Z. Gavran: Služi li rezolucija o genocidu u Srebrenici mitskom (veliko)srpstvu da iz Pandorine kutije pusti duhove mržnje i razdora?
Vrijeme:9 min, 34 sec
Područje tzv. Zapadnog Balkana, pa i šire od njega, jako je uskomešano i politički neriješeno te nosi u sebi sigurnosne rizike, unutarnje i one šire, geopolitičke. Rezolucija o Srebrenici – ako se protagonisti „srpskog svijeta“ i neki drugi, poput zastupnika albanske manjine Camaja u crnogorskoj Skupštini, otisnu putem zahtijevanja povijesnih krivnja drugih i genocida nad pripadnicima njihovih naroda – mogla bi izazvati kao protuudar ili kao odjek razne druge izjave i rezolucije, u pokušaju ili stvarno. Takav razvoj događaja pogodovao bi novim političkim i ostalim zaoštravanjima i povećao izglede da započnu nove runde ’međuetničkih’ (kako to Zapadnjaci običavaju reći) prijepora, obračuna i eventualno oružanih sukoba. Je li uopće potrebno upozoriti da to nijednom narodu – u danim okolnostima – nije u njegovu ’najboljem interesu’?!
Nakon što je Opća skupština UN-a prihvatila rezoluciju kojom se 11. srpnja proglašava Međunarodnim danom sjećanja na genocid u Srebrenici i kojom se osuđuje nijekanje genocida i veličanje osuđenika za ratne zločine, nastala je nova dinamika „na brdovitom Balkanu“ (Desanka Maksimović). Najprije je rezolucijom ozlojeđeni srbijanski predsjednik Vučić najavio da će predložiti UN-u rezoluciju o „genocidu u Jasenovcu“. No otad srbijanska vlada i skupština nisu javno ništa u tom smjeru učinile. Što ne znači da ne će. Prije toga očito se namjeravaju učiniti neki drugi, ’pobočni’ koraci.
Hoće li crnogorska Narodna skupština prihvatiti rezoluciju o Jasenovcu?
Prvi je korak taj da su prosrpske stranke u crnogorskoj skupštini, predvođenje njezinim predsjednikom, četničkim vojvodom Andrijom Mandićem, čelnikom stranke koja se nazvala „Nova srpska demokracija“, najavile donošenje crnogorske rezolucije o „genocidu u Jasenovcu“. Nakon višekratnih odgoda i neodređenih izjava predsjednika vlade Milojka Spajića, koji je i predsjednik Pokreta Europa sad, danas je vojvoda Mandić najavio za sutra raspravu o toj rezoluciji u crnogorskom parlamentu.
Hrvatski ministar vanjskih i europskih poslova Gordan Grlić Radman od prvog se spomena usprotivio donošenju te rezolucije. No čini se da to nije pomoglo. Kao da su prosrpsko-protuhrvatske snage u Crnoj Gori samo taktizirale, čekajući i očekujući da Hrvatske u Bruxellesu ne blokira za Crnu Goru IBAR, a nekoliko dana nakon što se ona to i nije učinila, a mogla je da je htjela, pokazale su pravo lice. IBAR (pokrata za engl. složeni naziv Interim Benchmark Assessment Report – Izvješće o ispunjavanju privremenih mjerila) jest zaključak najprije Europske komisije, a zatim i odluka Vijeća (u kojem je zastupljeno svih 27 država članica, u ovom slučaju obično ministara vanjskih ili europskih poslova) da se određenoj zemlji kandidatici privremeno odnosno pozitivno zaključe pojedina pregovaračka poglavlja, koja je prethodno otvorila, te je dosad trebala učiniti sve što je zatraženo kako bi u tim područjima udovoljila pravilima i standardima EU-a.
Europska je komisija (povjerenstvo) u svojoj procjeni zaključila da je Crna Gora u cijelosti ispunila privremena mjerila, postignula dobar rezultat na razini usklađenosti i da napreduje u primjeni pravne stečevine EU-a i europskih standarda u poglavljima 23 i 24. Riječ je o ključnim poglavljima, koja se odnose na pravosuđe i pravdu, a privremeno njihovo zaključivanje otvara put i prema zaključivanju daljnjih pregovaračkih poglavlja. Dobivanje pozitivnog mišljenja od EK-a uz odobrenje Vijeća omogućuje Crnoj Gori da izađe iz višegodišnjeg zastoja u procesu pregovora o članstvu. Ta je Hrvatskoj susjedna zemlja otvorila naime sva poglavlja, ali je godinama bila u zastoji i samo je tri, manje bitna, prethodno privremeno zatvorila.
