Bezdušno licemjerje ’kadije’ Andreja Plenkovića prema Hrvatima, njega i vladajuće klase u cijelosti

Eto,  zbog svega navedenoga svatko ima pravo javno reći da je Plenković višestruko licemjeran, dvoličan, himben, da se služi dvostrukim mjerilima, da za Hrvate, pravdu i pravicu nema ni razumijevanja ni suosjećanja i da ne poštuje ni samu Deklaraciju o Domovinskom ratu ni odgovarajuće rezolucije i deklaracije EU-a i Vijeća Europe. No vrhunac je njegova licemjerja bešćutno odbacivanje svake objektivne i političke odgovornosti bilo koga za pogibiju trojice mornara Jadrolinije, javnog poduzeća kojim samovoljno upravljaju on kao apsolutistički vladar i njegov ministar pomorstva godinama. Traži kažnjavanje domoljuba zbog riječi i pjesama zbog kojih nitko nije pretrpio ni najmanje fizičko zlo, a ne dopušta ičiju objektivnu odgovornost i političku krivnju za pogibiju troje Hrvata koja se ničim ne da opravdati i za što se u svakoj demokratskoj zemlji podnose ostavke po vertikali. To je neljudska bezdušnost i nepravednost, to je bezdušno licemjerje na treću potenciju.

Prvo licemjerje jest zahtijevanje od sudova da osude počinitelje navodnih verbalnih ili simboličkih delikata u Imotskomu. Nije mu problem vlastito neovlašteno zadiranje u neovisnost pravosudne i sudbene vlasti. Nije mu problem uzimanje pravde u vlastite ruke, po onoj vrlo demokratskoj špranci iz turskog vakta: Kadija te tuži, kadija ti sudi.

Problem je za Plenkovića spominjanje i veličanje imena dijela dragovoljačkih ratnih postrojbi koje su branile Hrvatsku, a koje su si dale ime HOS. Nisu mu problem oslobađajuće presude nekihsudova, koji u isticanju HOS-a i ZDS-a, kao postrojbi i kao pokliča iz Domovinskog, uistinu antifašističkog rata, nisu pronašli ništa inkriminirajuće.

Problem je za Plenkovića izgovaranje borbenog pokliča koji je bio jedan od češćih borbenih pokliča kojima su hrvatski branitelji sebe hrabrili i sokolili, a strah i paniku zadavali yugo-srpskim agresorima i pobunjenim Srbima iliti četnicima. On za takvo što ne pokazuje niti će ikada pokazati, u najmanju ruku ljudsko, ako ne već i domoljubno (to je njemu nepoznata emocija) osjećanje. Osjećanje koje u narodu izvire iz povijesnih ugroza i nevolja, a koje u takvim situacijama nalazi određene pokliče, koji su primarno ljudska, a ne primarno politička ili ideološka kategorija. Slogane se ljudima ne nameće, oni naime dođu sami i prihvate se. Ne iz zloće ili mržnje, nego iz životne potrebe. I prođu nerijetko sami od sebe, kada prođu ugroze, ako ih se svako malo ne obnavlja, ako  ih se stalno ne napada. Tako, razumljivo, među ljudima  jača otpor protiv onoga što doživljavaju kao tendencioznu, nepravednu i neopravdanu represiju.

Problem je za Plenkovića i prvo bijelo polje na hrvatskom grbu, koje je povijesno toliko puta verificirano, isto tako, iako u manjem broju, i slogan „Da dom“, dok je izraz „Za dom spremni“ nastao u okrilju ustaškog pokreta prije II. svjetskog rata. Nastao je dakle u razdoblju kada su i mnogi komunisti podupirali ustaška nastojanja da se digne oslobodilački ustanak, da ustanici/ustaše ustanu protiv diktature i samovlašća dinastije Karađorđevića i beogradske vladajuće oligarhije i njihove Orjune i ostalih koji su održavali takvo stanje.

Tak poklič nastao je kao izraz slobodarskih težnji dijela hrvatskog naroda, a ne kao izraz bilo kakvih fašističkih stremljenja, sklonosti ili ideologija. Stoga bi ga kao takav trebalo i razumjeti i službeno protumačiti.

Ustaše su, preuzevši vlast u novoproglašenoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, preuzeli i taj svoj predratni poklič, kao što su i oni i toliki drugi preuzimali mnoge druge izraze, parole, budnice, koračnice i ostalo. I ne samo da su ga preuzeli, nego su ga i preinačili, tako da je u NDH glasio: „Za dom i Poglavnika spremni!“ Taj pak poklič ne izvikuje u Hrvatskoj, niti ga je izvikivao u Domovinskom ratu, nitko od stvarnih ili tobožnjih ustaša – zato što nije više bilo ni NDH ni Poglavnika, nego je proglašena Republika Hrvatska s Predsjednikom načelu.

