SVETAC DANA “Sveti Ćiril i Metod”

Car ga je godine 860. poslao u pratnji brata mu Metoda u jednom političko-vjerskom poslanju Kazarima na Crnome moru. Ondje je Konstantin na Kersonu pronašao kosti sv. Klementa, pape i mučenika, trećeg nasljednika sv. Petra. Poznato je da je taj sveti papa umro ondje kao prognanik za Trajanova progonstva.

Misija svete braće Ćirila i Metoda među Slavenima u Moravskoj započela je god. 863. I naša je mjesna Crkva godine 1963. veoma svečano proslavila 1100. obljetnicu od početka te za Slavene tako znamenite misije. Konstantin je donio sa sobom u Moravsku veliku dragocjenost. Bili su to dijelovi Svetog pisma i bogoslužnih knjiga, prevedeni s grčkoga na slavenski jezik i to pisani posebnim pismom, koje se zove glagoljica. Izum toga pisma pripisuje se samome Konstantinu, no postoji i mišljenje da je takvo pismo već postojalo u krajevima južne Hrvatske prije dolaska svete Braće u Moravsku. Mi se ovdje nećemo upuštati u obranu bilo kojeg mišljenja, no izvan svake je sumnje da su sveta braća Ćiril i Metod za rađanje slavenske kulture položili temelje i stoga im slavenski narodi duguju veliku zahvalnost.

Kako su sveta braća propovijedala i obavljala bogoslužje na slavenskom, Moravljanima razumljivom jeziku, imala su među njima velik uspjeh i tri su godine blagotvorno radila. Njihov je rad, na žalost, pobudio negodovanje bavarskog episkopata, koji je naročito napadao uvođenje slavenskoga jezika u bogoslužje. Tada se gotovo općenito smatralo da su posvećena samo tri jezika: hebrejski, grčki i latinski. I prema tome samo su ti jezici dolazili u obzir da budu upotrebljavani u bogoslužju. A sada evo ti stranci — Grci iz Soluna — obavljaju bogoslužje na slavenskom, što ie tada značilo na jednom barbarskom jeziku, koji se ne može ponositi bogatom kulturnom prošlošću, pa prema tome ni stati uz bok jednom latinskom ili grčkom jeziku. Mi danas po našem shvaćanju takav stav osuđujemo, i naša je osuda objektivno ispravna, ali tada se o istoj stvari posve drukčije mislilo i umovalo. Ćiril i Metod kao Grci, odgojeni u Bizantu, služili su se u bogoslužju bizantskim obredom, no to tada nije ni zapadnjacima bilo nešto zazorno.

Susret s Papom

Na račun rada svete braće išle su tužbe u Rim, pa ih je papa Nikola I. pozvao k sebi, da se iz prvog izvora s njima upozna. Braća se dadoše na daleki put, koji su prekinula kratkim boravkom kod panonskoga slavenskoga kneza Kocela. Sa sobom su nosila u vječni grad i relikvije svetoga Klementa. Za vrijeme njihova dugog puta umro je papa Nikola I., a dočekao ih u Rimu veoma svečano njegov nasljednik Hadrijan II. Doček je bio svečan iz poštovanja prema relikvijama sv. Klementa. Sveta su Braća pred Papom sjajno obranila bogoslužje na slavenskom jeziku i svoj način misijskog reda pa je Papa sve to svojim vrhovnim ugledom odobrio.

Konstantin, videći u Rimu da mu se bliži konac zemaljskoga života, zamonaši se i dobi ime Ćiril. Taj je sveti apostol Slavena umro u Rimu 14. veljače 869. u dobi od samo 42 godine. Ćiril je na samrti za ljubav “Brda”, tj. samostana Olimpa u Bitiniji, gdje su zajedno proveli neko vrijeme, zamolio svoga brata Metoda, da ostane vjeran onome što su u Moravskoj zajedno naučavali, da ostane vjeran i toj misiji. Metod to prihvati kao posmrtni amanet svoga ljubljenoga brata. Ćiril je u Rimu u bazilici sv. Klementa bio najsvečanije sahranjen. Kapelu s njegovim grobom dao je u prošlom stoljeću dostojno uresiti đakovački biskup Strossmayer, veliki mecena hrvatskoga naroda i zaljubljenik slavenstva. Bazilika je sv. Klementa u Rimu svojom starinom, arhitektonikom, veoma zanimljiva građevina, a za nas Slavene zbog groba svetog Ćirila srcu veoma draga.

Najstarija freska svete braće

Za mog prvog posjeta gradu Rimu ponudio mi se kao pratilac i vodič u baziliku sv. Klementa isusovac i profesor na Papinskom orijentalnom institutu o. Mihael Lacko, po narodnosti Slovak, veliki prijatelj Hrvata, a još veći poznavalac života svete braće Ćirila i Metoda. Od njega sam uz drugo saznao da je vjerojatno najstarija freska svete braće Ćirila i Metoda baš u podzemnoj bazilici svetog Klementa. Ona potječe možda čak iz X. stoljeća. Na njoj su sveta braća do Kristovih nogu. Ćirila predstavlja Kristu arkanđeo Gabriel i sv. Klement, a Metoda arkanđeo Mihael i sv. Andrija. Očita aluzija na Carigrad, gdje se sveti Andrija slavi kao začetnik biskupijskoga sjedišta. Ćiril na slici nosi klerički vijenac i bradu: prikazan je, dakle, kao rimski monah, jer Grci ne nose tonzuru. U ruci drži svezak na kojem piše “dobar sam boj bio” — a to je opet aluzija na sve ono što je u Moravskoj morao podnijeti da može što bolje izvršiti svoje misijsko poslanje. Sveti Metod na slici nosi također tonzuru, ali nema brade, a u ruci drži neki okrugli objekt. Jedni misle da bi to bila tintarnica za crnilo, simbol njegove učenosti, dok drugi drže da bi to bio kalež.

