M. M. Letica: Jezični ogledi. O jeziku između zora i spora (2) – Ne, jeziku nije svejedno!
Vrijeme:14 min, 31 sec
„Prije dva tjedna objelodanjen je moj prvi ogled u nizu koji – lišen svake preuzetnosti – smjera višeaspektnomu dohvaćanju ovdašnjega jezičnog purizma“, napisao je u drugom nastavku svoga niza ogleda, koji su izazvali pozornost, Marito Mihovil Letica u Hrvatskom tjedniku. „Nastojeći uvesti čitatelje u ovu složenu tematiku, razjasnio sam razloge koji me potaknuše na pisanje, naznačio smjerove motivsko-tematskih prodiranja te nagovijestio da će u sljedećemu ogledu (koji upravo čitate) biti govora o dugoj povijesti i sadašnjim obzorima hrvatskoga purizma“, piše Letica pa nastavlja, u ogledu koji je i Hrvatskom nebu stavio na raspolaganje za objavu, a koji je već izazvao pozitivne reakcije s raznih strana:
Pojam purizam dospio je od latinskoga pūrus u značenju ‘čist’. Tako se za Boga u aristotelovsko-skolastičkoj filozofiji govori da je Actus purus, a to znači da je Bog posvemašnji i čisti Akt ili Čin, odnosno aktivnost bez ikakvih primjesa pasivnosti i potencijalnosti. Posrijedi je obilježje najveće ontološke perfekcije.
Ali pojmovi kojima je u korijenu latinski pūrus, kao purizam i puritanizam ne samo da ne prizivaju konotacije savršenstva nego se pojavnosti označene tim pojmovima iskazuju vrijednosno negativnima i nepoželjnima najvećemu broju ljudi jer im sputavaju slobodu u činjenju i govorenju. Prisjetimo se da pojam puritanizam znači pretjeranu strogost i čistunstvo u pogledu morala, a puritanci su protestantska sekta nastala u 16. stoljeću u Engleskoj s namjerom da anglikansku vjeru očisti od svake natruhe negdanjega, kako puritanci smatrahu, iskvarena i prljava katoličanstva.
Vrnimo se jezičnomu purizmu. Javlja se u svim jezicima, samo se iskazuje različitom jačinom, što umnogome ovisi o povijesnim i zemljopisnim okolnostima. Ako je pretjeran i isključiv, ograničava spontanu uporabu jezika, rastače ga i umrtvljuje. Ako je umjeren i odvagnut, purizam je sposoban potaknuti jezičnu kreativnost i primjereno čuvati jezik u njegovu razvoju, odnosno osiguravati, kako jezikoslovci vole reći, elastičnu stabilnost.
“Ah, nepomnjo i nehaju jazika harvackoga!”
Jezično čistunstvo u Hrvatâ dade se razaznati već u njihovim srednjovjekovnim literarnim ostvarenjima. Tako u opsežnoj Šibenskoj molitvi iz 14. stoljeća nalazimo jedva dvije tuđice. Čitajući spjev Judita Marka Marulića, koji je Otac hrvatske književnosti dovršio godine 1501., može se razabrati pomno odvagivanje i sustavna promišljenost u prihvatu posuđenica iz drugih jezika. Nekoliko desetljeća nakon toga Petar Zoranić u predgovoru romana Planine, dovršena “u Ninu gradu na 20 zrilvoća miseca [tj. rujna] 1536.”, među inim kaže: “Ne s malim zaisto stidom pisah jer […] jazik kim općimo pošpuren jest latinskim”, pri čemu pridjev latinski Zoraniću, kao i Maruliću i drugim onodobnicima, znači talijanski. Ali Zoranić tu nesvjesno niječe ono što izrijekom zahtijeva: naime, zalažući se za čistoću hrvatskoga jezika, odnosno njegovo pročišćenje od romanskih posuđenica, poseže za izrazom pošpuren, koji dospijeva od latinskoga spurius. Prisjetimo se da Zoranićeva “vila Harvatica” u Planinama prekorava: “Ah, nepomnjo i nehaju jazika harvackoga!”