Što će sutra odlučiti crnogorska skupština, još ne znamo. Možda će rezoluciju prihvatiti, možda će doći do neke komplikacije. S razlogom se pretpostavlja da je ona ’naručena’ iz Beograda, koji bi nakon njezina prihvaćanja nastavio svoju igru po dobro razrađenom planu. Središtu i žarištu „srpskog svijeta“ (=neformalno, a po mogućnosti i formalno proširene Srbije u doglednoj budućnosti) nikako nije „sjelo“ to što je donesena rezolucija o srpskom zločinu u Srebrenici, koji je već prethodno u presudama dvaju međunarodnih sudova kvalificiran kao „genocid“, premda krivci nisu izričito imenovani ili je izravna krivnja Beograda i vrha tadašnje Republike Srpske zaobiđena ili prešućena.
Službena Srbija i njezine najviše institucije nisu nikada dosad priznale srpske krivnje
Kao što je poznato iz brojnih drugih povijesnih situacija, službena Srbija i njezine najviše institucije nisu nikada dosad priznale da su u povijesti počinjeni ikakvi zločini, ’etnička čišćenja’ ili genocidi u ime velike odnosno proširene Srbije. Krivnju gotovo ukupno Srpstvo ’detašira’ drugima, napose Hrvatima, a unutar Srpstva žilavo se i ustrajno njeguje isključivo kult Srba kao žrtava. Na takvoj percepciji (veliko)srpstva u njegovu odnošenju naprama okolnim narodima i na takvim beskrupuloznim srpsko-mitomanskim politikama radi se sustavno unatrag jednog stoljeća.
Hrvatska se, dakle, našla na udaru putem ponovnog udaranja po logoru Jasenovac i tobožnjem masovnom zločinu odnosno „genocidu“ nad Srbima koji se tamo tobože dogodio u razmjerima koji izlaze izvan svih kategorija razuma i koji počivaju na ničim nedokazanim tvrdnjama. Istina, time se ne okrivljuje današnju Hrvatsku, nego NDH (1941. – 1945.), koja je postojala u bitno drukčijim granicama od današnjih, no takvo što neugodno je i za današnju Hrvatsku, a pogađa i čitav hrvatski narod jer ga se pokušava etiketirati kao „genocidan“ ili kao sklon šovinističkoj mržnji prema Srbima. I o bijegu Srba tijekom odnosno nakon Operacije „Oluja“ ispleten je takav mit – koji se izravno nastavlja na prethodno forsirani jasenovački mit – o hrvatskoj krivnji za ’etničko čišćenje’ Srba.
Učinjeno je jako malo da se razobliče protuhrvatski mitovi
Kako se toj opakosti zloćudnih snaga koje prevladavaju među Srbima kao narodom oduprijeti, kako im parirati, kako utvrditi i obraniti povijesnu istinu i pravdu? O tomu je dosad na hrvatskom jeziku napisano i izrečeno jako mnogo, ali je jako malo stvarno i učinjeno da se rasvijetle i razobliče protuhrvatski mitovi, da se sve dobro i loše čega je bilo u povijesti svede na realne razmjere, da se sagleda u konkretnim okolnostima, u lancu uzroka i posljedica, te da se istodobno osvijetle i nebrojeni zločini počinjeni u ime „velike Srbije“ odnosno sukladno ideologiji, propagandi odnosno političkoj i zapovjednoj vertikali među samim Srbima i prišipetljama takvih snaga, su-počiniteljima takvih povijesnih zlodjela riječju, zapovijeđu ili izvršenjem.
O toj temi pisano je često i na ovom portalu; u ovoj kolumni uputit ćemo čitatelje na tri takva novija osvrta:
Prof. dr. Zlatko Begonja: Jasenovac i promicatelji povijesnih krivotvorina – dokad?
Što se može i treba činiti za ubuduće?
Što se pak može i mora činiti za ubuduće, to je također tema koja zaslužuje posebna razmatranja, počevši od državnih vrhova pa do institucija, povjesničara i ukupne javnosti. Svakako treba imati u rukavu i dokumentirane najmanje dvije-tri rezolucije o srpskim zločinima ’etničkog čišćenja’ i genocida iz 20. stoljeća. No to će tek doći – ili ne će doći – na red. Ovdje će se samo skrenuti pozornost na dvije izjave slijedom dviju spomenutih rezolucija, UN-ove i ove koju će možda prihvatiti crnogorska skupština. Jedna je nedavna, a druga današnja.
Najprije je ministar Grlić Radman 18. lipnja u Tivtu, usprotivivši se donošenju rezolucije o Jasenovcu, pozvao Crnogorce (dakle i njihove manjinske /pro/Srbe koji sada imaju većinsku vlast) da se pozabave mračnim stranama vlastite prošlosti te im sugerirao da donesu rezoluciju o ’Božićnom ustanku’. O tomu na žalost ne postoji izvještaj ni priopćenje na stranici MVEP-a. Taj događaj koji je spomenuo odnosi se na siječanj 1919. (po Gregorijanskom kalendaru, odnosno prosinac 1918. po Julijanskom kalendaru). Taj se događaj naziva i ’Božićna pobuna’. Bila je ona (neuspjeli) uvod u oružani otpor dijela Crnogoraca protiv srpske okupacije njihove domovine na kraju Prvoga svjetskog rata i odluke nelegalne Podgoričke skupštine o „prisajedinjenju“ Kraljevine Crne Gore Kraljevini Srbiji na kraju I. svjetskog rata. Oružani otpor srpskoj okupacijskoj vlasti i njihovim pristašama u Crnoj Gori potrajao je različitim intenzitetom do g. 1929. Crnogorske su snage bile brojčano dvostruko slabije od srpskih. Broj žrtava među Crnogorcima, ustanicima, a osobito među civilima crnogorskog identiteta, prijeporan je, a procjene sežu od 29 poginulih do nekoliko tisuća ubijenih u srbijanskom teroru u Crnoj Gori tijekom prve Jugoslavije.
