Z. Gavran: Istina, pravda i izborna volja većine u svijetu post-istine, post-pravde i post-demokracije

Temeljni problem post-demokracije, a kod nas post-komunističke odnosno neo-komunističke, ili kvazi-demokracije jest taj što su glavni suparnici za svake izbore unaprijed zadani. Svaki put stvore nam takve situacije da ne može ni ispasti drukčije, da ne može biti (neplanskog) ’iznenađenja’. I dok mnogi misle da se bira između idealnih kandidata ili lista, stvarnost je takva da se bira između konkretno danih kandidata ili lista u za to pripravljenoj situaciji. I dok slobodnjaci misle da se na izborima može narušiti ono što je unaprijed planirano, tj. ’oktroirano’, gotovo svaki put bude izabran ili osvoji apsolutnu većinu (planirani) kandidat za kojeg su uvjereni da nije pravi reprezentant većine. Koliko god izgledalo da Milanović odnosno SDP narušava političku maticu odnosno HDZ-ovski mainstream, i oni se na neki groteskan način u nju uklapaju. Riječ je o neke vrste vladajućoj klasi plavo-crvenih i duginih boja, stasaloj na stoljetnom kontinuitetu. Njemu alternativa nije ’dopuštena’, odnosno kao da nije moguća. Ta tradicija narušena je samo dvaput: g. 1990., kada je izabran, i g. 2000., kada je poražen (Tuđmanov) HDZ. Otad, za tako dalekosežne preokrete ne postoje stvarni izgledi. Nije takva nam ’srića’ po volji autora ovih redaka, ali njome nas svaki put ’usrići’ više nego dvotrećinska većina birača. Ulaženje trećih izazivača u ring pokazuje se nedovoljnim za izlazak iz začaranog kruga postkomunističkog kontinuiteta armiranoga g. 2000. Kako to, zašto to? Zbog tako stvorene (pred)izborne ’situacije’. Da bi se što bitno preokrenulo, moralo bi se prvo spriječiti ’oktroiranje’ odnosno ‘pre-destiniranje’ izbornih situacija. A to je mnogo teži i ozbiljniji posao nego što misle idealistički navijači i rijetko kada dorasli i ozbiljni izazivači-‘padobranci’.

„Popularnijim rječnikom, post-istina predstavlja fenomen koji se odnosi na oblikovanja javne sfere (društveno-političke, znanstvene) u kojima su objektivne činjenice od manje važnosti u odnosu na one subjektivne, poput emocije i osobnih uvjerenja. No, teza kako objektivne činjenice imaju manje utjecaja nego emocionalni naboj i osobno vjerovanje, zasigurno nisu započele 2016. godine. To gotovo da ne predstavlja ništa novo. Jasno je kako su i javna i privatna sfera obilježene fenomenima poput decepcije, emotivnog naboja, laži suptilnog tipa ili manje suptilnog tipa, instrumentalizacijom stvarnost i pojedinaca te selektivnom, poluobrazovanom pristupu kompleksnim fenomenima. Riječ je u ovom kontekstu o negativnim spoznajnim opcijama koje, osim u ekstremnim teorijama, ne dokidaju koncept istine, već ga prilagode vlastitoj slici svijeta.“

Mijović i Cvrtila o pojmu i problematici društva ’post-istine’

Tim riječima u preglednom znanstvenom radu „Geneza post-istine. Politika i znanost“ taj pojam koji od g. 2016. stječe globalnu popularnost opisuje Pavle Mijović s Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Sarajevu u zagrebačkom časopisu „Bogoslovska smotra“ prošle godine. O značenju i ulozi pojma „post-istina“ (’nakon-istine’) govori se i u tom, a i u znanstvenom radu „Diskurs ’post-istine’: gdje je nestala istina u politici?“, koji je u zagrebačko-beogradskom časopisu za istraživanje politike Političke perspektive objavio još g. 2019. Leon Cvrtila.