Stoljeće i pol nakon toga, u Linzu 1684., objavio je (proto)preporoditelj Pavao Ritter Vitezović djelo Odiljenje sigetsko u kojemu je dvostihom sržno izrazio glavno načelo jezičnoga čistunstva: “Človik najdičnije svoju halju nosi, / A šta doma nije, to se vani prosi.” Izneseni su tek neki od brojnih takvih primjera iz dopreporodne povijesti hrvatskoga jezika i pripadne mu književnosti.
Poslije važnoga i prijelomnoga razdoblja obilježena nacionalnim, kulturnim i političkim pokretom, poznatim kao Hrvatski narodni preporod, koji je trajao od 1835. do 1848., uslijedio je Bachov apsolutizam, od 1852. do 1859., kada je hrvatski jezik bio potisnut i izložen snažnoj germanizaciji. Svećenik i političar, povjesničar i jezikoslovac Franjo Rački napisao je 1853. članak Pokus narodno-lučbenog nazivlja gdje se zalaže za uvođenje hrvatskih ili slavenskih riječi, po uzoru na Čehe i Poljake. Njegov naputak trebao bi biti načelo i kriterij svima koji nastoje oko čistoće hrvatskoga jezika: “Što se dobro naški izraziti dade, evala!, inače bolje je tudju rieč pridèržati.”
Šulekov jezični purizam
Za uvođenje hrvatskoga i širega slavenskog nazivlja gorljivo se zauzimao jezikoslovac, povjesničar i prirodoslovac Bogoslav Šulek. U predgovoru prvoga sveska svojega Němačko-hrvatskoga rěčnika, objavljena u Zagrebu 1860., objašnjava pristup rječotvorju i pronalaženju prikladnih među otprije postojećim riječima:
“… ja mislim, da ćemo bolje uraditi, ako izprva upotrebimo našku rieč, makar i nebila najbolja, nego da posijemo u jezik silu tudjega bilja. Ako domaća rieč nevalja, nestat će je za kratko, jer se malo ne svatko domišlja njezinoj neshodnosti; a mučno je iskorieniti tudjinke kad se u jeziku uvrieže…” Šulek nadalje objašnjava kako je kovao riječi koje nije uzmogao pronaći u knjigama i rječnicima: “Gdje nisam našao potrebite rieči u književnom nariečju, potražih je u srodnom razriečju, i onda stoprv prigrlih noviju već upotrebljavanu rieč, kad me i razriečja izdadoše. Pa kad mi ni otkuda nije naspjela pomoć, utekoh se drugim slavenskim jezikom, gdje je uviek nadjoh.”
Sastavljajući Hrvatsko-njemačko-talijanski rječnik znanstvenoga nazivlja, objelodanjen u Zagrebu 1874-1875., istaknuo je Šulek “vrsnoću hrvaštine i preimućstvo njezine gibkoće i okretnosti, jer će jim udariti u oči preciznost, jedrina i lakoća naših nazivah naspram inostranim”.
Treba reći da svakodnevno rabimo riječi što ih je Bogoslav (Bohuslav) Šulek – vrlo zaslužni hrvatski jezikoslovac slovačkoga podrijetla – izmislio ili, prikladnije rečeno, skovao. Valja od toga raširena obilja Šulekovih novotvorenica navesti makar neke: brojka, brzojav, cjenik, dalekozor, domovnica, glazba, gradilište, izlika, jedrenjak, kišobran, kovina, narječje, obujam, ozračje, parobrod, podatak, predočba, prirodoslovlje, ratarstvo, skladba, sladoled, spolnost, sredstvo, sustav, školstvo, tlakomjer, toplomjer, tvrtka, velegrad, vodovod, zdravstvo, zračenje, zvjezdarnica. Spomenute riječi toliko su se udomaćile i uvriježile da većina govornika hrvatskoga jezika drži kako postoje, recimo to tako, odvajkada.
