Biskup Šaško predslavio misu za žrtve komunističkih zločina u Zagrebu

Vrijeme:6 min, 25 sec

 

Misa zadušnica koju je predslavio pomoćni biskup zagrebački Ivan Šaško za sve Zagrepčane koji su, ostavši u Zagrebu, stradali kao žrtve komunističkih zločina g. 1945. slavljena je prvi put uopće u srijedu 8. svibnja 2024., u župnoj crkvi sv. Jeronima u Zagrebu. Po podatcima Ministarstva branitelja, u prvim mjesecima nakon ulaska partizana u Zagreb 8. svibnja 1945. ubijeno je više od 10 tisuća Zagrepčana i ostalih Hrvata koji su se u njemu zatekli. Posmrtni ostaci ubijenih žrtava počivaju u više od 130 masovnih grobnica i jama po Zagrebu i okolici od kojih većina još nije obilježen. Za godišnji spomen na žrtve komunizma izabrana je crkva sv. Jeronima u Maksimiru jer se nalazi blizu još uvijek neobilježenih grobnica u parku Maksimiru. Liturgijski spomen na stradale sugrađane organizirali su Hrvatsko žrtvoslovno društvo i srodne udruge. 

Uvodeći u misno slavlje, biskup Šaško osvrnuo se na dio Zagreba koji je nazvan po zagrebačkom biskupu Maksimilijanu Vrhovcu – Maksimir.

„Ljudi koji ne znaju za tu povezanost s Biskupom i sa Zagrebačkom biskupijom koja je darovala Park lako u imenu ‘Maksimir’ čitaju ‘veliki, najveći mir’ ili čežnju za njim. Mi kršćani dionici smo istinskoga, najvećega, Kristova mira, i u njemu smo okupljeni potaknuti Božjim darom Duha istine, da bismo molili za žrtve koje su za sobom ostavili jugoslavenski partizani, pripadnici i promicatelji komunističkoga totalitarizma. Na današnji dan 1945., kada su u Europi formalno prestali ratni sukobi Drugoga svjetskog rata i kada se živjela nada smiraja, nakon višegodišnjih strahota, u Zagrebu strahote nasilja nisu prestale. Na tadašnja jeziva ponižavanja, odvođenja i zatvaranja, otimanja imovine i protjerivanja te, konačno, ubijanja tisuća ljudi bez suđenja nadovezala se nametnuta šutnja, debele naslage neistina koje su, kako kažu istraživači, prekrile više od stotinu masovnih grobnica diljem zagrebačkoga područja, mjesta kojih su nam danas znana, ali još uvijek ta stratišta, ta ‘grobišta bez grobova’ većinom ostaju neobilježena“, primijetio je biskup Šaško te upozorio da po grobištima „hodamo, ali se kao država i društvo, niti nakon više od trideset godina od osamostaljivanja demokratske Hrvatske, na njih istinski ne osvrćemo, a ona nas opominju i poučavaju o posljedicama duboke ideološke izopačenosti koja nastavlja nagrizati hrvatski boljitak, unosi podjele u zajedništvo među ljudima, koči razvoj i postaje podlogom za razne oblike društvene korupcije.“

„Draga braćo i sestre, možda će izgledati da nam i ovaj put ostaje samo bespomoćna sjeta u govoru o nečemu na što kao vjernici trajno upozoravamo, posebice u svibnju i lipnju, uvijek iznova iznenađeni i ljudski razočarani jer ti vapaji nemaju istinskoga odjeka. Ljudski je biti razočaran. Zbog toga smo došli u Božjoj prisutnosti jačati kršćansku nadu utemeljenu u Kristu; ne prečuti živote žrtava, moliti za njih i za sebe, za život u svojoj domovini, ovoj prolaznoj na zemlji i u vječnoj, na nebesima. Činimo to s posebnim osjećajima i nošeni Božjom snagom, Duhom istine, Duhom Braniteljem i Tješiteljem, večeras, kada ovom večernjom svetom misom započinjemo slavlje svetkovine Uzašašća našega Gospodina u nebo. Time je još snažnije naglašena povezanost smrtnoga i besmrtnoga života, jer mi vjerujemo da svi koji u Kristu preminu žive u Bogu. Osmi dan svibnja u našemu je spomenu i zbog toga jer je na taj dan rođen blaženi Alojzije Stepinac (1898.) koga u istome Duhu molimo da nas zagovara u istini, tješi u nemoći i bude bliz u nasljedovanju Krista“, rekao je Šaško.

