Intervju Duhovno i pastoralno bogatstvo Neokatekumenskog puta

Papa Benedikt XVI. je govoreći o Katoličkoj crkvi zaključio da su budućnost Crkve male zajednice. Proročki je predvidio da će u sadašnjosti i budućnosti vjera od tradicijske prelaziti sve više na uosobljenu, ali i na organiziranu vjeru malih zajednica. U Crkvi imamo niz takvih raznih karizmatskih zajednica: kursiljo, fokolarini, neokatekumeni, i mnogi drugi. Uz njih na hrvatskom govornom području je i Marijina legija koja je prisutna u mnogim župama Katoličke crkve u Hrvata. Često o tim zajednicama znamo vrlo malo, ili imamo površno a poneki čak i spoznaje sa mnogim predrasudama. Tko su neokatekumeni? Kako su nastali i kako djeluju kao zajednice u pojedinim župama? Sva ta pitanja postavljao sam često sebi, a ovih dana i g. Goranu Krizmanić „predsjedavajućem“ Neokatekumenske zajednice u župi Krista Kralja u Zagrebu.

Poštovani Gorane, recite nam nešto o sebi, svome djetinjstvu, odrastanju, obitelji u kojoj ste rođeni?

Zovem se Goran Krizmanić, rođen sam u Zagrebu 1973. godine. Imam i stariju sestru. Moja majka je radila kao dipl. ekonomist ,a otac kao ing. elektrotehnike. Obitelj je bila katolička. Odrastao sam u Novom Zagrebu u Sigetu. Kao djeca pohađali smo vjeronauk u tada najnovijoj modernoj crkvi Svetog Križa gdje sam primio sakramente prve pričesti i sakrament potvrde po rukama kardinala Franje Kuharića. (Kao dijete još se sjećam barake koja je služila kao liturgijski prostor do otvorenja crkve.) Godine 1979. moj otac je otišao na službeni put na kojem je poginuo u prometnoj nesreći, tako da smo sestra i ja ostali živjeti sa majkom udovicom. Taj dio mog života, koliko je bio težak zbog odsutnosti zemaljskog oca, bio je i pun providnosti. Prvo od Majke Crkve preko franjevaca, posebno fra Emanuela Hoška, fra Serafina Sabola i fra Jerka Fučaka koji su imali kršćanski pogled na moju obitelj u smislu da su hrabrili majku i nas djecu. Uvijek su dolazili k nama u kuću ili na župnom vjeronauku i pomagali nas na razne načine. Također moja Majka, koja je bila pogođena ovim nesretnim događajem zahvaljujući vjeri borila se za nas djecu kako je najbolje znala. Puno potpore imali smo od djeda i bake sa obje strane koji su se nesebično davali za nas. Nakon završene osnovne škole upisao sam srednju elektrotehničku školu u Zagrebu. Bio sam uglavnom vrlo dobar đak. Maturirao sam 1992. godine u ratno doba. Nakon srednje upisao sam višu elektrotehničku školu od koje sam odustao nakon godinu dana i počeo raditi posao koji i danas radim u jednoj firmi koja servisira kućanske aparate. U međuvremenu sam odslužio i vojni rok u Hrvatskoj vojsci. Danas sam u braku sa svojom suprugom Zrinkom već 25. godina. Bog nam je dao petero djece. Članovi smo prve zajednice Krista Kralja u Trnju. Supruga Zrinka dolazi iz brojne obitelji, inače je po struci prof. likovne kulture, a radi kao asistent za nastavu u jednoj zagrebačkoj O.Š.

ŠTO JE NEOKATEKUMENSKI PUT?

U Hrvatskoj je još uvijek podosta nepoznati neokatekumenski put i neokatekumeni kao stil kršćanskog života. Možete li nam opisati nastanak Neokatekumena i ciljeve Neokatekumena u sklopu Katoličke Crkve?

