Mire (li) se Hrvati i Srbi?!

Arhineprijatelji (ipak) za pregovaračkim stolom

Sporazum o normalizaciji odnosa između Hrvatske i tadašnje Savezne Republike Jugoslavije potpisan je u prošlom stoljeću, još 1996. A, evo ovih je dana neželjeni dubrovački gost kazao kako Srbija ’90-e vidi 100% drugačije od Hrvatske. Što, evo, govori o perspektivi netom u Zagrebu započetih pregovora oko otvorenih pitanja Hrvatske i Srbije.

Sredinom listopada koordinatori za otvorena pitanja između Hrvatske i Srbije – Frano Matušić i Damjan Jović – održali su u Zagrebu sastanak na kome je napravljen pregled dosadašnjih aktivnosti međudržavnih mješovitih povjerenstava zaduženih za rješavanje otvorenih pitanja. U priopćenju, punom diplomatskih fraza, kaže se kako su državni tajnici u hrvatskom i srbijanskom ministarstvu vanjskih poslova dogovorili da će obje strane pojačati i ubrzati svoje aktivnosti kroz rad povjerenstava kako bi se što prije postigli konkretni rezultati. Što bi se kazalo – dogovorili su se da će se dogovarati.

Otopljavanje

Vjerojatno zbog toga ni hrvatski ni srbijanski mediji ovome događaju – usred, inače, gotovo hladnoratovskog odnosa Zagreba i Beograda – nisu posvetili osobitu pozornost. Ipak, i ovo je prigoda postaviti, zapravo, staro pitanje: Mogu li se pomiriti Hrvati Srbi, ti – kazali bi oni što, u biti, u pomirenje ne vjeruju – arhineprijatelji. A budući da je geografija neumoljiva, nužno je, pa i u ovome teškom slučaju, tražiti svjetlo na kraju tunela. Ma koliko tunel dug bio. Da se, eto, poslužimo i pomalo zaboravljenom terminologijom s ovih prostora.

Slijedom čega je nužno osvrnuti se i na malu kronologiju pomirenja, točnije njegove pokušaje. Nećemo pritom ići predaleko u prošlost; Dakle, proces normalizacije odnosa dviju zemalja – kazati pomirenja, bilo bi u aktualnim okolnostima preambiciozno – inicirao je šef hrvatske diplomacije Gordan Grlić Radman u siječnju prošle godine, razgovarajući sa srbijanskim kolegom Ivicom Dačićem. Hrvatski je ministar tom prigodom izložio podulji popis otvorenih pitanja koja godinama stoje između susjeda te je apostrofirao: nestale, procesuiranje ratnih zločinaca i vladavinu prava.

Njegov je subotički sugovornik, politički (gotovo) neuništivi nekadašnji Miloševićev glasnogovornik začudo pristao na ove – za Srbe – delikatne teme te još i dodao ekonomiju. Činilo se kako se (hladnoratovski) led počeo lagano otapati.

Ratne su sjekire zakopane…

Još kada su u srpnju ove godine Grlić Radman i, sad već, novi prvi čovjek srbijanske diplomacije Marko Đurić u Novom Sadu potvrdili sve što je dogovoreno u Subotici, uistinu se činilo kako bi – pa skoro! – ratne sjekire mogle biti zakopane. Listopadski summit zemalja jugoistočne Europe bio je prigoda prvome diplomatu u Hrvata da ideju o sastanku koordinatora uživo i utvrdi s Aleksandrom Vučićem. Što, dakako, nije propustio. Međutim, uprizorenje srbijanskog predsjednika u gradu patniku, osim što je kontroverzno samo po sebi, pokazalo je i kako je taj nekadašnji Slobin ministar informiranja isti onaj kakav je bio ’95. u Glini. Nakon sastanka povjerio je novinarima, poglavito srbijanskim, kako je Plenković govorio o agresiji 1991., a da je on uzvratio kako Srbija 100% vidi stvari drugačije. Reći to usred Dubrovnika sugerira kako tamo daleko (od mora!), posebice u vladajućem krugu oko Vučića, znači da on još sanja o srpskom Dubrovniku – starijem i ljepšem od ovoga. Mada, sviđa mi se i osvrt Žarka Puhovskog na dubrovačko srbovanje visokoga gosta. „To je sasvim pristojna izjava za jednog četnika“, drži taj neumorni analitičar.

