Fra Jozo Grbeš u Bleiburgu: Djeca komunista danas nastavljaju djelo svojih očeva, zamotana u “antifašiste”, u borbi za nekakva “ljudska prava”

Predslavitelj fra Jozo poručio je da pred patnjom čovjek ostaje bez riječi, a pred količinom patnje koju čovjek čovjeku može učiniti, ostaje slomljen.

Propovijed fra Joze Grbeša

Provincijal Hercegovačke franjevačke provincije u propovijedi je rekao da je zbog tragedija povijesti i zbog tragedija sadašnjosti tužno biti u Bleiburgu. „Bleiburg govori mnogim savjestima! Opasno je ovdje doći. Uvijek je bilo, jer dolaskom na Bleiburg moramo istinu tražiti, istinu spoznati, istinom svoj život ravnati! Mi smo ovdje iz ljubavi prema zabranjenima i prečesto zaboravljenima jer jedino ljubav liječi, oprašta, razumije i stvara novi svijet! Mi smo kršćani, a to znači da nam Krist daje snagu govoriti istinu u ljubavi i živjeti život trajnog oprosta“, poručio je.

Govoreći o mjesecu svibnju, kazao je da je to vrijeme sjećanja na velike događaje hrvatske povijesti. „To sjećanje dok je bilo zabranjeno u domovini i dok se šaptalo o njemu u noćnim satima intimnih obiteljskih krugova, u dijaspori je sredina svibnja uvijek bila sjećanje na strašne tragedije koje svoje ishodište imaju na Bleiburškom polju, na križne putove, na kampove po Austriji, Italiji, na dijasporu razdvojenih obitelji, na priče sudbina ljudi koje su sve imale isti uzrok“, rekao je te istaknuo: „Predugo smo živjeli u svijetu šapata. Riječi su oprezno izgovarane, a istina skrivana zbog straha. I tugovanje je bilo zabranjeno. Zabraniti sjećanje na početnom mjestu svih sjećanja jest uistinu tragedija našega vremena!“

U kontekstu spomenutog zabranjivanja sjećanja, fra Jozo je rekao i ovo: “Djeca komunista danas nastavljaju djelo svojih očeva, zamotana u ‘antifašiste’, u borbi za nekakva ‘ljudska prava…” U priloženom videu može se vidjeti kontekst  u okviru kojeg je to rečeno.

Govoreći dalje o zabrani sjećanja, naglasio je da je to tragedija i u 21. stoljeću koje je puno hvale o ljudskim pravima. „Ljudskih prava nikada i nigdje nema bez istine! Kao što ni istine nema bez ljubavi. U njoj je prava i jedina snaga“, poručio je propovjednik.

Osvrćući se na suočavanje s prošlošću, kazao je da je veliki dio novije hrvatske povijesti povijest nepomirenih pamćenja. „Pomirenje traži ispravno pamćenje. Selektivna sjećanja su uvijek dio manipulacije ljudskim sudbinama, patnjama, povijestima, odnosno životom samim. Nažalost, mali se broj ljudi želi suočiti s grijesima očeva, majki, djedova, baka. Pa se stoga događa ‘transgeneracijski prijenos’ laži“, istaknuo je te dodao da se sukobi ponavljaju jer se ljudi ne suočavaju sa zlom prošlosti.

Nadalje je rekao da je povijest prepuna primjera moćnika i režima koji kontroliraju pamćenje. „Kontrolom pamćenja oni uništavaju istinu i time istini ne daju pravo na život. A pravo na život u naše vrijeme postaje sve problematičnije i sve se više niječe. Svi su totalitarni režimi imali monopol, kontrolu i manipulaciju pamćenjem“, naglasio je dodavši da su svjedoci i patnici 90-ih godina bili natjerani šutjeti te da je to bio dio „službenog zaborava“.

Fra Jozo poručio je da ljudi postaju ono što pamte. „Da, postajemo ono što pamtimo! Ako pamtimo istinu, postajemo ljudi istine! Ako pamtimo laž, onda postajemo ljudi laži. Pamćenje je i medij kroz koji nastaje moralni odgoj osobe“, istaknuo je rekavši da je Bleiburg takav.