Danas pak, kada je za sutra najavljena rasprava o rezoluciji o Jasenovcu, oglasio se je u Beogradu predsjednik Vučić, koji je izjavio kako ne očekuje da će Skupština Crne Gore donijeti rezoluciju o Jasenovcu. U samoj Crnoj Gori nastavila se politička i medijska rasprava, u kojoj se crnogorske suverenističke opcije protive donošenju rezolucije, videći u njoj i neprijateljski akt prema europskoj perspektivi njihove države. No nešto se drugo zanimljivo dogodilo. Zastupnik „Albanskog foruma“ u Skupštini CG Nikola Camaj najavio je u izjavi za Televiziju E da će zastupnici te političke stranke podnijeti inicijativu o rezoluciji o stradanju albanskog naroda u Crnoj Gori. Camaj je istaknuo, kako je izvijestio portal AntenaM, da je riječ o slučajevima od 1915., kada je stradao velik broj pripadnika albanskog naroda u Crnoj Gori iz, kako je kazao, isključivog razloga zato što su Albanci.
„Od kada su teritoriji gdje žive Albanci pripojeni Crnoj Gori, kada se Crna Gora formirala, počinjeno je dosta tih zlodjela. Negdje od početka 1915. pa završno sa 1916., kada se dogodio ’Orlov let’. Ono što je najgrublje, mislim da je Barski masakr, gdje je nastradalo oko 3.000 nevinih Albanaca od jugoslavenskih, odnosno crnogorskih partizana. Svakako, imamo zločin u Hotima 1919. , gdje je ubijeno oko 100 Hota, ni za što, samo zato što su bili Albanci. Jednostavno, mislim da se u odnosu na ta pitanja mora odrediti Skupština i da jednostavno idemo naprijed time što ćemo skinuti tu hrđu s prošlosti“, kazao je Camaj.
Ispod vijesti o Camajevoj izjavio bilo je dosta komentara po crnogorskim portalima, s različitih stajališta. Bilo kako bilo, u Crnoj Gori očito je otvoren prostor za retroaktivno utvrđivanje tko je koga nedužna ubijao u većem broju. Ako se novootvorena sezona nastavi, mogu se očekivati daljnje povijesne evokacije iz raznih godina i razdoblja. Može se očekivati i to da se raspre prošire i tko zna dokle u prošlost i na okolne države, te da se stranačko-politički prijepori prebace na povijesne teme i da izazovu nove mobilizacije po kriteriju pripadnosti zajednicama koje za sebe traže povijesna obeštećenja u obliku izjava i rezolucija kojima bi se utvrdilo da su oni drugi prema njima počinili zločine s elementima genocida ili s genocidnim namjerama.
Što je zastupnika Camaja potaknulo da se sada sjeti tih zločina nad Albancima, upitno je i prijeporno. No on je s neočekivane strane svakako pojačao unutarnje antagonizme u Crnoj Gori na temelju povijesne teme. Tek će se vidjeti u čiju je korist to učinio i kakve njegova inicijative reperkusije za Crnu Goru, Albaniju, Kosovo, Srbiju, BiH… može tek imati.
Uskomešano i politički neriješeno područje
Područje tzv. Zapadnog Balkana, pa i šire od njega, jako je uskomešano i politički neriješeno te nosi u sebi sigurnosne rizike, unutarnje i one šire, geopolitičke. Rezolucija o Srebrenici – ako se protagonisti „srpskog svijeta“ i neki drugi, poput zastupnika albanske manjine Camaja u crnogorskoj Skupštini, otisnu putem zahtijevanja povijesnih krivnja drugih i genocida nad pripadnicima njihovih naroda – mogla bi izazvati kao protuudar ili kao odjek razne druge izjave i rezolucije, u pokušaju ili stvarno. Takav razvoj događaja pogodovao bi novim političkim i ostalim zaoštravanjima i povećao izglede da započnu nove runde ’međuetničkih’ (kako to Zapadnjaci običavaju reći) prijepora, obračuna i eventualno oružanih sukoba. Je li uopće potrebno upozoriti da to nijednom narodu – u danim okolnostima – nije u njegovu ’najboljem interesu’?!
Naslovna fotografija: Pletenice i kose živih zakopanih hrvatskih djevojaka g. 1945. pronađene u Hudoj jami u Sloveniji
Zdravko Gavran/Hrvatsko nebo