Naši bohemizmi i rusizmi
K tomu je potrebno reći da su u hrvatskome jeziku brojni bohemizmi, to jest usvojene riječi češkoga podrijetla. Evo tek nekih među mnogima što Šulekovom zaslugom bivaju i danas neotuđivim dijelom hrvatskoga leksika: dojam, dostatan, drevan, gorljiv, krajolik, odraz, okolnost, prednost, prirodopis, stanovište, uloga, zbirka, zemljovid. Ne bi smjeli ostati nespomenuti rusizmi, koje Šulek preuzima izravno iz ruskoga, a gdjekad i preko češkoga. Slijede neki među mnogobrojnim hrvatskim rusizmima koje zahvaljujemo Šuleku: basna, čaj, čin, činovnik, izvješće, nacrt, pobornik, poslovica, savjet, strast, suprug(a), ushićenje, uvažavanje, zadaća.
Valja napomenuti da su bohemizmi i rusizmi (kao i većina tuđica iz inih jezika) prošli manje ili veće fonetske i morfološke prilagodbe: primjerice, dojam je u češkome dojem, gorljiv je hořlavý, prirodopis je přírodopis, zbirka je sbírka. Prema sličnim je obrascima čaj u ruskome чай, izvješće pokazuje povezanost s ruskim известия, činovnik je чиновник, strast razaznajemo u ruskoj riječi страсть, a zadaća je задача. Domećem da su neke od tih riječi prethodno dospjele u ruski iz drugih jezika. Primjerice, rašireno je mišljenje da je riječ čaj došla od turskoga çay, pri čemu joj dublje podrijetlo nalazimo u kineskome chá yè (čajni list), a u turski je taj izraz došao preko mongolskoga. Vrlo je vjerojatno riječ чай uvezena u ruski iz nekog turkijskog jezika, po svoj prilici tatarskoga.
Šulek je bio sklon i tvorbi kalkova, tj. kovanica nastalih tako da iz drugog jezika nije preuzeta sama riječ, nego njezin “unutarnji oblik”. Najčešći uzor bili su mu njemački izrazi; tako su primjerice nastali: časopis prema njemačkom Zeitschrift, glasnogovornik prema Lautsprecher, kolodvor prema Bahnhof. (Potrebno je napomenuti da je Šulek riječi kovao i preuzimao prije 150-160 godina, a danas su neke riječi poprimile druga značenja; tako Lautsprecher u suvremenome njemačkom može značiti ‘zvučnik’, ‘razglas’ i slično, ali Šulek je dotičnu riječ preuzeo u značenju ‘glasnogovornik’.)
Znanstveno, teološko i vojno nazivlje
K tomu je golem i divljenja vrijedan Šulekov doprinos hrvatskomu znanstvenom nazivlju: botaničkom, fizikalnom, kemijskom, glazbenom, šumarskom. Iskazao se pravim polihistorom iliti svestranikom te plodonosnim popularizatorom znanosti.
Recimo i to da nisu svi Šulekovi prijedlozi znanstvenoga nazivlja izdržali test u govornoj praksi. Primjerice, za razliku od njegovih naziva kemijskih elemenata dušik, kisik, ugljik, vodik i drugih, koje rabimo i danas, neki takovrsni Šulekovi prijedlozi nisu prihvaćeni u znanstvenoj i široj govornoj zajednici: poput glinik za aluminij, smrdik za brom, solik za klor, svjetlik za fosfor. Jednako se nije održala Šulekova riječ za kemiju: lučba. A odbačene su i ònē kojima je označio agregatna stanja: krutci za krutine, tiječi za tekućine i uzdušine za plinove.
Rašireno je mišljenje da je Šulek zaslužan za uvođenje rijéčī Vazam, milosrđe i otajstvo – ali istina biva nešto drukčijom. Šulek je u stanovitoj mjeri zaslužan što su te riječi zaživjele u hrvatskome teologijskom nazivlju, ali nije ih iznašao. Jer u Zadarskome lekcionaru iz 15. stoljeća nahodimo izričaj “u tebe činju Vazam”; a riječ milosrđe, kalk od latinskoga misericordia, javlja se u gotovo istom obliku u hrvatskim mjesnim govorima, većinom čakavskima, također u poljskome i ruskome jeziku.