„Prešutjeti istinu jest nemoralni čin svakoga tko misli i želi dobro. Ubiti ljude bez suđenja je zločin! Ubiti nevinu djecu i žene je zločin! Tko to niječe, niječe sve što je civilizacija stvarala! Tko to niječe na strani je zla! Tko to niječe još je u ideologiji komunizma! Točka! Stoga, tko danas niječe da se dogodio Bleiburg i križni putovi, sutra će nijekati da se dogodio Vukovar, Škabrnja, Dalj, Voćin, Saborsko, Nadin, Dubrovnik, Srebrenica, Prijedor, Uzdol, Konjic, Grabovica, Križančevo selo, Ravno, i tako dalje. A mi smo danas svjedoci da je ovo istina, kao što su i oni prije nas svjedoci bleiburške istine!“, upozorio je propovjednik.

Poručio je da Hrvatska prečesto živi u velikim zabludama jer je komunizam prečesto i dalje prihvatljiva ideja. „U zemlji Hrvata i dalje može zajedno: crno i bijelo, komunizam i demokracija, istina i laž, Kumrovec i Vukovar, Zrin i Srb, 27. srpnja i 30. svibnja, istina i laž! Sve može! Ova samoubilačka kombinacija jest razarajuća za naciju sadašnjosti i za djecu budućnosti koja, ja vjerujem, samo traže istinu. Ona rađa zbunjenost u mlađim naraštajima jer ostaje pitanje što je istina“, naglasio je.

„Mi smo bića budućnosti, ljudi uskrsnuća, nade i snage u istini, a nadasve ljubavi. Sjećanje u ljubavi je božansko u čovjeku. Sjećanje u mržnji nije božansko. Praštanje i istina vode u budućnost. To je bit križa, to je središte kršćanstva. Nakon uskrsnuća, Krist je otkrio svoje rane svjedocima i ti svjedoci su pošli svijetom noseći Istinu sve do naših dana“, istaknuo je te rekao da „kada otkrijemo tuđe rane, kada priznamo i tuđe rane, onda ćemo otkriti i svoje i poći putem liječenja i praštanja“.

Nadalje je kazao da kršćani poznaju svetu dimenziju vremena i sjećanja te je poručio da istinsko duhovno zdravlje podrazumijeva i zdravo pamćenje. „S ovog mjesta vas pozivam: ne zaboravite Bleiburg! Tko vam može zabraniti sjećanje? Sljedeće godine pođimo svi na Bleiburško polje u tišini i dugom hodu, u molitvi krunice i pjesmi ljubavi, dostojanstveno i čisto, kao što to istina i povijest traže od nas. Jer mi smo ljudi uskrsnuća i nikada nas nije i neće biti strah istinu govoriti i s istinom putovati. Jedino to ima smisla, ja vjerujem, i vama i meni“, zaključio je propovijed fra Jozo Grbeš.

Završetak euharistijskog okupljanja i nazočni

Pri kraju euharistijskoga slavlja, prisutnima se obratio vlč. Markić. Zahvalio je svima koji nisu žalili truda doći u Bleiburg, „na ishodište ponajveće tragedije našega naroda, u kojoj je na križnim putovima poslije završetka Drugoga svjetskog rata mnoštvo naših sunarodnjaka, kao i pripadnika drugih naroda i vjera, izgubilo svoje živote kao žrtve komunističke revolucije i bezočnih zločina“.

Prije završnog blagoslova, fra Jozo je izmolio Molitvu odrješenja za pokojne, osobito za sve ubijene na križnim putovima hrvatskoga naroda.

Liturgijsko pjevanje predvodio je Mješoviti župni zbor „Sv. Ante“ s Humca (Ljubuški) pod ravnanjem prof. Zdenka Vištice i uz orguljsku pratnju s. Katarine Petković.

Liturgijsko slavlje je u ime Hrvatske biskupske konferencije i Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine organiziralo Ravnateljstvo dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu i Hrvatska katolička misija u Klagenfurtu.

Obilježavanju Bleiburške tragedije i križnih puteva, nazočili su i veleposlanik Republike Hrvatske u Austriji Daniel Glunčić, vodstvo i članovi Počasnoga bleiburškog voda, predstavnici mjesne Crkve iz Klagenfurta i Bleiburga, redovnice i vjernici iz Austrije, Njemačke, Švicarske, Hrvatske i BiH.