Neokatekumenski put rođen je 1964 g. u barakama Palomeras Altasa, u Madridu (Španjolska). Ambijent baraka bio je sastavljen od najnižeg sloja društva: cigana i quinquisa (nomadske etničke grupe), većinom nepismenih, skitnica, lopova, prostitutki, mladih kriminalaca, imigranata itd. U ovom okruženju klijalo je sjeme Neokatekumenskog puta. Među siromasima i marginaliziranima koji, po primanju navještaja Krista umrla i uskrsla, vide kako Duh Sveti podiže jedan proces kršćanske inicijacije prema modelu katekumenata prvotne Crkve. Početkom šezdesetih godina, Francisco José Gómez Argüello (Kiko), španjolski slikar, dobitnik Nacionalne nagradu za slikarstvo 1959., nakon egzistencijalne krize, otkriva u patnji nevinih otajstvo Krista Raspetoga, prisutnog u posljednjima na
ovoj zemlji. To iskustvo ga je potaklo da ostavi sve i, slijedeći korake Charlesa de Foucaulda, krene živjeti među tim siromasima u Palomeras Altasu. U toj situaciji dobiva nadahnuće od Djevice Marije: „Potrebno je formirati kršćanske zajednice poput Svete Nazaretske Obitelji, koje će živjeti u poniznosti, jednostavnosti i zahvaljivanju: drugi je Krist“. Carmen Hernández, također Španjolka, diplomirana kemičarka, formira se u Institutu „Misioneras de Cristo Jesús“. Diplomirala je teologiju kod dominikanaca iz Valencije i otkriva obnovu Drugog vatikanskog sabora preko liturgičara mons. Pedra Farnés Scherera.
Nakon dvije godine boravka u Izraelu u kontaktu sa živom tradicijom židovskog naroda i mjestima Svete zemlje, vraća se u Madrid s nadom da će osnovati misionarsku skupinu koja će evangelizirati rudare u Oruru (Bolivija), zahvaljujući tadašnjem nadbiskupu La Paza, mons. Jorge Manrique Hurtadu. Preko svoje sestre stupila je u kontakt s Kikom Argüellom u barakama Palomerasa, gdje je izgradila baraku uza zid jedne tvornice i počela je surađivati s njim.

PRVA ZAJEDNICA U BARAKAMA PALOMERAS ALTAS U MADRIDU

Kikov umjetnički temperament, njegovo egzistencijalno iskustvo, njegova formacija kao katehista u pokretu Cursillos i Carmenina revnost za evangelizaciju, njezina teološka priprema, njezino poznavanje Pashalnog otajstva i obnove Drugog vatikanskog sabora, unutar ambijenta najsiromašniji na zemlji, stvorili su ovaj „laboratorij“ gdje se ostvarila kerigmatska teološko-katehetska sinteza, koja je okosnica ovog procesa evangelizacije odraslih što je u biti Neokatekumenski put. Tako se rodila prva zajednica utemeljena na tronogu: Riječ Božja-Liturgija-Zajednica, koja vodi bratskom zajedništvu i odrasloj vjeri. Ovo novo katehetsko iskustvo, nastalo unutar procesa obnove koju je donio Drugi vatikanski sabor, prihvatio je na pozitivan način tadašnji nadbiskup Madrida, mons. Casimiro
Morcillo, koji je ohrabrio inicijatore Puta da ga prošire po župama koje to zatraže. Ovo iskustvo se postupno širilo u nadbiskupiji Madrida, Zamori i drugim španjolskim biskupijama.

