Izetbegović i komunisti: političko naslijeđe koje i danas traje

Vrijeme:3 min, 56 sec

 

Otkud Aliji Izetbegoviću neupitna, neprikosnovena moć odlučivanja u ratu, kao da je monarh ili diktator? Mogao je odlučivati o miru i ratu u dugim i mučnim pregovorima, o životu i smrti tisuća ljudi, a nerijetko je znao odlučiti da ništa ne odluči. Odgovor je svima jasan: zahvaljujući ratnim okolnostima, izvanrednom stanju u kojem se našla Bosna i Hercegovina.

Ovaj bosanski suveren, pravi monarh, ne bi to mogao postati bez pravnog poretka Socijalističke Republike BiH i samo unutar tog poretka treba analizirati njegovo pojavljivanje – kao suvereno postavljanje izvan tog poretka. U samoj strukturi propadajućeg, ali još ne propalog socijalističkog poretka bilo je unaprijed doznačeno mjesto suverena, koje je Alija Izetbegović znao i umio u izvjesnom trenutku okupirati i na njemu se relativno dugo zadržati. To povlašteno mjesto je bilo Socijalističkim ustavom definirano kao mjesto predsjednika Predsjedništva Republike. Doduše, neki su povjesničari ustanovili da je Izetbegovićevo samovlašće doista vodilo kršenju određenih odredbi postojećeg pravnog poretka (Poslovnika o radu Predsjedništva i nekih odredbi Ustava), a na to su se ispočetka žalili i sami tadašnji članovi Predsjedništva. Međutim, reći će se, Izetbegović je mogao otvoreno ne poštivati i suspendirati takve odredbe, jer je izvanredno stanje nalagalo poštivanje važnijeg načela: prava na samoodržanje. Ustvari, Izetbegović je u ratu na sebe preuzeo glavni nalog prethodnog komunističkog pravnog i političkog poretka, nalog o kojem je brinula Partija: sačuvati političko i borbeno jedinstvo bosanskohercegovačkog naroda. U ime ovog drugog načela je Izetbegović mogao uporno osporavati potrebu legitimnog predstavljanja Hrvata i Srba u Predsjedništvu i, što je još važnije, tvrdoglavo ustrajavati na odbacivanju onih mirovnih rješenja koja su inzistirala na političkoj jednakopravnosti triju naroda. Ne čudi što su na početku rata i legitimno izabrani Hrvati u Predsjedništvu, u ime borbenog zajedništva, trpjeli i dopuštali Izetbegovićevu samovolju – dakako, samo do trenutka hrvatsko-bošnjačkog vojnog sukoba. Za one nelegitimne, svejedno jesu li bili Hrvati, Srbi ili Bošnjaci, samovolja predsjednika Predsjedništva je unatoč svemu ostala vrhovni zakon.

Neuvažavanje postojanja tri politička naroda

Međutim, kršenje zakona i samovolja su ipak na bitan način upisani u socijalistički pravni poredak koji je i tijekom rata definirao sastav i funkciju Predsjedništva te čitavu državnu vlast reducirao na taj državni organ. Jer je to poredak koji poznaje samo jedan politički narod i taj narod shvaća kao ”borbenu zajednicu” proizašlu iz narodno-oslobodilačke borbe. Ukratko, Izetbegović-suveren je nezamisliv bez komunističkog poretka, bez Republike BiH. Ovaj pravni poredak je pred sam rat bio delegitimiran višestranačkim izborima, jer nije mogao uvažiti stvarnost postojanja tri politička naroda i riješiti pitanje njihove jednakopravnosti, dočim Izetbegović i njegovi sljedbenici koriste međunarodno priznanje države BiH kao da je to priznanje njenog (ničim osporenog!) prijeratnog poretka.

Način na koji tijekom ratnog stanja Izetbegović kao predsjednik osigurava nacionalnu ravnopravnost članova Predsjedništva nesumnjivo odgovara ideološkom i pravnom modelu titoizma, jer on to upravo čini kao da je predsjednik Centralnog komiteta Saveza komunista. Naime, Izetbegović rabi ”etnički ključ” kao čarobni štapić za osiguranje međunacionalne ravnopravnosti. Po tom ključu vrši neprestane smjene u sastavu Predsjedništva, na temelju uredbi sa zakonskom snagom, tako da nakon četvrtog vala smjena, kako primjećuje povjesničar Miroslav Tuđman, ”već koncem 1993. u Predsjedništvu RBiH je bilo pet članova predratnog CK SK BiH (s tadašnjim predsjednikom CK SK Nijazom Durakovićem i potpredsjednikom Ivom Komšićem); četiri člana najveće muslimanske stranke i ni jedan član iz najveće hrvatske, odnosno srpske stranke.”

Legitimiranje propalog komunističkog poretka

Izetbegović ponovo legitimira gotovo propali komunistički poredak u njegovom najvišem i jedinom funkcionirajućem organu, Predsjedništvu – kooptiranim komunistima. Može se slobodno reći da u tim sudbonosnim danima ne bi bilo nikakve bitne razlike da je bilo tko od bivših članova Centralnog komiteta bio na mjestu Alije Izetbegovića. Pokazalo se da je mjesto suverene moći, rezervirano u naslijeđenom, još-ne-propalom pravnom poretku, mogao jednako uspješno zauzeti kako ideološki fanatik (komunist) tako i vjerski fanatik (radikalni islamist). Važno je samo da se i jedan i drugi beskompromisno zalažu za „borbeno zajedništvo” jednog jedinog državotvornog naroda. I da mogućnost legitimnog predstavljanja „konstitutivnih naroda“ znaju izigrati „etničkim ključem“ (ili zadivljujućim deklaracijama, poput onih sa zasjedanja ZAVNOBiH-a, čija načela, dakako, nikada nisu smjela postati i ustavna rješenja).

Upravo ulazak nekomuniste, čak antikomuniste, Izetbegovića u središte komunističkog pravnog poretka obznanjuje da taj poredak nije mogao osigurati istinsku jednakopravnost tri naroda, jer bi takva jednakopravnost srušila jednopartijski poredak i postojanje samo jedne „bratske i jedinstvene“ političke zajednice. Poput svojih prethodnika, komunističkih vođa, i Izetbegović je svoju suverenu vlast znao osigurati najvažnijim sredstvom za stvaranje privida o političkoj predstavljenosti „konstitutivnih naroda“: etničkim ključem. Kako jučer tako i danas, ovaj ključ je najperfidnije sredstvo onemogućavanja političkog pluralizma, tj. očuvanja borbenog jedinstva samo jedne jedine političke zajednice, a onaj tko njime barata uvijek je na ovaj ili onaj način postavljen izvan pravno-političkog poretka.

Piše: prof.dr. Ugo Vlaisavljević za Hrvatski Medijski Servis

hms.ba / Hrvatsko nebo

Odgovori