Nijedan od tolikih tih grozomornih „ustaša“, „filoustaša“ i „fašista“ opasnih za Srbe da je jednom Milorad Pupovac, zbog neke posve privatne, muško-ženske nepodopštine koju je sam skrivio, dobio kriškom limuna u lice. Što je protumačeno kao valjda opaki ustaški atentat na srpskog vožda u hrvatskoj državi. Nečuveno! Ti su Miloradovi „ustaše“ zaista jako opasni za njega i sve Srbe u Hrvatskoj, toliko opasni da se svaki čas javno, verbalno, a po mogućnosti i kazneno iživljava ili bi se i kazneno iživio nad njima. Uz Plenkovićevo prešutno ili izričito odobravanje. I pritom nikada nijednom riječju ne spominje i ne priznaje što su sve njegovi četnički Srbi i agresori i masovni ubojice i silovatelji i otmičari i mučitelji i pljačkaši učinili Hrvatima i ne-Srbima u obama posljednjim ratovima, a po mogućnosti i u poluvremenu.

Ni to licemjerni Plenković ne primjećuje, ni to ne vidi, ni za to ne haje. ’Može mu se.’ Može tako postupati kada ni unutar HDZ-a ni unutar vlade ni unutar vladajuće klase ne će zbog toga ni od koga dobiti vritnjak, ni prigovor, ni pljuc u lice, a kamoli da ga toliki u hdz-u pritajeni „ustaše“ odnosno domoljubi politički likvidiraju i kazneno procesuiraju zauvijek. Zbog … zna se čega sve.

Problem za Plenkovića nisu ni komunistički simboli kao što je crvena zvijezda petokraka ili crvena komunistička zastava ili sudski izraz „U ime naroda!“ – simboli pod  kojima su učinjeni neusporedivo veći i  masovniji zločini od ustaških. Za njega nije problem ni slavljenje i veličanje nalogodavaca masovnih i pojedinačnih poratnih zločina Tita, ni dviju propalih država koje su se zvale „Jugoslavija“.

Za  Plenkovića nije problem ni veličanje i vršljanje četnika po hrvatskim krajevima, a kamoli u susjednim nam državama, nisu za njega problem ni četnički simboli ni „velikani“, ni pjesme, ni spomenici, ni insignije, ni bacanje vijenaca u Dunav uz ignorirane službene vukovarske komemoracije, ni kriminaliziranje hrvatskog naroda. Ne, na to on ne reagira, ništa od toga ne smeta mu, a kamoli da bi za što od toga tražio prekršajnu ili kaznenu ili bar „moralno-političku“ odgovornost, ili recimo zabranu ulaska u Hrvatsku za one koji veličaju četništvo, a kriminaliziraju Bljesak, Oluju, Maestral, Ljeto i sve nebrojene pozitivne akcije i časne postupke koje suvremena Hrvatska može bez imalo srama uknjižiti u svoja povijesna i civilizacijska postignuća. Ništa on ne osjeća potrebnim učiniti protiv svekolikih koji šire gromoglasnu protuhrvatsku mržnju, koji Hrvate okrivljuju izmišljajući i lažući „po Balkanu i vascelom svetu“.

Eto,  zbog svega navedenoga svatko ima pravo javno reći da je Plenković višestruko licemjeran, dvoličan, himben, da se služi dvostrukim mjerilima, da za Hrvate, pravdu i pravicu nema ni razumijevanja ni suosjećanja i da ne poštuje ni samu Deklaraciju o Domovinskom ratu ni odgovarajuće rezolucije i deklaracije EU-a i Vijeća Europe. No vrhunac je njegova licemjerja bešćutno odbacivanje svake objektivne i političke odgovornosti bilo koga za pogibiju trojice mornara Jadrolinije, javnog poduzeća kojim samovoljno upravljaju on kao apsolutistički vladar i njegov ministar pomorstva godinama. Traži kažnjavanje domoljuba zbog riječi i pjesama zbog kojih nitko nije pretrpio ni najmanje fizičko zlo, a ne dopušta ičiju objektivnu odgovornost i političku krivnju za pogibiju troje Hrvata koja se ničim ne da opravdati i za što se u svakoj demokratskoj zemlji podnose ostavke po vertikali. To je neljudska bezdušnost i nepravednost, to je bezdušno licemjerje na treću potenciju.

Hrvatsko nebo