PUT DOLAZI U RIM

Nakon što je formirana prva zajednica među siromasima, neki župnici u Madridu pozvali su Kika i Carmen da to iskustvo prenesu u njihove župe, kao na primjer u Zamori, u međusobno vrlo različitim ambijentima. Kiko i Carmen dolaze u Rim uz pomoć mons. Dina Torreggianija, utemeljitelja Instituta slugu Crkve (Zajednica svećenika posvećenih pastoralnoj skrbi marginaliziranih, Cigana i migranata), za kojega je u tijeku proces beatifikacije. Torreggiani je upoznao Kika i Carmen u Ávili (Španjolska), pohađajući kateheze koje su držali u župi Santiago, godine 1966.-67. Znao je vidjeti u iskustvu Kika i Carmen odgovor na potrebu evangelizacije najudaljenijih, pa ih je pozvao u Rim, kamo su oni otišli i pratio ih je jedan svećenik iz Seville. Prije nego što su krenuli, sastali su se s tadašnjim nadbiskupom Madrida, mons. Casimirom Morcillom, koji je podržao Kika i Carmen u barakama i potaknuo ih je da se Put i dalje širi u glavnom gradu. Morcillo im je dao pismo preporuke za Papinog vikara u Rimu, kardinala Angela Dell´Acqua, i još jednu za kardinala iz Firenze, Ermenegilda Florit. Kiko i Carmen stigli su u Rim u srpnju 1968. Nije puno prošlo i Torreggiani ih je odveo do Blažene Djevice Marije od Pompeja (Napoli) kako bi povjerili svoje poslanje Gospi od Pompeja, omiljenoj u narodu. Don Dino ih je pratio da posjete neke župnike, kojima su objasnili što je Put i kako je započeo među
najsiromašnijima u Madridu. Međutim, obnova Koncila još nije u potpunosti bila shvaćena i nisu ih  primili. Tada je Kiko ponovno osjetio Božji poziv da se vrati živjeti među siromašnima u četvrti Borghetto Latino, na periferiji Rima, čekajući da mu Gospodin objavi svoju volju. Kad su vidjeli Kika da živi u ovom degradiranom području Rima, nekoliko mladih bilo je duboko dirnuto njegovim iskustvom te su ga pozvali na kongres „bazičnih zajednica“ u gradu Nemi (mjesto blizu Rima). Tamo u učionici prepunoj mladih – većina njih slijedila je ljevičarsku ideologiju – tražili su da ispriča svoje svjedočanstvo. Nakon toga neki su pozvali Kika na misu koja je bila animirana s gitarama u kripti rimske župe Kanadskih mučenika. Upitan za njegovo mišljenje Kiko je rekao: „Crkva se ne obnavlja gitarama, već navještajem Kerigme i Pashalnog otajstva.“ Ubrzo nakon toga, Kiko je vodio ovu skupinu mladih na duhovnu obnovu, gdje se otvorila mogućnost da započnu kateheze Puta u njihovoj župi. Tako je 2. studenog 1968. godine rođena prva neokatekumenska zajednica župe Kanadskih mučenika sa 70 osoba. Put se nakon toga proširio u drugim župama te se ekipi sastavljenoj od Kika i Carmen pridružuje i o. Mario Pezzi.

PUT, PLOD DRUGOG VATIKANSKOG SABORA

Papa Pavao VI. 1974. godine, u audijenciji dodijeljenoj prvim neokatekumenskim zajednicama, prepoznao je Put kao plod Drugog Vatikanskog sabora: „Evo prvih plodova Koncila! Vi činite nakon krštenja ono što je prvotna Crkva radila prije: prije ili poslije, rekao bih, sporedno je. Činjenica je da vi smjerate na autentičnost, na puninu, na dosljednost, na iskrenost kršćanskog života. I to je velika zasluga, koja nas neizmjerno tješi (…) Koliko radosti i koliko nade nam pružate vašom prisutnošću i vašim djelovanjem!“. Papa i nasljednici poticali su i priznavali Put kao plod i nadahnuće Duha Svetoga za pomoć Crkvi. To je učinio i Ivan Pavao I., koji je kao patrijarh Venecije primio Kika i Carmen kako bi započeo Put u svojoj biskupiji. Sveti Ivan Pavao II. promicao je, jačao i dao doprinos razvoju ove kršćanske inicijacije odraslih, ohrabrujući nove načine misija i rada s duhovnim zvanjima kao što su: obitelji u poslanju i osnivanje biskupijskih misijskih sjemeništa „Redemptoris Mater“. Godine 1990. sveti Ivan Pavao II. napisao je u pismu Ogniqualvolta: „Priznajem Neokatekumenski put kao itinerarij katoličke formacije valjane za društvo i za današnja vremena“ i „žarko želim da braća u biskupstvu vrednuju i pomažu – zajedno sa svojim prezbiterima – ovo djelo za novu evangelizaciju“.

PRVI MISIONARSKI PLODOVI SA SV. IVANOM PAVLOM II.