Mijović u zaključku primjećuje da je „poslovično nepovjerenje u sferu politike kao privilegiran dio javne sfere dodatno (je) potenciran gubitkom sigurnosti u određene znanstvene paradigme (epistemičkog, kozmološkog i antropološkog tipa) koje imaju i određene psihološke implikacije. Također, društvo masa, kakva su suvremena društva, idealan su medij za kanaliziranje alternativnih spoznajnih modela u javnu sferu koja dosežu velik broj istomišljenika.“ On dakle problematizira zloporabu odnosa prema istini ne kod vladajućih i dominantnih snaga, nego kod „alternativaca“, to jest kod onih koji sumnjaju u ’službene’ istine kako ih prikazuju znanost i politika ili ih nemilice osporavaju i pobijaju.

Cvrtila pak slično Mijoviću, spominjući (s implicirano negativnom ocjenom) pojavu Brexita i dolazak Trumpa na vlast u SAD-u g. 2017., kao primjere svojevrsna demagoškog izvrtanja istine, u sažetku ističe: „Ključan pojam istine je identificiran kao univerzalna vrijednost koja je ugrožena u sadašnjem trenutku od strane sila populista i demagoga koji su se okoristili nereguliranim medijima interneta i društvenih mreža.“ Drugim riječima, problem su „neregulirani mediji interneta i društvenih mreža“, problem su „populisti i demagozi“, a ne etablirane snage, takve stranke, političari, mediji i inteligenti. No Cvrtila zatim kritizira ideju o uvođenju svojevrsnih nad-kontrolora istinitosti u javnom prostoru, s pravom uočujući da nove institucije za kontrolu informacija „otvaraju vrata arbitrarnoj cenzuri i koncentriraju diskurzivnu moć na temelju nejasnog pojma istine“.

U ovom članku ne će se dublje ulaziti u problematiku o kojoj pišu dvojica spomenutih  znanstvenika, a ni već nepregledno mnoštvo drugih autora. Ovo dosad izneseno je samo kao uvod u temu koja je šira od pojma relativizacije, zanemarivanja, izokretanja ili zloporabe istine.

Mnoštva ne razlikuju istinito od neistinitoga, vrijedno od nevrijednoga, dobro od lošega, ili to razlikuju, ali za to ne mare

Prvo ćemo se zapitati može li se danas s razlogom govoriti da smo osim u, nedvojbeno, svijet u kojem se istinu po potrebi ’zabacuje’ ili ’izvrće’ (informativni rat, fake-news, hibridni ratovi itd.), dakle u svijet post-istine, ušli i u svijet u kojem se to isto čini i s pravdom i s voljom većine. Jesmo li na sve strane duboko zagazili u ’post-pravedno’ društvo? I jesmo li, isto tako, duboko zagazili u takva stanja politike u kojima se izigrava volja većine, dakle u ’post-većinsku’ demokraciju. Koja, razumije se, ne bi više bila demokracija, kao što ni post-kapitalizam nije više (klasični) kapitalizam, i kao što post-moderna nije nipošto isto što i moderna, i kao što post-humanizam ili trans-humanizam nisu nipošto isto što i (’stari dobri’) humanizam?

Na ta pitanja odgovorit ćemo odmah bez posezanja za znanstvenim dokaznim instrumentarijem. Odgovorit ćemo na temelju empirijskog iskustva odnosno na temelju ’intuitivne’ spoznaje: Jesmo! Duboko smo zagazili, kada je riječ o parlamentarnim demokracijama, u takve sustave vladavine i oblikovanja svijesti mnoštava u kojima se kao velika nekoć slavljena načela Francuske revolucije: Jednakost, bratstvo, sloboda te sustav vladavine većine i vladavine prava i ostalo mogu skriti u mišju rupu pred ’golom’ stvarnošću kakva se otad do danas oblikovala. Preblago bi bilo govoriti o zgoljnoj ’krizi parlamentarne demokracije’, kakvu smo u (višestranačkoj) Europi imali u desetljeću prije II. svjetskog rata. Ne, ovo što promatramo mnogo je ozbiljnije od tadašnje krize, koja je prethodila velikomu europskom krvoproliću i razaranjima, i po čemu bi ondašnje i sadašnje stanje mogli biti analogni: prvo kao povijesna istina, a drugo kao nagovještaj onoga što dolazi.