Polazeći od hrvatske jezične tradicije i službene mađarske vojne terminologije, Šulek je za novoustrojeno hrvatsko domobranstvo skovao hrvatsko vojno nazivlje. Cijeli domobranski pravilnik i naredbenik skovao je Šulek između 1870. i 1874., kada su nastale riječi bitnica, častnik, desetnik, domobran, domobranstvo, nabojnjača, postrojba, satnija, satnik, službovnik, stegovnik, topništvo i mnoge druge. Premda je Šulek umro 46 godina prije uspostave NDH, u socijalističkoj su Jugoslaviji rečene vojne nazive prokazivali i ozloglašivali kao “endehazijske”.
Šuleka su pogrđivali već njegovi suvremenici te su kovanice što ih je smislio zvali “šulekizmi”, a gdjekad i “barbarizmi”. Bijaše jezikoslovac Šulek trn u oku najviše „hrvatskim vukovcima“, pristašama srpskoga jezikoslovca, kompilatora i falsifikatora Vuka Stefanovića Karadžića. U časopisu Neven objavio je Šulek 1856. opširan i zapažen članak Srbi i Hrvati, gdje argumentima koji su utemeljeni na povijesti, književnosti i jezikoslovlju pobija Vukove mitove da je sva štokavska književnost srpska. Šulek pritom ističe da su Srbi sve do 19. stoljeća pisali smjesom crkvenoslavenskog, ruskog i “prostonarodnog” srpskog jezika, dok je, utemeljeno razjašnjava Šulek, “bogata umjetnička književnost na štokavštini cvala samo kod Hrvatâ”.
Od Kašićeva običajnika do Pavelićeva propisnika
Ovdje ćemo svrnuti pozornost na jedan izraz što ga rabi isusovac Bartol Kašić, kojemu zasluženo pripada naslov Otac hrvatskoga jezikoslovlja. U predgovoru Ritualu rimskom, koji je datiran 1636., a objelodanjen 1640. u Rimu, Bartol Kašić latinskoj riječi ritual pridodaje prevedenicu na hrvatski: “Ovim dakle načinom odlučih ja pismo ovega Rituala ili Običajnika istomačiti naški, […]”.
Riječ običajnik mnogima se doima kao da je nastala u nekom znatno novijem laboratoriju hrvatskoga jezičnog čistunstva, jer se iskazuje sličnom Šulekovim riječima poput pravilnik, naredbenik i službovnik. A prethodila je Šuleku više od dva stoljeća. Jasnim se nadaje zaključak da je Šulek kovao riječi prema stoljećima starom i prokušanom hrvatskomu tvorbenom obrascu.
Među drugim jezikoslovcima spomenut ću samo Dragutina Antuna Parčića, svećenika rodom s otoka Krka. Uz to je bio proučavatelj glagoljice, leksikograf, filolog i fotograf. Parčić je skovao brojne novotvorenice. U njegovu Rječniku hrvatsko-talijanskome iz 1901. nalazimo među inima ove riječi: blagoglasje se odnosi na harmoniju, brzoglas na telefon, jezikoslovac stoji za filolog, mjestopis za topografija, samovoz za automobil, sitnozor za mikroskop, svjetlopis za fotografija, tajnopis za kriptografija, zvjezdočnik za teleskop, zvjezdoznanac za astronom. Dakle, riječi poput brzoglas, samovoz i svjetlopis zabilježene su 40 godina prije uspostave NDH (a postojale su i duže).
Iz rečenoga nikako ne proizlazi da nije bilo novotvorenica nastalih u vrijeme NDH. Ali bilo ih je razmjerno malo, možda tridesetak, a ostalo su bile oživljenice iz prijašnjih razdoblja, od Parčićeva i Šulekova vremena do duboko u prošlost. Jezikoslovac i akademik Marko Samardžija o tome je napisao:
“Vrlo jasan stav protiv internacionalizama bio je važnom sastavnicom jezične politike u vrijeme Nezavisne Države Hrvatske (1941-1945). Zbog jezične cenzure u to je vrijeme poraba internacionalizama u govorenoj i pisanoj javnoj i službenoj komunikaciji bila vrlo rijetka premda formalno nisu zabranjivani, a izrazitu su prednost imale hrvatske zamjene za internacionalizme bez obzira na stupanj svoje udomaćenosti, npr. brojidba umjesto statistika, gradivo ili tvorivo umjesto materijal, imovnik umjesto inventar, navjera umjesto kredit, pismohrana umjesto arhiv, promičba umjesto propaganda, propisnik umjesto statut, samovoz umjesto automobil, svjetlopis umjesto fotografija, veleobrt umjesto industrija. U to je vrijeme uvedeno nekoliko novih zamjena za internacionalizme, npr. crtnja za ilustracija, hrvatka za kravata, krugoval za radio, slikokaz za kino, slikopis za film.“ (M. Samardžija, “Internacionalizmi u hrvatskome jeziku: Prošlost i aktualno stanje”, u: Nekoć i nedavno, Rijeka, 2002., str. 70.)