Kako se Neokatekumenski put počinje širiti kao put katoličke formacije i sazrijevanja u vjeri, pojavljuju se prvi plodovi i karizme evangelizacije tipične za ovu crkvenu stvarnost. Godine 1986. sveti Ivan Pavao II. radosno je prihvatio i poticao prvo sjemenište „Redemptoris Mater“ u Rimu. Od Jubileja mladih 1984. godine i prvog Svjetskog dana mladih koji je 1986. sazvao sveti Ivan Pavao II., tisuće mladih s Neokatekumenskog puta prate Svetog Oca na tim susretima. Od tada, na svakom Svjetskom danu mladih, odgovorni Puta u narednim danima poslije susreta s Papom, održavaju susret za duhovna zvanja na kojem stotine mladića i djevojaka daju svoju raspoloživost za svećeništvo ili posvećeni život. Godine 1988. u talijanskom gradu Porto San Giorgio sveti Ivan Pavao II. poslao je prvih 100 obitelji u evangelizaciju u razne dijelove svijeta. Godine 1997. sv. Ivan Pavao II. poticao je nastanak Statuta Neokatekumenskog puta.

ODOBRENJE STATUTA S BENEDIKTOM XVI

Benedikt XVI. također je pratio, podržavao i ohrabrivao misijsko širenje Puta. Za vrijeme njegova pontifikata Papinsko vijeće za laike 2008. godine definitivno je odobrilo Statut. Sa svoje strane Kongregacija za nauk vjere dala je svoje doktrinalno odobrenje za Katehetski direktorij Puta 2010. godine.

NOVI POTICAJ OD PAPE FRANJE

Papa Franjo primio u privatnoj audijenciji Kika Argüella i O. Maria Pezzija, odgovorni međunarodne ekipe Neokatekumenskog Puta. „Zahvaljujem Gospodinu na radosti vaše vjere i na žaru vašeg kršćanskog svjedočanstva, hvala Bogu! (…) Zahvaljujem vam na svemu što činite u Crkvi i u svijetu“, rekao je papa Franjo u prvoj audijenciji s inicijatorima i braćom Puta 2014. godine. Sadašnji Papa, raznim prigodama, svečano je poslao obitelji u poslanje, prezbitere i nove missio ad gentes u razna dekristijanizirana područja svijeta. 6. ožujka 2015., na jednoj drugoj audijenciji s Putom, Papa se obratio inicijatorima i prisutnim članovima Puta ovim riječima: „Pozdravljam inicijatore Neokatekumenskog puta, Kika Argüella i Carmen Hernández, zajedno s ocem Mariom Pezzi; također im izražavam zahvalnost i ohrabrenje za sve ono što Put radi na dobrobit Crkve. Uvijek kažem da Neokatekumenski put čini veliko dobro Crkvi!“

NEOKATEKUMENSKI PUT – DANAS.

