Jozo Pavković/Zlatna palma opet otvorila pitanje: zašto Tomo, Mevludin i Srđan nisu heroji jedino u svom narodu

Filmski žiriji vole ratne priče iz Bosne i Hercegovine. Najnovija potvrda tomu je Zlatna palma na festivalu u Cannesu za hrvatski kratkometražni film “Čovjek koji nije mogao šutjeti”. Velik je to uspjeh za hrvatsku kinematografiju u cjelini, ali ponajviše za redatelja Nebojšu Slijepčevića i ekipu koja je radila na filmu.

Osim što je postao prvi hrvatski film s glavnom nagradom na najprestižnijem svjetskom filmskom festivalu, “Čovjek koji nije mogao šutjeti” pridružio se drugim ratnim pričama iz BiH koje su postigle međunarodni uspjeh. Na tome su popisu Oscarom nagrađeni film “Ničija zemlja” Danisa Tanovića, ali i uradci drugih redatelja s tematikom smještenom u ratno vrijeme devedesetih. Dovoljno je spomenuti “Grbavicu” i “Quo Vadis, Aida” redateljice Jasmile Žbanić ili “Savršeni krug” Ademira Kenovića.

Ne umanjujući kvalitetu redateljskog rada i glumačke izvedbe, činjenica je da se priče smještene u ratno vrijeme u BiH dojme žirija na festivalima. Tako se Slijepčevićev film temelji na istinitom događaju iz ratne 1993. godine, masakru u Štrpcima, kada su srpske paravojne snage iz istočne Bosne u tom mjestu zaustavile vlak na pruzi Beograd – Bar i iz vlaka izvele sve putnike muslimanskih imena i prezimena. Jedan jedini putnik pobunio se – časnik JNA, Hrvat iz Kaštela, Tomo Buzov. I on je ubijen. Slijepčevićev film pripovijeda taj događaj iz perspektive jednog od preostalih nekoliko stotina putnika koji je, za razliku od Buzova, gledao svoja posla i ostao živ.

Iako je sam zločin u Štrpcima zaokupljao pozornost javnosti, pa i pravosuđa, protekla tri desetljeća, o Tomi Buzovu malo se zna. Slijepčevićev film pomoći će da se očuva sjećanje na jednog od onih koji su u krvavom i teškom ratu branili ljudskost i humanost tako što su svoj život žrtvovali za ljude druge vjere i nacionalnosti. A bilo ih je, i to na svim stranama. Najpoznatija je, svakako, sudbina mladića Srđana Aleksića, Srbina iz Trebinja, koji je spasio svog prijatelja Alena Glavovića, Bošnjaka kojeg su u tom gradu 1993. godine divljački napala četvorica rezervista Vojske Republike Srpske. Vojnici su, umjesto Alena, pretukli Srđana, koji je pao u komu i nekoliko dana poslije preminuo. “Umro je obavljajući svoju ljudsku dužnost”, napisao je Srđanov otac na osmrtnici sinu koji je imao tek 27 godina.

U Domovinskom ratu u Hrvatskoj također je bilo mnogo onih koji su žrtvovali vlastiti život “obavljajući ljudsku dužnost”. Jedna od tih, poprilično zaboravljenih, jest i priča o vojniku Mevludinu Kuliću. Ratne 1991. godine u osječkoj “Bijeloj kasarni JNA” zapovjednik je naredio regrutima ubijanje zarobljenih hrvatskih civila. Jedan po jedan, vojnici, većinom Srbi, izišli su ispred stroja s oružjem i bojnim streljivom spremni upotrijebiti ga. Dok su se oni drugih nacija kolebali, pred stroj je iskoračio Mevludin Kulić, bacio oružje i rekao: “Ja neću pucati i ubijati nedužne ljude.” Ohrabrilo je to i ostale vojnike. Nisu se više kolebali. Ostali su u stroju koji nije htio biti streljački. Mevludina su, za kaznu, ubili, baš kao još trojicu njegovih kolega koji također nisu htjeli pucati.

U ratu je bilo mnogo heroja. Većina njih je živote ili dijelove tijela dala za obranu svoga naroda. I te su priče dio svakog rata, a njihovi narodi, uglavnom, uz važne datume, održavaju kolektivno sjećanje na njih. Naravno da je to ispravno i potrebno. Ali važno je čuvati sjećanje i na vojsku onih pojedinaca iz svih naroda koji su hrabrost pokazali obavljajući svoju ljudsku dužnost spašavajući one drukčijeg imena, vjere, nacije. To su ljudi koji nisu mogli šutjeti onda kada većina, nažalost, jest.

Autor:Jozo Pavković

večernji.ba / Hrvatsko nebo