U gornjoj bazilici sv. Klementa nalazi se nad grobom sv. Ćirila oltar svete braće. Oltarnu sliku kao i druge u toj kapeli izradio je brigom biskupa Strossmayera umjetnik Francesco Nobili. Jedna od tih fresaka prikazuje svetu braću pred papom Hadrijanom II., druga prijenos tijela sv. Ćirila u baziliku sv. Klementa, a treća oltarna svetu braću kako stoje pred Kristom na prijestolju, poviše njega je Duh Sveti u obliku goluba, a još više nebeski Otac okružen anđelima. Do Kristovih nogu kleči papa Leon XIII., veliki prijatelj Slavena, autor enciklike o svetoj Braći “Grande munus”, i koji je njihov blagdan proširio na čitavu Crkvu.

Nakon smrti svetih apostola

Nakon Ćirilove smrti i pokopa u Rimu Metod je se kao papinski legat te panonski i moravski nadbiskup vratio natrag k Slavenima, ali zbog političkih prilika ne u Moravsku, već na područje pod vlašću kneza Kocela. Sjedište Panonske metropolije bilo je u starome Sirmiju, današnjoj Srijemskoj Mitrovici. Ta je biskupija stradala za seobe naroda, a sada je bila opet uspostavljena. Da li je Metod i stolovao u Srijemskoj Mitrovici ili u Baču ili negdje drugdje, ne može se još uvijek sa sigurnošću dokazati.

Na Kocelovom području nekoć su djelovali istočno-franački misionari, a salzburški ga je nadbiskup smatrao djelokrugom svoje jurisdikcije. I tako je došlo do sukoba između slavenskih apostola i germanskih misionara. Salzburški nadbiskup Aldewinus iznio je spor pred germansku svjetovnu vlast. Metod tada bi uhvaćen, zatvoren te predveden pred sabor u Regensburgu, na kojem bijaše osuđen i prognan u Ellwangen u Švapsku. Ondje provede u zatvoru dvije i pol godine, dok nije na energičan zahtjev pape Ivana VIII. g. 873. pušten na slobodu. Bilo je tragično što Rastislavov nasljednik Svatopluk nije pokazivao zanimanja za rad slavenskih misionara.

Metod umrije na Cvjetnu nedjelju godine 885. te bi pokopan u Velehradu.

J. Krajcar piše o svetoj braći Ćirilu i Metodu ovako: “Oba su brata od djetinjstva govorila slavenski, no po rođenju, odgoju i osjećaju bijahu Grci. Ipak bijahu slobodni od svake bizantske uskogrudnosti. Njihov je misijski rad određivala duboka svijest da su svi narodi pozvani na spasenje i da je Krist umro za sve ljude … Krist čovjekoljubac želi sve privesti k spoznaji istine te sve ljude — Grke i barbare — učiniti dionicima božanske mudrosti. Samo iz takvog stvarno katoličkog shvaćanja razumljiva je borba obojice braće za slavensko bogoslužje”. Oba su brata svojim protivnicima, s kojima su na putu u Rimu raspravljala u Veneciji, postavila ovo pitanje: “Zar sunce ne sija svima? Ne udišemo li svi na isti način isti zrak?”

Vjerojatno je papa Ivan VIII., kad je g. 880. ponovno potvrdio slavensko bogoslužje, pod nadahnućem stavova svete braće, koje su širili i podržavali njihovi učenici, izrekao ove mudre riječi: “Nije li onaj isti koji je stvorio glavne jezike, naime, hebrejski, latinski i grčki i sve druge jezike stvorio sebi na hvalu i slavu?” Ideja o bogoslužju na narodnom jeziku doživjela je potpunu pobjedu tek u naše dane na II. vatikanskom saboru. Njezini su prethodnici i začetnici bili sv. Ćiril i Metod, a nastavljači glagoljaši, koji su se do najnovijeg vremena održali još jedino u krajevima južne Hrvatske. Naši su biskupi na II. vatikanskom saboru zastupali mišljenje o bogoslužju na narodnom jeziku stoljetnom praksom u našim krajevima.

Papa Ivan XXIII. malo pred svoju smrt, a prigodom 1100. obljetnice od početka misijskoga rada svetog Ćirila i Metoda upravio je 11. svibnja 1963. biskupima slavenskih zemalja apostolsko pismo “Magnifici eventus”, u kojem hvali rad slavenskih apostola. Iste je godine u salzburškoj katedrali održano bogoslužje na staroslavenskom jeziku, čime se htjelo popraviti onaj nekadašnji stav salzburškoga nadbiskupa prema slavenskim misionarima.

Život je svete braće bio doduše buran, ali za slavenske narode blagotvoran. Oni su svojim pionirskim radom omogućili da se i slavenski narodi kao ravnopravni članovi uključe u zajednicu europskih kulturnih naroda. Zato ih poštuju i oni koji ne dijele naš kršćanski nazor na svijet.

Molitva: Bože, po svetoj braći Ćirilu i Metodu prosvijetlio si slavenske narode. Daj da svim srcem prihvatimo Tvoj nauk te budemo narod ujedinjen u ispovijedanju Tvoga imena. Po Kristu Gospodinu našem. Amen.