19. srpnja 2016. umrla je Carmen Hernández, suinicijatorica Puta i pokopana je u sjemeništu „Redemptoris Mater“ u Madridu. Kako je međunarodna ekipa bila nepotpuna, a na zahtjev Svete Stolice – kako je određeno Statutom Puta – godinu i pol kasnije, ekipi se pridružila i Španjolka María Ascensión Romero, koja je 25 godina bila itinerantica u Rusiji. Neokatekumenski put je u službi biskupa i župnika kao itinerarij za ponovno otkrivanje krštenja i trajna formacija u vjeri, a predlaže se vjernicima koji žele oživjeti u svom životu bogatstvo kršćanske inicijacije. Put – čiji se itinerarij živi u župama, u malim zajednicama sastavljenim od ljudi različite dobi i socijalnog statusa – postupno dovodi vjernike u intimnost s Isusom Kristom i oblikuje ih u aktivne subjekte u Crkvi i vjerodostojne
svjedoke Radosne vijesti. Put je instrument za kršćansku inicijaciju odraslih koji se pripremaju primiti krštenje. Važno je ono što je rekao Sv. Papa Pavao VI o putu 1974.g. Mi svi koji smo bili kršteni kao mala djeca kršteni smo u vjeri svojih roditelja i kumova za razliku od krštenja odraslih koji prolaze katekumenat (vrijeme priprave za krštenje). To vrijeme priprave je vrlo važno i svejedno je kada ga obavljamo ,prije ili poslije krštenja. Onda mi koji to činimo poslije krštenja činimo ga kroz neokatekumenski put. Kako? Put se sastoji od tri faze: predkatekumenat, katekumenat i izabranje. Temelji se na „tronogu“: riječ-liturgija-zajednica. Nakon ulaznih kateheza i navještaja radosne vijesti braća tokom godina bivaju pozvana hraniti se božjom riječju i sakramentima u zajednici. Ako smo otvoreni na riječ koju primamo u zajednici ,Bog malo po malo ima snage mijenjati naš život u smislu da nam počinje darivati narav svoga sina. Kakva je narav Božja? Narav Kristova? To nam je pokazao ljubeći nas na križu kada je dao svoj život za nas grešnike. Na križu možemo vidjeti ovu narav Božju.
Dolazimo na put sa ljudskom naravi. Kakva je ljudska narav? To vidimo u evanđelju o dva slijepca. Ljudi vide kamo ide život, brak, odgoj djece. Shvaćaju da život nije samo onaj plitak koji žive samo za to da idu na posao ,da stare bez smisla, da traže malo ljubavi proseći milostinju od drugih u smislu da ga ljube, poštuju, slušaju, tražeći afekt od drugoga a u dubini nikada zadovoljni jer me muž ili žena dovoljno ne ljube, sin me ne posjećuje, uvijek u nedostatku ljubavi i osjećaja i novaca. Takav način života umara i umorni su od takvog života. Drugi tip ljudi dolazi na kateheze iz znatiželje ali ne očekuju ništa naviknuti na sljepoću i proseći milostinju u smislu da su otuđeni vlastitim automobilom, poslom, televizijom i svemu srodnom, nogometom, nastojeći imati što manje
problema. Onda Bog preko puta malo po malo liječi našu sljepoću i otvara nam vid da možemo vidjeti druge oko sebe. Da možemo ulaziti u odnose s ljudima s kojim živimo i radimo. Danas je više nemoguće biti u odnosu sa bilo kime. Slušam na radiju neku udrugu (predstavnika svih stanara u HR). Kaže predsjednik udruge da je problem sada živjeti u istoj zgradi i brinuti se oko zajedničkih interesa stanara zgrade tipa čistoća, portafon, lift jer ljudi ne žele razgovarati jedan sa drugim u zgradi ,tako da cijela zgrada propada. Ne samo da ne razgovaraju unutar stana jer nemaju s kim jer su razvedeni i žive sami nego je ovaj duh izišao na cijelu zgradu. Ljudi žive sami sa psima. Izlazeći iz vlastite sljepoće (koju možemo gledati kao ropstvo grijeha) s Kristom koji nam preko svoje riječi govori da
nas ljubi i istovremeno pokazuje da smo uistinu grešnici puni sebeljublja. Sami sebe možemo prihvatiti da smo grešnici, samo u trenutku kada nam Bog jamči da nas ljubi besplatno takve kakvi jesmo. Kako nam jamči? Opraštajući grijehe. Jer nitko nas nikada nije ljubio kada smo bili grešnici. U svijetu nema oproštenja. U svijetu su samo kazne i penali. Na putu kada iskusimo ovu besplatnu ljubav malo po malo, ne želimo više olako griješiti jer vidimo da svaki naš grijeh ranjava Krista. N. put za onoga koji traži Krista s vjerom je put svetosti. Svetost nije samo stanje bez grijeha već temeljno raspoloživost vršiti volju Božju u svakodnevnom životu što često prolazi kroz križeve. Za mene konkretno biti otac obitelji , biti vjeran supruzi, raditi i brinuti se o njima. Ne krasti na poslu, ne živjeti u svađama i sudovima. Možda to nekome koji ovo čita se to pretpostavlja samo po sebi ali s druge strane svaki dan vidim svoje slabosti i napasti đavla pozivaju da sve ovo što mi je Bog dao da prezrem i odbacim. Tako da cilj puta je biti formiran kršćanin za borbu u ovom današnjem svijetu. Ono što činimo je pokrsni katekumenat. Sigurno da u crkvi ima puno puteva ali ovo je jedan od njih. Na putu se za razliku od drugih puteva ne pretpostavlja imati vjeru na početku, jer je on u dnu po naravi katekumenat na kojem se kroz vrijeme „hranjenja“ Božjom riječju, liturgijom (euharistijom) i zajedništvom , malo po malo dobiva vjera.