Ipak, nakon što je pao iz povijesti, Vučić je uspio i iscijediti kako je Beogradu važno otvoriti iskreni dijalog sa Zagrebom te kako je važno te odnose popravljati i, veli, graditi na drugačiji način. I, kako rekosmo, sredinom listopada sjedoše koordinatori na Zrinjevcu… Suzdržane reakcije sedme sile s obiju strana Dunava svjedoče kako od toga početka (nečega…) nitko previše ne očekuje. U Sarajevu bi kazali: Ma, samo nek’ ne puca!

Gdje (baš) Hrvata nađoše?!

Međutim, samo nekoliko dana potom, 22. listopada, hrvatski europarlamentarac Tonino Picula tijekom plenarne sjednice u Strasbourgu imenovan je stalnim izvjestiteljem Europskog parlamenta za Srbiju te će u idućih pet godina u ime Parlamenta biti zadužen za sve teme koje se tiču odnosa Europske unije i Srbije. Odmah potom, vidjeli smo (i čuli) dobrog starog – onoga iz Gline! – Vučića koji je, uz kratki osvrt na to tko je određen za izvjestitelja za Kosovo, Strasbourgu i Bruxellesu poručio da su (Srbi), nakon što su im, eto, poslali Hrvata, shvatili poruku te dodao kako će to biti zanimljivo. Na svoga se predsjednika spremno nadovezala prva parlamentarka u Srba, i sama šokirana – mada hrvatskih korijena – što će ih Hrvat nadzirati na europskome putu. „E, svaka vam čast“, poručila je Uniji Ana Brnabić.

Važnije je od ove rezignacije predsjednice srbijanske Narodne skupštine napomenuti i kako je nedavni i, više-manje, neželjeni dubrovački gost, oporavivši se od početnoga šoka, pojasnio kako nije problem što ih je zapao Hrvat, nego su sporni njegovi stavovi.

Predsjednička procjena Tonina Picule bila je očit znak medijima, napose tabloidnim pod kontrolom Vučićevih naprednjaka, da novoga stalnog izvjestitelja krste srbomrscem. U prijevodu sa srpskog – ustašom. Kao što su, uostalom, s beogradske osmatračnice svi – Hrvati

Ta predsjednička procjena bila je očit znak medijima, napose tabloidnim pod kontrolom Vučićevih naprednjaka, da novoga stalnog izvjestitelja krste srbomrscem. U prijevodu sa srpskog – ustašom. Kao što su, uostalom, s beogradske osmatračnice svi – Hrvati. Dobro, ima nekoliko iznimki – Tomić, Krasić… i slični (povremeni) kolumnisti srbijanskih tiskovina i mili gosti televizija. Uz to, „slučaj Picula“ pokazao je kako, u biti, Vučić i bratija ne razumiju što ih sve čeka na europskom putu. Iako ne treba isključiti ni varijantu da im se u EU baš i ne ide. „Da priznamo (lažnu državu) Kosovo ili uvedemo sankcije Rusiji, sutra bismo postali članica EU-a“,  misli (?) Vučić.

Malo je Kosovo

Neizravno polemizirajući s ovim stavom, Picula je Beogradu (nastupno) pojasnio kako samo to ne bi bilo dovoljno, poručivši i kako će im glavni izazov biti usklađivanje s pravnim stečevinama i vrijednostima Unije. A usklađenost s aktualnom politikom Bruxellesa prema ruskoj invaziji na Ukrajinu se predmnijeva. „Pored toga postoji cijeli niz elementa specifičnih politika koje Srbija na svom putu do svog konačnog cilja mora i ispuniti. Ne možemo reducirati samo na jedan, dva ili tri elementa koji, koliko god da su važni, nisu dovoljni“,  kazao je Picula koji će u tome procesu, koji će, što bi kazao Vučić biti zanimljiv, vjerojatno u Beogradu biti u prigodi svoje domaćine podsjetiti na hrvatski trnoviti europski put. Zagreb je, naime, pregovore službeno otvorio 3. listopada 2005., nakon što je glavna haaška tužiteljica potvrdila potpunu suradnju Hrvatske s Tribunalom, a 1. srpnja 2013. Hrvatska je postala 28. punopravna članica EU-a.