Ovo što svakodnevno promatramo i o čemu stječemo iskustva još je mnogo ozbiljnije, zato što nije problem samo iskvarena parlamentarno-demokratska praksa, nego i sâm vrijednosni sustav i sustav kriterija kakav u mnijenju mnoštava kojih je svijest preoblikovana tako da više ne razlikuju vrijedno od nevrijednoga, ili da to i dalje razlikuju, ali za to ne mare. Ne samo za razlučivanje istinitoga od neistinitoga, nego i pravednog od nepravednoga, demokratskog od nedemokratskoga, humanoga od nehumanoga, dobrobitnoga od lošebitnoga (ili zlobitnoga), dugoročnoga od kratkoročnog, stvarnoga od nestvarnoga (’virtualnoga’).

Zašto se tolike većine poistovjete upravo i isključivo samo s određenim osobama, iako se te osobe silno razlikuju od njih?

Demokracija je sustav u kojem si, po definiciji, većina određenoga, najčešće nacionalnoga, (punoljetnog) korpusa bira predstavnike opunomoćene vladati nad onima koji ih biraju. No u post-demokraciji svjedočimo sve češćem i sve krupnijem raskoraku između volje većine i većinske odluke na izborima. A izbori su ključni za pitanje tko će imati vlast, tko će vladati i tko će upravljati ne samo državom, nego uvelike i društvom, gospodarstvom, institucijama, nerijetko i medijima i kulturom, pa i samom znanošću, koja bi najviše trebala pridonositi razlučivanju istine od neistine, a time i razlučivanju boljega od lošijega za određenu zajednicu. Kako je to moguće?

Da bi se odgovorilo na to pitanje, moralo bi se ulaziti u opširna istraživanja i razlaganja. Zato to pitanje prepustimo istraživačima. Ovdje recimo samo to da golim očima stalno gledamo kako se volja demokratskih većina ’demokratskim’ putem sve više ili sve češće izokreće tako da bude usklađena ne s najdubljim težnjama većine naroda (u za nj bitnim pitanjima), nego s potrebom za vladanjem vladajućih, moćnih, povlaštenih ili ’elitnih’ ili kriminalnih manjina. Nerijetko su te manjine zapravo dobro organizirane strukture čiji se interesi jako razlikuju od cjeline narodnih interesa, posebice na duži rok i ako se žele predviđati buduće situacije. No paradoksalno je to da ’ovce’ tako krotko glasuju za ’pastire’ koji mnogi više mare za sebe i svoje pajdaše nego za njih.

Riječ ’situacija’ svakako je ključna za razumijevanje donošenje raznih odluka, pa tako i onih političkih odnosno izbornih. Mnogi ne shvaćaju da na izborima birači uopće ne biraju između idealnih, nego između realnih ponuda. A temeljna manipulacija sastoji se upravo u onomu što se uopće daje na izborno ’tržište’. Ima li, na primjer, itko tko će ozbiljno i odgovorno tvrditi da su Harris i Trump doista najbolje, najkvalitetnije, najkompetentnije, najinteligentnije moguće osobe koje bi mogle stajati na čelu jedine preostale globalne velesile i najrazvijenije zemlje na svijetu s 350 milijuna državljana? Naravno da ne može. No izbor je između njih, a ne recimo između Larris i Prumpa, da se malo poigramo prvim slovima njihovim prezimena. I svaki onaj tko je pokušao uskočiti kao glavni izazivač sadašnjega predsjednika Bidena bio je izbačen iz utrke ili je sam odustao još u pretkampanji. Jedino iznenađenje bilo je odustajanje samoga Bidena (pod ’prisilom’ njegovih najbližih suradnika odnosno moćnog lobija), kojemu Harris služi kao zamjena u novonastaloj praznini. No temeljni izbor bio je između njih dvoje odnosno troje. Nitko od ostalih nije imao niti na izborima ima ikakve šanse. Kako je to moguće?! Zašto u demokraciji ne bi u prvom krugu moglo biti u SAD-u nekoliko podjednako popularnih kandidata? Pogotovu uzmu li se u obzir što godine starosti, što općenito izobraženost, kompetenciju, osobit ugled, karakternost i sposobnost obavljanja tako važne dužnosti. No sve su to očito sada staromodne ’trice’. Bitno je samo to u koga će većinske skupine projicirati svoja očekivanja, s kime će se poistovjetiti. No zašto se tolike većine poistovjete upravo i isključivo samo s određenim osobama, iako se te osobe silno razlikuju od njih?