Euharistijsko slavlje neokatekumena je drugačije od da tako kažem „klasične euharistije“. I to po obliku euharistijskog slavlja, ali i po pjesmama koje pjevate na svetoj misi. Kako organizirate liturgijska slavlja i kako vi osobno tumačite te razlike jednog od drugog misnog slavlja?
N. put je kako sam rekao „pokrsni katekumenat“. Duh Sveti je nadahnuo inicijatore ne samo teološko-katehetskom sintezom već i karizmom preko pjesama koje su većinom uglazbljeni psalmi. Također se ovdje radi i o obnovi liturgije koju je prepoznala Crkva gdje možemo slaviti euharistiju u manjim zajednicama svečano i imati pričest pod obje prilike. Sastanci se sastoje od slavlja riječi koje imamo u tjednu i nedjeljne euharistije koju imamo subotom uvečer nakon prve večernje kada i liturgijski prelazimo u nedjelju. Razlika je u tome što na euharistiji kod pjevanja zbor je sav božji narod a ne samo oni koji pjevaju tako da su euharistije življe i veselije.

U sklopu neokatekumenske zajednice u župi Krista Kralja u Zagrebu postoji sedam zajednica. Svatko prelazi put iz „niže u višu zajednicu“, na koji način se može prijeći put iz sedme zajednice u prvu zajednicu?
Ja sam odgovorni prve zajednice Krista Kralja u Trnju koja je i najstarija zajednica u župi oko 32.g. Na put sam ušao sa nepunih osamnaest u župi Sv. Josipa na Trešnjevci. Te ratne 1991.g. župa Sv. Josipa tada bila je jedina župa koja je primila put u Zagrebu još od 1981.g. Te 1981.g. pokojni župnik Augustin Holi prepoznao je u N. putu pomoć za sebe i ljude u župi. Put su donijeli katehisti itineranti iz Italije: pok.don Giacomo Raineri i Lucia Toso. Na put sam išao u župi Sv. Josipa do 1999.g kada sam se oženio za svoju suprugu Zrinku , i tada sam prešao u župu Trnje. Svaka zajednica u župi je je kao jedno dijete u obitelji, različitog je „uzrasta“. Kao što put ima svoje faze nemoguće je samo tako prelaziti iz zajednice u zajednicu. Braća se osim toga dobro upoznaju i na pomoć su jedno drugome baš zato jer su dugo skupa. Braća ni po čemu u zajednici nemaju nekog zajedničkog interesa da bi bili skupa jer su totalno različita po dobi, obrazovanju, inteligenciji, statusu, bogatstvu, hobijima, spolu itd.. U jednoj zajednici konkretno ima umirovljenika, profesora, učiteljica, radnika, studenata,
studentica, srednjoškolaca, osnovnoškolaca, udovica, tako da je struktura vrlo heterogena. To je bogatstvo koje nam je na pomoć gdje mladi vide probleme starijih a stariji mlađih.. itd.