Treba dometnuti da su u doba NDH imali poseban status, makar u stanovitoj mjeri, turcizmi i drugi orijentalizmi, prema kojima se jezični purizam postavio znatno snošljivije, a sve iz povijesnih i poglavito aktualnih političkih razloga, te je nastao termin hrvatski turcizmi za riječi posebice prisutne u govoru bosanskohercegovačkih muhamedanaca, od kojih se mnogobrojni osjećahu Hrvatima.
Jezična samostojnost potiče kreativnost
Govoreći o vremenu poraća trebamo podsjetiti da je zamisao jezičnoga purizma ili makar realno moguće jezične emancipacije – koja je bila uklopljena u tada sve snažniju težnju hrvatskoga naroda za jezičnom samostojnošću i identifikacijom bez nasilno pripojena srpskog imena – lebdjela kao programatska smjernica pred očima skupine nacionalno samosvjesnih intelektualaca okupljenih oko Matice hrvatske i Društva književnika Hrvatske, koji su sastavili Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika te ju prvi put objavili u tjedniku Telegram 17. ožujka 1967.
U najnovije doba dodjeljuje se nagrada „Dr. Ivan Šreter“ za najbolju novu hrvatsku riječ, a ònē koje će biti nagrađene izabire uredništvo časopisa Jezik, pri čemu je pokrovitelj natječaja Zaklada „Dr. Ivan Šreter“. Velike zasluge pripadaju jezikoslovki i sveučilišnoj profesorici Sandi Ham, ustrajnoj i marnoj glavnoj urednici Jezika. Spominjem samo neke među mnogobrojnim riječima što su ih nagrađenice i nagrađenici skovali od 1993. do danas: suosnik za koaksijalni kabel; udomitelj (što ne iziskuje objašnjenje); osobnica za osobna iskaznica; zatim dočitnica, straničnik i štionik za bookmark; uspornik umjesto ležeći policajac; proširnica za stent, metalnu mrežicu koja se usađuje u koronarne arterije; zatipak bi bio hrvatska zamjenbenica za tipfeler; dodirnik za touch screen; dišnik za respirator, prestrujnik za adapter.
Jeziku nije svejedno
Koje su od njih zaživjele i u kolikoj mjeri te govore li navedene riječi o jezičnoj kreativnosti kao plodu umjerenog i odvagnutog purizma – ostaje nam prosuditi. Nema sumnje da novotvorenice treba puštati u jezičnu zajednicu, premda ni jednoj riječi nije moguće predvidjeti sudbinu. Već sam spomenuo da su među inima prihvaćene Šulekove riječi kisik i dušik, a nisu zaživjele smrdik i svjetlik. Ako riječ smrdik ima neugodnu konotaciju smrada, novotvorenica svjetlik konotira nešto ugodno, svjetlo i svjetlost, te je još ljepša i skladnija od svojih sestara muškoga gramatičkog roda kisik i dušik, a sve ih je Šulek istodobno skovao i ponudio jezičnoj zajednici. Jezik zapravo živi u zajednici koja ga govori i njime se služi. Neke riječi bivaju odbacivane jer – jeziku nije svejedno. Da mu je svejedno, ne bi birao i filtrirao, jedno prihvaćao, a drugo otklanjao. Nema sumnje da se jezik pokazuje ćudljivim i nepredvidljivim pa me čudi da je i ta bjelodana pojavnost (uz brojne druge) promakla afirmiranim jezikoslovcima Anđelu Starčeviću, Mati Kapoviću i Daliborki Sarić, (su)autorima knjige Jeziku je svejedno (Zagreb, 2019.).
Jesu li inojezični slavenizmi naši ili tuđi?