Glavni problem post-demokracije odnosno kvazi-demokracije: vodeći suparnici odnosno ’dopustivi’ pobjednik za svake izbore unaprijed su zadani

I to pitanje ostavit ćemo ovdje neodgovoreno. Samo ćemo konstatirati da je tako, bez tumačenja, koje bi iziskivalo vrlo opsežne analize i dugotrajna istraživanja. I istaknut ćemo da u SAD-u birači praktički ne mogu birati između idealnih tipova kakve demokrati, republikanci i ostali imaju u svojoj svijesti, nego između konkretno ponuđenih dvoje. U Europi izbor može biti između troje, četvero, petero… no i tu se ne bira između idealnih tipova, nego između određenih ljudi i stranaka takvih kakvi stvarno jesu. Može li itko tvrditi da su Milanović i Primorac sada, ili KGK, Milanović i Škoro prošli put, ili Josipović i KGK pretprošli put, ili Josipović, Hebrang, Bandić, Vidošević i Primorac g. 2009.,  ili Mesić i Kosor g. 2004., ili Mesić, Budiša i Granić g. 2000. bili idealni tipovi onih skupina birača koji su za njih glasovali i agitirali. Ne može to tvrditi. Ali svi moramo priznati da su, nekim čudnim stjecajima okolnosti, ili zaslugom polu-zakulisnih uzroka i sila, upravo oni ’isplivali’ iz političkih voda kao ’bogomdani’ kandidati. Bila je stvorena takva situacija da tertium non datur – da trećega nije bilo dano, odnosno da se treće svaki put pokazalo kao nemoguće, ili bi se već u nastajanju rastočilo. Moglo se, teoretski, birati i trećega ili četvrtoga, i manjinski postotak birača to bi i učinio (pri čemu su rasipani mnogi glasovi tako što su manje liste ostajale ispod praga, a liste velikih još se više ‘podebljavale’, no glavna bitka vođena je između onih koji su, da to tako kažemo, unaprijed predviđeni, na neki način i ’dopušteni’ ili ’zadani’.

