jug RH kao jedinstveno ratište, nužno je navesti i prvi veliki ratni sukob u razdoblju od 3. do 10. travnja 1992. u Kupresu između tzv. JNA te srpskih dobrovoljaca i HVO-a te hrvatskih dragovoljačkih postrojbi. U tom su sukobu srpske postrojbe, nadmoćnije u tehnici i ljudstvu, zauzele Kupres, a hrvatske postrojbe, većim dijelom nedovoljno ustrojene i neadekvatno opremljene, imale su gubitke u ljudstvu od 83 poginula i nestala.
Važnost i uspjeh operacije

Cilj i plan operacije “Čagalj” bio je oslobađanje teritorija općine Čapljina s težištem na zauzimanju snažnih četničkih i uporišta “JNA” na lijevoj/istočnoj obali rijeke Neretve te oslobađanje dominantnih visova na čapljinskom i stolačkom prostoru. Uspješna provedba operacije povećavala je razinu opće sigurnosti na prostorima općina Čapljina i Metković te, što je strateški iznimno bitno, dodatno povećavala operativnu dubinu i osiguravala lijevi bok postrojbama HV-a koje su pripremale provedbu operacije “Tigar”, a čiji je planirani cilj bio deblokirati jug Hrvatske i grad Dubrovnik. Operacija “Čagalj”, iako vođena na teritoriju BiH, po svom značenju i za RH je operacija strateške razine jer je njezinom uspješnom provedbom dan značajan doprinos ostvarenju strateškog državnog cilja RH da se kroz operaciju “Tigar”, koja je trajala od 4. do 13. srpnja 1992. godine, uspješno deblokiraju jug Hrvatske, Dubrovnik i dubrovačko zaleđe.

Operacijom “Čagalj”, koja je počela 7. lipnja 1992., uz sudjelovanje postrojbi HVO-a, HV-a i HOS-a, zapovijedao je zapovjednik Južnog bojišta general zbora Janko Bobetko, koji je na tu dužnost postavljen odlukom predsjednika Tuđmana od 10. travnja 1992. General zbora HV-a Janko Bobetko, kao iskusan visoki časnik, procijenio je da je za sigurno provođenje operacija za oslobađanje juga Hrvatske nužno osigurati lijevi bok postrojbi HV-a, što je uključivalo uspješno izvođenje akcije pod kodnim nazivom “Čagalj”, a zahtijevalo je i ulazak na teritorij BiH određenih postrojbi HV-a. Republika Hrvatska imala je, u skladu s međunarodnim pravom, člankom 51. Povelje UN-a, u cilju preventivne samoobrane ući na teritorij BiH i tako odbijati napade na svoj međunarodno priznati teritorij koje provodi tzv. JNA (u naravi srpska i crnogorska vojska) preko prostora BiH. U svakom slučaju, potrebno je istaknuti da je bitan preduvjet za izvođenje operacije “Čagalj” osiguran 23. i 24. travnja 1992. godine, kada je osvojena vojarna “JNA” u Čapljini, a akciju zauzimanja vojarne vodili su Slobodan Praljak, Antun Luburić i Božan Šimović.

Imam potrebu naglasiti nekoliko povijesnih činjenica vezanih uz ovu uspješnu operaciju. Pismenu zapovijed Ur. Broj: 1080-01-01-92-1 za napadnu operaciju “Čagalj” donio je 28. svibnja 1992. general zbora Janko Bobetko, sa spremnosti za napad 7. lipnja 1992. u 4 sata. Zapovjedno mjesto Južnog bojišta za provođenje operacije “Čagalj”: Kula Norinska. Koordinator zapovjedništva Južnog bojišta za BG-1 Damir Krstičević. Zapovjednik Antun Luburić, ZM Čapljina. BG-2., zapovjednik Marileo Staničić, ZM Čeljevo. Operacija je, u skladu sa zapovijedi, počela 7. lipnja 1992. u 4 sata.

Glavni pravac napada prema Klepcima bio je iz smjera sela Gnjilišta. Klepci su zauzeti 7. lipnja, a Ševaš Njive su nakon forsiranja čamcima rijeke Neretve zauzete također 7. lipnja, Prebilovci i Tasovčići zauzeti su 8. lipnja 1992. Prostor općine Čapljina bio je slobodan 11. lipnja 1992. Stolac je oslobođen 13. lipnja 1992. i dosegnuta je crta gdje se kod Ošanića i danas nalazi međuentitetska crta razgraničenja između FBiH i RS. U cilju osiguravanja dosegnutih pozicija na prostorima općine Čapljina i Stolac, general zbora Janko Bobetko je 15. lipnja 1992. donio zapovijed Klasa: 8/92-01/139 za aktivnu obranu na ovom dijelu bojišnice. Zapovjednik Južnog bojišta general Bobetko je 18. lipnja 1992. donio zapovijed Klasa: 8/92-01/150 kojom se zapovjedništvo jugoistočne Hercegovine iz Međugorja preseljava u Mostar. Potrebno je istaknuti i da operacija “Čagalj” nije istoznačnica za operaciju nazvanu “Lipanjske zore”. Operacija “Lipanjske zore” ima širi kontekst vojnih djelovanja hrvatskih snaga u lipnju 1992. i obuhvaća i oslobađanje Mostara s okruženjem.

U cijelosti uspješno izvedena operacija “Čagalj” prva je velika ratna pobjeda hrvatskih snaga nad srpskom vojskom u ratu u BiH, a ostvarena je zahvaljujući profesionalnoj pripremi, visokom moralu pripadnika postrojbi koje su sudjelovale u napadnoj operaciji te jedinstvenom vođenju i zapovijedanju koje je osiguralo učinkovito i usklađeno djelovanje svih postrojbi uključenih u provedbu operacije “Čagalj”. Osim ostvarenog vojnog uspjeha, akcija je bila vrlo bitna i za dodatno podizanje morala pripadnika hrvatskih postrojbi.

vecernji.ba/Hrvatsko nebo