Poslijeizborna pouka o pobjednicima i poraženima!

Tko je najzaslužniji, ili najkrivlji (ovisi “kak se zeme”), za to da je unatoč nebrojenim neraščišćenim aferama i trideset dvjema smjenama članova svojih vlada Plenković po treći put opet u “premijerskom” sedlu? Ovaj put osim nošen Pegazom zvanim “HDZ”, oslonjen i na slabašni hrbat starmladog kljuseta, nezaboravne Don Quijoteove Rosinante, zvanog u ovom času “DP”. Tko?

Najzaslužnija je svekolika socijalističko-jugoslavenska opozicija, ne-narodna, uglavnom apatridna, k tomu predvođena čudačkim likovima kao što su Golijat Grbin, Svastika Ostojić, Ksantipa Benčić, Zeleni Tomašević, “pripametni” i valjda i dalje binarni duet Puljaka, Crna Dalija, Ljutica Mrak, Pajser Beljak, Roza Lu… Pejović, (Al)fred Hi… Matić i Divji Čovik Milanović.

Svi oni i mnogi drugi tog kova, smjera, stature, vizure i ideološke (ne)kulture najzaslužniji su što je inače široko i duboko i raznovrsno kompromitirani ADEZE dobio na izborimo toliko više od svih njih i od inih skupno i nasumično.

Da ta crvena konjica sa svojim verbalnim psima i oholastim psinama ne izaziva toliki strah i prijezir kod većinskih domoljubno-katoličkih ovaca, ocvali HDZ dobio bi, kao notorna interesna zajednica za “politički klijentelizam” (DI Stier) mnogo manje. Da spomenuti “moderni” likovi iz već podaleke i odbačene crvene pretpovijesti, kao da su sablasti, ili oni iz svijeta mračne dženderističke i rastrojstvene globalističke i zelene distopije, nisu jahali na opozicijskim sivcima, zelencima i doratima, njihov potajni kamarad i karijerni konkurent AP prošao bi mnogo gore, skup s onim u što je preobličio nekoć Vranjin ADEZE.

Da oni nisu opet nastupali tako blesavo kako jesu, koja bi to sila nagnala tolike dežurne pravednike i rodoljube, od Hodaka do Hitreca, da svojim fanovima još jednom odgovorno-oportunistički ne rastelale: HDZ je jedina čvrsta rodoljubna brana od te pošasti koja nas hoće rashrvatiti, raskatoličiti i raščovječiti, pokoriti nas kao narod metodama znanima iz 1945. i iz 2000.? I tko bi nagnao crvene riječke profesore ustavnog prava, Smerdela i Barićku, da se javno i žestoko suprotstave ustavnom “divljaku” i “pučistu” Milanoviću kao kandidatu, kao vođi bijesne gomile odnosno dotad bezglave “lijeve” alternative HDZ-u i svima svojima koji su im oduvijek u crvenom im srcu?

Hrvatski narod jest od 1995. odnosno 2000. spao na jadne i kukavne grane. To je svakako istina, pogledamo li i izabrane, a posebice neke bivše junačne utemeljitelje i branitelje, poslije pretvorene u AP-ove krpe i zakrpe. Ali ipak nije hrvatski narod u cijelosti toliko nisko pao da bi želio “tabadžijskom” derištu Milanoviću, svim tim ambiciozbin, jalnim, jarnim, umišljenim i mrzilački oštrim “rogovima u vreći” predati u ruke stvarnu vlast u državi. Ma ne! Hrvati će ju radije povjeriti njihovim rođacima u plavim rukavicama – koji odlaze u crkvu, po potrebi i “ližu otare”, poštuju i honoriraju biskupe, spominju Franju i ograđuju se od komunističkog totalitarizna, makar svima bilo vidljivo da su prijetvorni, dvolični, neiskreni, licemjerni i u mnogim stvarima nasuprotni katolicizmu i hrvatstvu, braniteljima i ljudskoj čestitosti.

Ono što se naziva “Domovinski pokret” nastao je i ojačao kao smokvin list za takve šupljine i mrlje i rupe i lišaje i parazite koji su uvelike prekrili koru i izdubili deblo i srčiku HDZ-a kao negda mnogo časnijega Hrasta. DP je i poslužio za to da okolnim putem vrati u HDZ-ov tor mnoge odlutale ovcice. Ne nužno ni dokraja uglavljeno i zajamčeno, nego samo ako manjinaca i slobodnih liberala ne bude dovoljno za kvotu od 76 zastupnika. DP je tako sjajno poslužio kao zakrpa na proderanoj PP-halji, kao AP-ov osigurač za slučaj izborne oskudice, suše ili “crnog labuda”. A ne bi ni DP dogurao dotle da može presudno pomoći samovoljnom “premijeru”, ni tako lako i u tolikoj mjeri svom  matičnom Gorostasu popustiti, da je tzv. lijeva opozicija bila imalo (pro)hrvatskija, i ne toliko isključiva i neprijateljska prema Crkvi i većinskim katolicima. I da se Most skupa sa svojim binarnim duetom “pripametnih” ninavih Raspudića nije zaninao na onu stranu za koju su samosvjesno hrvatstvo i katolištvo izričito neprihvatljive i u ipak većinski vlastitoj politeji nepoželjne pojave.

Nisu birači ADEZE-a i DP-a samo oni koji su “veslo sisali”. Ne! Znaju oni da između AP-a i ZM-a, izneđu stare i nove Partije i satelita im nema bitnih razlika u njima samima. “Suha zlata” AP-ova, perfidni benkovački Srbin Pupovac i prijetvorna Dubrovkinja-Hrvatica Obuljen, izdanci ili čeda ili derivati bivšega sustava i države, i kolovođe nekih novijih stremljenja, krunski su dokazi toga kakav AP zaista jest, i on i šarža odnosno menažerija oko njega. No dok su njemu i njima alternativci njihovi rođaci “ljudi iz (Titine) šume”, Hrvati će radije birati čak i prijetvorne, pokvarene, ali naoko fine i uglađene građane i seljake radije negoli otvorene prijetitelje, mrzitelje, sablasti i divljake.

Tertium, za sada, non datur. -Treće, za sada, nije na vidiku.

Hrvatsko nebo