Tako i sada pred predsjedničke izbore: Kao jedina hipotetska ugroza Milanoviću, pri čemu Primorac ima poslužiti samo kao ‘zec’ u korist prvoga, prepoznat je u nevidljivim stožerima umreženog društva, politike i nevidljivih struktura Tomislav Jonjić. Njega se sustavno prešućuje na televizijama i u vodećim etabliranim medijima u pretkampanji, s ciljem da kada izbori budu raspisani i službena kampanja tek počne 90 posto bira već bude imalo kandidata za kojeg se prethodno odlučila između onih koji su im servirani ili preferirani u kontakt-emisijama, reportažama, anketama, emisijama, intervjuima, raspravama, člancima, agencijskim vijestima i međustranačkim odnosno na svim televizijama praćenim inter-personalnim (Milanović-Plenković, itd.) ‘prepucavanjima’. Što se sve čini, pokazuju i nevjerojatni rezultati jedne od posljednjih anketa, po kojima Zoran Milanović osvaja – 36,5 posto, Dragan Primorac – 23,9 posto, Marija Selak Raspudić – 9,4 posto; Ivana Kekin – 7,1 posto, Branka Lozo – 3,1 posto, Miro Bulj – 2,9 posto- Mislav Kolakušić – 1,6 posto, a Tomislav Jonjić svega  – 1,4 posto. To što je  Jonjić dospio na začelje, dakle na suprotnu stranu niz u kojoj je vodeći zagrebački ‘štemer’, bivši komunisti, bivši predsjednik najneuspješnije vlade u povijesti samostalne Hrvatske, javno prozivani ‘kršitelj ustava’ i ‘rusofil’, ‘šmrkavac’ privatno i ‘divljak’ u javnim nastupima, prijatelj Milorada Dodika, štićenik sada pokojnog Josipa Manolića, tražitelj oslobađnja za osuđene udbaše Mustaća i Perkovića itd., i vreća za udaranje od Plenkovića i većinskoga HDZ-a, – sve to Milanoviću u takvim anketama nimalo ne škodi. Naprotiv! Ali neizmjerno škodi Jonjiću i svima onima koji su se ponadali da bi Jonjić mogao ‘zaskočiti’ crveno-plavi (dis)kontinuitet i monopol na vlast što ga imaju već četvrt stoljeća ova ili ona divovska stranka, naime HDZ i SDP i njima odani patuljci. U svrhu izbora Zorana Milanovića na još jedan mandat služi i anketno favoriziranje među-kandidata kao što su Lozo, Bulj, Kolakušić, pa medijski izraženo čak i (inače statistički zanemarivi) Keleminec. Čitav narod hoće se unaprijed ‘ubiti u pojam’ tako što mu se na sve  mile načine ‘utuvljuje’ u glavu da Jonjić nema nikakve šanse ući u drugi krug…

Temeljni problem post-demokracije, a kod nas post-komunističke odnosno neo-komunističke, ili kvazi-demokracije jest taj što su glavni suparnici za svake izbore unaprijed zadani. Svaki put stvore nam takve situacije da ne može ni ispasti drukčije, da ne može biti (neplanskog) ’iznenađenja’. I dok mnogi misle da se bira između idealnih kandidata ili lista, stvarnost je takva da se bira između konkretno danih kandidata ili lista u za to pripravljenoj situaciji. I dok slobodnjaci misle da se na izborima može narušiti ono što je unaprijed planirano, tj. ’oktroirano’, gotovo svaki put bude izabran ili osvoji apsolutnu većinu (planirani) kandidat za kojeg su uvjereni da nije pravi reprezentant većine. Koliko god izgledalo da Milanović odnosno SDP narušava političku maticu odnosno HDZ-ovski mainstream, i oni se na neki groteskan način u nju uklapaju. Riječ je o neke vrste vladajućoj klasi plavo-crvenih i duginih boja, stasaloj na stoljetnom kontinuitetu. Njemu alternativa nije ’dopuštena’, odnosno kao da nije moguća. Ta tradicija narušena je samo dvaput: g. 1990., kada je izabran, i g. 2000., kada je poražen (Tuđmanov) HDZ. Otad, za tako dalekosežne preokrete ne postoje stvarni izgledi. Nije takva nam ’srića’ po volji autora ovih redaka, ali njome nas svaki put ’usrići’ više nego dvotrećinska većina birača. Ulaženje trećih izazivača u ring pokazuje se nedovoljnim za izlazak iz začaranog kruga postkomunističkog kontinuiteta armiranoga g. 2000. Kako to, zašto to? Zbog tako stvorene (pred)izborne ’situacije’. Da bi se što bitno preokrenulo, moralo bi se prvo spriječiti ’oktroiranje’ odnosno ‘pre-destiniranje’ izbornih situacija. A to je mnogo teži i ozbiljniji posao nego što misle idealistički navijači i rijetko kada dorasli i ozbiljni izazivači-padobranci.

Povezano:

Oproštajni Šiljo/Mršava postignuća pokreta hrvatskog otpora monopolu vlasti HDZ-a i SDP-a

Zdravko Gavran/Hrvatsko nebo