Z. Gavran: Državu Bosnu i Hercegovinu mora se preustrojiti, ili će se raspasti!
Vrijeme:7 min, 0 sec
Ustavno-politička arhitektura Bosne i Hercegovine odigrala je svoju ulogu g. 1995. u smislu zaustavljanja rata te prvih godina nakon prihvaćanja Daytonskog sporazuma u smislu poratnog normaliziranja stanja i odnosa među zaraćenim narodima i politikama, to se mora priznati. No sve što se događalo od g. 2000., a osobito od dolaska kao visokog predstavnika Wolfganga Petritscha g. 2002., bile su naizmjenične krize, politički sukobi, svakovrsni obračuni, prljavštine i zloporabe, međunarodne intervencije i još mnogo toga što s dobro uređenom, čestitom, samostalnom i funkcionalnom državom nema ništa zajedničko. Ta arhitektura drži dvojni teritorijalno-politički ustroj u kombinaciji s unitarno-građanskim i trojnim nacionalno-konstitutivnim ustrojem te s tomu primjerenim ukupnim odnosima, s nebrojenim protuslovljima, nepomirljivim interesima i neprestanim prenemaganjima nebrojenih stranih i domaćih igrača tu državu u gotovo suludoj napetosti i začaranom krugu. Ako se tu državu ne želi držati u bezizglednoj političkoj krizi, gnjiljenju i blokadi, mora ju se preustrojiti, ili će se raspasti. Bolje bi bilo da se glavni igrači, posebice u svjetlu skorog dolaska D. Trumpa na vlast u SAD-u, odluče pravočasno za prvo, prije negoli se via facti dogodi drugo.
„U BiH su se nadali do kraja godine započeti pristupne pregovore s EU, no za to sada nema uvjeta jer nije usvojen niti jedan od reformskih zakona na kojemu je inzistiralo Europsko vijeće kada je u ožujku dalo formalnu suglasnost za otvaranje pregovaračkog procesa.“ – Tako je glasila posljednja rečenica današnjeg izvješća Hinina izvjestitelja iz Sarajeva Ranka Mavraka. Ona sažeto opisuje realno stanje te države u njoj samoj i naprama Europskoj uniji i formalno otvorenom integracijsko-pristupnom i reformskom procesu. A ono nije dobro. Danas je došlo do gubitka većine sadašnjih koalicijskih stranaka, među kojima su i Čovićev HDZ i Dodikov SNSD, među zastupnicima u Domu narodā. No i bez toga ta se država uporno pokazuje kao prečesto i u bitnomu poliitči disfunkcionalna.
Nebrojena količina bisernih fraza ponovno se rastopila
Nebrojena količina bisernih fraza koja je dosad „prosuta“ po bosanskoj, hercegovačkoj, europskoj i svjetskoj kaldrmi ponovno se rastopila kao pahuljice na južini – progutalo ju porozno tlo. Unatrag toliko godina o europskoj i drugim perspektivama i s njima povezanim unutarnjim reformama države sastavljene od dvaju ravnopravnih entiteta i triju konstitutivnih, ali ne i jednakopravnih naroda govoreno je, pisano i raspravljano toliko puta i u toliko prigoda, svakodnevno, da „normalan“ čovjek više nema volje ni pratiti što se događa. A pogotovu nema volje slušati ili čitati optimistična obećanja o europskoj perspektivi i ostalim, očito, tlapnjama, odnosno izjave i potpore kakve gotovo svakodnevno telale iz Sarajeva, saopštuju iz Banje Luke, priopćuju iz Mostara i Zagreba ili ih uredno ’štancaju’ dužnosnici i visoko rangirani birokrati iz Bruxellesa i drugih velikih i uglednih, iz srednjih i manje važnih metropola. Jednostavno, kaj je preveč, je preveč, rekli bi naši kajkavci. Čega je preveč? Previše je praznih i ispraznih, akoprem i dobronamjernih riječi. A premalo je djelā odnosno političke volje, sloge i političkih snaga i sposobnosti da se stvarno krene prema Bruxellesu odnosno pridruživanju 27 sadašnjih država članica EU-a.
Tko je tu više prav, a tko više kriv, i zašto se stalno krše preuzete obveze i izjalovljuju dana obećanja, to ne znaju ni eskperti koji danomice prate tamošnja zbivanja i koji imaju insajderske informacije o njima. To, uostalom, zapravo više i nije važno, koga briga za to tko je za što kriv? Ni narod ni stručnjaci ne moraju moći sve znati, sve razumjeti i svemu presuditi. No njihovo je pravo očekivati rezultate za koje su odgovorni političari, stranke, dužnosnici, državne ustanove i službe. A rezultati su, kao što vidimo, i dalje mršavi, toliko u bitnim pitanjima kao što je većinska politička volja, smjer i glavni ciljevi mršavi da je praktički stalno upitna i sama vlast u saveznoj državi, i vladajuća većina, a pogotovu pozitivni odnosi unutar nje.
Glavni su događaji krize, koje „rješavaju“ političari, i tako to traje li traje, unedogled
Ne će se otkriti nikakva ni topla ni „muška“ ni kisela ni slana ni spasonosna voda ako se zbog svega toga ustvrdi da je država Bosna i Hercegovina zapravo konstituirana i ustavno ustrojena – što formalno, što politički, što stvarno – kao država koja nije dosad mogla, a niti će ikada moći normalno ili „mirnodobski“ funkcionirati. Ona je stalno u krizi, a nerijetko i na rubu ’izvanrednog stanja’ – koje doduše nije realno ni moguće proglasiti, ili na rubu kaosa, ili raspada, ili nedajbože nekih novih fizičkih i oružanih sukoba.