Na vašim susretima može se vidjeti puno djece i mladih. Oni su aktivni na razne načine u spomenutim zajednicama. Pogotovo je lijepo što se djeca nakon Krizme zadrže u daljnjem prakticiranju vjere u zajednici. Kako vam to uspijeva da su mladi i dalje uz Crkvu, da se ne „opraštaju“ od sakramentalnog života?
Prvo bih rekao da su braća na putu preko svojih katehista primili riječ o otvorenosti prema životu . Ja koji sam od malena išao u crkvu to nikada eksplicitno nisam čuo do dolaska u zajednicu. U zajednici imamo bračne parove koji imaju velike obitelji sa više djece , neki i sa više od desetero. Otvorenost životu o kojoj govori enciklika Pape Pavla VI. je nama dana kao put slobode. Tu naravno ne negira objektivne poteškoće koje dolaze uz veliku obitelj. Sve ove obitelji osim toga su i iskusile i velikodušnost Božje providnosti kako za ono materijalno tako i za ono duhovno, jer Bog je pažljiv i dobrostiv, daje nam uvijek ono što nam je najpotrebnije. S obzirom da nije bitno samo rađati djecu kako nam neki spočitavaju, poučeni životom (vjerom) roditelja mladi isto tako žele ući u ovu avanturu s Bogom u zajednici gdje i oni započinju pokrsni katekumenat sa svojom braćom i vršnjacima. U velikim obiteljima koja je Crkva u malom, osim svakodnevne molitve posebno se njeguje molitva nedjeljne jutarnje gdje se pjevaju psalmi i daje se djeci jedna riječ iz svetog pisma na koju djeca onda imaju odjek odnosno iskustvo. Kada djeca navrše dob oko 13-15 godina odlaze na inicijalne kateheze i ulaze u najmlađu zajednicu. Mladi žele ići u zajednice bilo kakvog katoličkog
karaktera, a to znaju i franjevci, isusovci, salezijanci, karizmatici, Opus Dei.. itd. Mladi iako izgledaju nezainteresirano žele slušati ozbiljne stvari. Osim toga roditelji daju iskustvo djeci o Božjem djelovanju u njihovom životu koje im je važno svjedočanstvo.

Vi ste zajednica u zajednici. Zajednica neokatekumena u župnoj zajednici Krista Kralja. Koje su vaše tipične obaveze i aktivnosti vezane za rad i djelovanje u župi i Zagrebačkoj nadbiskupiji?
Put kao takav je prihvatio blagopokojni kardinal Franjo Kuharić još davne 1981.g. kada je put došao u Zagrebačku nadbiskupiju. S obzirom da je put u biti katekumenat za odrasle, od braće koja dolaze iz različitih situacija života ne može se odmah tražiti zalaganje u župnoj zajednici. Kroz neko vrijeme i godine neka braća dobivaju snagu Duha Svetoga biti katehisti, tako da evangeliziraju u župi kroz seriju kateheza dva puta godišnje, u korizmi i došašću. Također neki mladići dobivaju poziv za svećeništvo i odlaze u bogosloviju, a neke djevojke otkrivaju poziv za posvećeni život i odlaze u samostan. Mladi otkrivaju poziv za brak, mladi bračni parovi sa djecom odlaze u evangelizaciju u druge zemlje, neke udovice za služenje obiteljima koje su u poslanju. Braća katehisti iz moje prve
zajednice uglavnom pomažu mlađe zajednice na putu u smislu vođenja u vjeri.

Koliko sam primijetio unutar neokatekumenskog puta ima veliki broj svećeničkih zvanja. Kako to da se u nestašici duhovnih zvanja kod vas mladi ljudi odlučuju za svećeništvo? Kod nas dolaze svećenici iz dalekih zemalja Južne Amerike, a sada za nekoliko dana mladi svećenik Marijan odlazi u Meksiko. U čemu je bit, srž tih odluka da Hrvat, svećenik ide u Meksiko, a da netko iz Južne Amerike dolazi u Hrvatsku, uči hrvatski jezik i djeluje tu među nama?