Neizbježno dospijevamo do nekih pitanja. Vidjesmo da je Bogoslav Šulek istaknuo kako mu posljednje utočište pri potrazi za odgovarajućim riječima bijahu drugi slavenski jezici. Nahodimo se pred dvojbom je li Šulek bio hrvatski jezični purist ili je bio lingvistički panslavist, koji je hrvatski jezik onečistio inojezičnim sastojnicama, tuđicama iz drugih slavenskih jezika. Bjelodano je da Šulek – za razliku od većine današnjih naših jezikoslovaca i lektora – rusizme nije smatrao tuđicama. Neotklonjivo je pitanje: Zašto bismo se drukčije trebali postaviti, primjerice, prema bohemizmima dojam (dojem) i dostatan (dostatečný) nego prema rusizmima osobnost i/ili osobenost (особенность) i točno (точно)? (Ovdje treba razjasniti da u suvremenome ruskom jeziku riječ za osobnost jest личность. Ali riječ osoba, koja se nalazi u osnovi riječi osobnost, ušla je u hrvatski jezik iz ruskoga, izvorno осóба, u 19. stoljeću, zahvaljujući Šuleku. To ne znači da riječ osoba nije postojala u hrvatskome jeziku i stoljećima prije toga, ali ne kao imenica, nego kao prilog u značenju ‘posebno, zasebno, napose’. Primjerice, Marulić objašnjava da je Holoferne dodijelio Juditi sobu odvojeno, zasebno, gdje će samovati i moliti: “Kako Oloferne odredi stan Juditi osoba i dā milost da u noći more izhoditi moliti Boga svoga.” Etimologija je razaznatljiva: za nekoga tko je posebniji, odvojeniji od drugih, reći ćemo da ima izraženiju osobnost.)
Otvara se još pitanjâ: Jesu li “inojezični slavenizmi” tuđice? Kako se Hrvati imaju odnositi prema riječima iz drugih slavenskih jezika? Kada govorimo o jezičnome identitetu, prihvaćam razlikovanje triju njegovih vidova, a to su tipološki, genetski i sociolingvistički. Najvećma držim do sociolingvističkog ili vrijednosnog identiteta, koji uzima u obzir stajališta govornikâ prema vlastitomu jeziku, pri čemu važnu ulogu imaju kulturna tradicija i simbolička veza s etničkim, vjerskim i političkim identitetom. Vjerski identitet u ovome kontestu biva manje važnim, ali brojni Hrvati smatraju da nam povijest i kulturna tradicija govore kako ne možemo svojim osjećati jezik jednoga drugog naroda čiji se nemali dio istaknutih pripadnika već dva stoljeća upinje otuđiti najveće dijelove hrvatskoga jezika i na njemu sazdane književnosti, a u dvjema zajedničkim državama u 20. stoljeću nasilno su nam – jezičnom politikom i politizacijom jezika – nametali svoj jezik. A u bliskoj prošlosti vojno zaposjeli i poharali znatan dio hrvatskih nam zemalja. Tako da jezik tih prisvajatelja tuđega upravo prema rečenim kriterijima osjećamo tuđim, a njegove riječi tuđicama. Za razliku od rijéčī koje kao svoje ili naše prihvatismo iz inih slavenskih jezika.
U sljedećemu ogledu tematizirat ću odnose hrvatskoga s drugim slavenskim jezicima, osvrnut se na umnogome fascinantno (sve)slavensko filozofijsko nazivlje, a bit će zbora i o jezičnim biljezima slavenske mitologije te s time povezanom onomastikom i toponomastikom, što zajedno s današnjim živim nam jezikom možda ne govori mnogo o podrijetlu naroda hrvatskoga ‒ ali nepobitno i presudno svjedoči o njegovu slavenskom identitetu – zaključuje M. M. Letica u tekstu, koji bi mogao, a isto tako i sljedeći nastavci, izazvati reakcije i polemike.
Izvorno objavljeno u: Hrvatski tjednik, 31. listopada 2024.
Naslovnica: Zemljovid hrvatskih zemalja u doba kralja Tomislava – izvor: Wikipedia
Povezano:
Marito Mihovil Letica/Hrvatsko nebo