Unutarnjopolitički i vanjskopolitički, Sarajevo glavinja između tolikih unutarnjih i vanjskih međusobno suprotnih i nepomirljivih politika i stranačkih garnitura te raznih sila i silnica da je ono što je za čitavu zemlju integrativno preslabo i ponekad jedva postojeće. Glavni su događaji krize, koje „rješavaju“ političari, i tako to traje li traje, unedogled. A da nema moćnih snaga kao što su EU, NATO, SAD, visoki povjerenik, strani sudci u Ustavnom sudu BiH, da nema financijskih injekcija i, ponekad, otvorenih ultimatuma iz moćnih stranih središta, ne bi ta zemlja – u kojoj su i strane vojne postrojbe kao jamci stabilnosti imira – ustavno i politički na razini svih tijela savezne vlasti, a periodički i one u Federaciji BiH, funkcionirala nikako.
Razumni ljudi nužno se, i već dugo, pitaju: Gdje je izlaz iz tog stanje strahovite zamorenosti (o troškovima i štetama da se i ne govori) stalnim unutarnjih političkim i interesnim bitkama o kojima svakodnevno izvješćuju mediji i kojima se bave mnoge vlade, diplomacije, analitičke i obavještajne službe?
Izlaz, kao i uvijek, postoji
Izlaz, kao i uvijek, postoji. No u Bosni i Hercegovini nije dopušten ni izlaz iz statusa quo svakovrsnih blokada, prijepora i raznovrsnih obračuna, koji traje više od dvaju desetljeća, da ono prije toga, od političkog raspada g. 1992. i rata te od stupanja na snagu daytonskog ustroja pa do nesretnog dolaska Wolfganga Petritscha za visokog predstavnika međunarodne zajednice g. 2002., i ne spominjemo. Izlaz ne dopušta međunarodna zajednica, a dogovor nikakako da pronađu i domaći glavni čimbenici, iz razloga koji su razumljivi – naime zato što bi svaki novi model vodio rekonstituiranju same Bosne i Hercegovine kao države ili pak njezinoj novoj i opasnoj, temeljnoj destabilizaciji.
No to ne znači da je status quo još dugo održiv i da treba čuvati ono što se ovako ne može očuvati ili inzistirati na onomu što redovito biva opstruirano. Zbog toga se, unatoč svim rizicima, mora krenuti putem re-konstituiranja države Bosne i Hercegovine, i to poštujući njezinu u osnovi trojnu narav odnosno dominantnu potrebu da svatko bude „svoj na svome“ kako bi tek tada mogao s drugim dvama partnerima usuglašavati ono što mu je s njima zajednički interes, a u nesuglasicama o zajedničkim politikama na razini savezne države priznavati većinsku odluku one dvojice koja se usuglase. Takav pristup jedini je realistički, a zacijelo i, razmjerno, najpravedniji. Krajnje pojednostavljeno rečeno, koncept političke realizacije „srpskog svijeta“, kao inačice prethodnih koncepata „velike Srbije“, ali i koncept Izetbegovićeve, muslimansko-hegeonističke, „Islamske deklaracije“ moraju ustuknuti pred konceptom priznavanja legitimnih interesa svih triju strana kao samosvojih i konstitutivnih, dosljedno i s maksimalnim pojednostavljivanjem primjene reprezentativnosti i mehanizama su-odlučivanja. Unitarističke „građanske“ magle moraju biti rastjerane, jer one blokiraju realistično rješenje na korist ne samo triju konstitutivnih naroda, nego i etničkih manjina i svih „građana“. A hrvatski narod mora imati svoj posebni entitet, jednako tako i bošnjački.
Ustavno-politička arhitektura Bosne i Hercegovine odigrala je svoju ulogu g. 1995. u smislu zaustavljanja rata te prvih godina nakon prihvaćanja Daytonskog sporazuma u smislu poratnog normaliziranja stanja i odnosa među zaraćenim narodima i politikama, to se mora priznati. No sve što se događalo od g. 2000., a osobito od dolaska kao visokog predstavnika Wolfganga Petritscha g. 2002., bile su naizmjenične krize, politički sukobi, svakovrsni obračuni, prljavštine i zloporabe, međunarodne intervencije i još mnogo toga što s dobro uređenom, čestitom, samostalnom i funkcionalnom državom nema ništa zajedničko. Ta arhitektura drži dvojni teritorijalno-politički ustroj u kombinaciji s unitarno-građanskim i trojnim nacionalno-konstitutivnim ustrojem te s tomu primjerenim ukupnim odnosima, s nebrojenim protuslovljima, nepomirljivim interesima i neprestanim prenemaganjima nebrojenih stranih i domaćih igrača tu državu u gotovo suludoj napetosti i začaranom krugu. Ako se tu državu ne želi držati u bezizglednoj političkoj krizi, gnjiljenju i blokadi, mora ju se preustrojiti, ili će se raspasti. Bolje bi bilo da se glavni igrači, posebice u svjetlu skorog dolaska D. Trumpa na vlast u SAD-u, odluče pravočasno za prvo, prije negoli se via facti dogodi drugo.
Povezano:
Zdravko Gavran/Hrvatsko nebo