To nije samo tipično za svećenička zvanja već i za bračni poziv. Na putu kroz godine slušamo navještaj Božje riječi, da nas Bog ljubi takve kakvi jesmo, da nam oprašta grijehe ,da nam daje Duga Svetoga i vječni život. Problem je u tome što je nama potrebno da to što smo čuli, ako prihvaćamo siđe iz glave do srca. Iako to što smo čuli teško je po neki puta prihvatiti besplatnost Božje ljubavi a i svoje uporno ustrajanje u grijehu od kojeg vjerujemo da nam dolazi život. Bog onda kroz godine puta malo pomalo s nama čini to da prihvatimo besplatnu ljubav i odričemo se starog života. U mjeri u kojoj naš stari čovjek umire u vodama krštenja, Bog čini novog čovjeka. Ovaj novi čovjek tada može se dati voditi od Duha Svetoga. Kad se damo voditi od Duha Svetoga onda se može nazovimo to
„baciti“ cijelim bićem u svećeništvo i ići bilo gdje. Mladi mogu čisti pristupiti braku i biti otvoreni životu i prihvaćati djecu u mjeri kojoj to Bog želi. Tu se ne radi o moralizmu već o vjeri i zahvalnosti prema Bogu koji sve čini dobro. S obzirom da neki svećenici odlaze na razne strane svijeta mislim da se radi o misijskoj naravi Crkve koja je uvijek postojala.

Nekoliko obitelji iz Hrvatske je trenutno kako vi kažete „u poslanju“ – u apostolatu izvan Hrvatske, u drugim zemljama. Kakva su vjernička i ljudska iskustva tih obitelji koje žive kao Hrvati i katoliciizvan naše domovine?

Obitelji koje odlaze na poslanje (misije) obično u dijelove svijeta gdje je okolina izrazito sekularizirana ili su od crkvene zajednice ostali samo ostaci. To su zajednice gdje je Katolička crkva u manjini. Braća imaju dobra iskustva uz poteškoće na koje nailaze. Te obitelji sa brojnom djecom nisu same. S njima ide barem još jedna slična obitelj , svećenik i neka braća itineranti koji ih pomažu i žive u zajedništvu koje dolazi od Duha Svetoga. Žive u gradu gdje i rade, djeca idu u škole, fakultete. Okupljaju se tjedno kao i mi koji živimo u Trnju na slavlju riječi i euharistiji. Samo živjeti ovako u zajedništvu daju znak svijetu da je Krist uskrsnuo. Tako da su sada ove misije u Švedskoj, Njemačkoj, Srbiji, Kini, Indiji, Brazilu, Rusiji. Tamo su gdje treba , odnosno gdje ih neki biskup želi.

Neokatekumenske obitelji su često sa više djece. Djeca sudjeluju po svojim svjedočanstvima u liturgijskim slavljima. Koliko je po vašem mišljenju važno sudjelovati na misnom slavlju, a ne biti samo pasivni promatrač?
Djeca koja su nam darovana od Boga na životnom putu od malena vodimo na euharistije, od dobi u kojoj su sposobna pratiti slavlje. Također su pozvana reći što im govori proglašena, navještena riječ, tako da su od malih nogu naučena slušati riječ Božju. Kada smo pozvani u slobodi govoriti što nam riječ naviješta tada ne možemo biti samo pasivni promatrači. Ako iskreno vidimo svoje slabosti ,nesavršenosti, mane, grijehe, a s druge strane Boga koji se želi nastaniti u nama i želi nas mijenjati bez prisile tada je teško biti pasivan pred Božjom ponudom ljubavi. „Ovo je moje tijelo koje će se za vas predati“. Ako se Krist predaje za mene, tebe, teško je biti pasivan. Pitanje je vjerujemo li doista to? Ako se predaje za mene, tada i ja pričešćujući se mogu dobiti njegovu narav. To je tajna vjere. Tada uistinu ne samo da možemo reći „Tvoju smrt naviještamo, tvoje uskrsnuće slavimo“ možemo ulaziti u situacije koje ne volimo, mrzimo, mrske su nam, ali su spasonosne za nas i druge. Možemo ići na križ života. A to nije mala stvar.

Ima li nešto što biste vi mijenjali u vašoj zajednici? Što bi preporučili onima koji imaju željuuključiti se u Neokatekumenski put?
Sve koji trpe od bilo čega, koji su izvan Crkve ili u Crkvi, vide besmisao oko sebe, koji su izgubili svaku nadu da postoji istinska ljubav, razočarani, pa i oni koji misle da je u njihovom životu sve posloženo i nemaju nikakvih problema, a ipak trpe iz nekog razloga, neka se ne boje i slobodno dođu na neokatekumenski put.

Razgovarao: Vladimir Trkmić

Vladimir Trkmić / Hrvatsko nebo