A, evo i kako izgleda srbijanski europski put: Podnijeli su zahtjev za članstvo u prosincu 2009., a status zemlje kandidatkinje dodijeljen im je u ožujku 2012. Pregovori o pristupanju između EU-a i Srbije započeli su u siječnju 2014., a dosad su otvorena 22 od 35 pregovaračkih poglavlja, a dva su privremeno zatvorena. No od 2021. nije otvoreno niti jedno pregovaračko poglavlje. Nisu, dakle, daleko odmakli – a (još) ih nije Hrvat nadgledao.

Relativno je dobra, iako (samo) neslužbena, vijest za Beograd kako Italija, Francuska i Španjolska forsiraju otvaranje trećeg klastera pregovaračkih poglavlja sa Srbijom. Također, dobro bi bilo, ako su doista iskreni u svojim EU ambicijama, da tamo daleko zanemare – koliko god to mogu! – fakt da je Picula Hrvat, a u prvi plan stave činjenicu kako je Europski parlament od sve tri institucije Europske unije uvijek bio najdosljedniji zagovaratelj politike proširenja. A taj, doduše hrvatski, europarlamentarac jedan je od najglasnijih promicatelja te politike na koju u nekim europskim centrima moći nisu gledali baš blagonaklono. Naprotiv…

U stoljeću prošlom…

Vratimo se zato Vučićevoj reakciji na Piculino imenovanje i njegovo priznanje da je shvatio poruku. Što mu to znači?! Sudeći naročito po tonu, pa i izrazu lica srbijanskog predsjednika dok je o tomu govorio pred novinarima, dojam je kako misli da je poruka već i to što im „šalju (baš) Hrvata“. Pa, eto, i ovoga koji je poklonik države Kosovo. No, imenovanje Hrvata izvjestiteljem govori i o trenutačnom položaju Hrvatske i Srbije u Europi. Sugerira, naime, kako je ova druga na periferiji s nevelikim šansama da se izvuče s Balkana te kako će im o europskoj perspektivi odlučivati i Hrvat. To Piculina osporavatelja ponajviše žulja, dok iz dana u dan svekoliko srpstvo uvjerava kako je Srbija Arkadija.

Budući da su ovdje spominjani neki Hrvati koji su po srpskoj nomenklaturi ekskulpirani od ustaštva, red je prisjetiti se i, također, povremenoga kolumnista srbijanskih novina Tvrtka Jakovine – manekena, inače, ekvidistance (Beograd – Zagreb) kada je riječ o krivnji za rat iz 1990-ih na ovim prostorima. Na temu, sad već vječnu, hrvatsko-srpskog pomirenja, Jakovina potkraj kolovoza 2017. (proročki…) piše u Globusu: „Ne pomire li se Hrvati i Srbi u dogledno vrijeme, svake će im godine biti teže, bit će sve manji i izoliraniji.“

Imenovanje Picule, uz sve ino, govori kako je taj u Srbiji omiljeni hrvatski povjesničar promašio „ceo fudbal“. Baš, uostalom, kao i svi oni koji su Hrvatsku i Srbiju posljednjih godina promatrali u nekakvom (zajedničkom) paketu. Današnja je (Vučićeva) Srbija – baš k’o u narodnoj pjesmi – (tamo) daleko… od Hrvatske.

A koordinatori za otvorena pitanja između te dvije zemlje neka rade svoj posao. Bez prevelikih ambicija, jer je Sporazum o normalizaciji odnosa između Hrvatske i tadašnje Savezne Republike Jugoslavije potpisan još 1996. A sada smo – ako je netko možda zaboravio – u 2024.!

Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik

nedjelja.ba / Hrvatsko nebo