Nakon Službe riječi, odnosno pročitanog evanđeoskog odlomka, propovjednik se osvrnuo na „Radosnu vijest punu povjerenja i ohrabrenja s obećanjem silaska Duha Svetoga i s poslanjem, oslonjenim na vjeru, radi izgrađivanja nebeskoga kraljevstva. Čuli smo: Četrdeset dana nakon uskrsnuća Isus je s malom skupinom još uvijek nesigurnih, preplašenih učenika, u kojima sužive razna iskustva i osjećaji puni obnovljene radosti, ali i dvojba. S njima su i žene, one vjerne Isusove pratiteljice koje su pokazale puno odvažnosti i ljubavi. Trenutak je to Gospodinova odlaska u kojemu je „otet njihovim očima“, da bi ostao s njima na nov način, da bi bio darovan njihovim srcima s pozivom da šire Radosnu vijest i njegovom prisutnošću preobražavaju svijet. Isus svoje djelo nije povjerio velikima i mudrima ovoga svijeta, samodostatnima i moćnima, nego malenima, onima koji žele učiti od njega, jer je krotka i ponizna srca. Potvrđuje se zadivljujuća evanđeoska zakonitost neznatnoga, zakonitost zrna i kvasca, ali ponajviše srca koje je zapaljeno ljubavlju, istinom, ljepotom i dobrotom. Takvo srce dohvaća, prihvaća, zahvaća i obuhvaća svakoga čovjeka. Takvo srce prepoznaje istinu, čuva ju radi dobra i preobražava svijet“, naglasio je propovjednik te istaknuo u nastavku da u tome svjetlu treba čitati i živjeti poslanje o naviještanju evanđelja i o krštenju: Pođite, krstite, obnavljate, otvarajte ljudske živote Bogu.“

U nastavku je pomoćni biskup zagrebački ponudio odgovor na misterij bezumnosti rata upitavši prethodno: „Kako se mogao dogoditi poslijeratni zločin takvih razmjera? Odgovor na to pitanje istodobno je i jednostavan i teško shvatljiv. Ipak, on je provjerljivo jasan i glasi: I tadašnja i današnja nasilja događaju se svaki put kada se čovjek zatvara Božjemu djelovanju; kada pokuša zatvoriti nebo i vječnost svomu životu i životima bližnjih i kada prihvaća otajstvo zla koje želi ugasiti Božje svjetlo u srcima ljudi.
I ove smo godine vidjeli da je izabran, a usuđujem se reći i zlorabljen jedan tipično religijski izražaj, kao što je paljenje krijesova, da bi se pokušao prenijeti krijesovima, simbolima novoga života i širenja obzora, sasvim oprečan sadržaj. Zar je moguće upaliti krijes na onoj vatri koja je gorjela mržnjom sažetom u rečenici jugoslavenskoga komunističkog Diktatora koji je svim protivnicima njegova režima rekao „da će u novoj komunističkoj državi svjetlost dana gledati samo toliko dugo koliko traje put do najbliže jame“ (Josip Broz Tito, 20. svibnja 1945. u Varaždinu)? Paliti takve krijesove ne znači željeti svjetlo nego tamu. To su krijesovi beživotne tame. Važno je to prepoznati, jer je i naš naraštaj vidio takva ‘tamna svjetla’ upaljena nad novim jamama, počevši od onih u vukovarskim noćima nad ‘Ovčarom’. Ta se svjetla pale tek toliko da se ljude odvede do neke dublje tame i pokuša utrnuti Božje svjetlo. Zar ćemo se time nadahnjivati? Zar ćemo to prenijeti idućemu naraštaju?“

A da tomu ne bi bilo tako, istinsko je djelo milosrđa prepoznati i pokazati koje su posljedice nepoštivanja ljudskoga dostojanstva i gašenja božanskoga svjetla u čovjeku. Jer da bi se ugasio i razorio tuđi zemaljski život, potrebno je najprije ugasiti ljudskost i napraviti ruševinu od svoga duhovnog bića. Zbog toga je veliki propust što u Hrvatskoj nema ni ljudi ni mjesta, što nema institucije – jer na institucijama je čuvati i promicati vrjednote – koja bi se sustavno bavila i na koju bi se moglo pozivati i oslanjati pri dovođenju u zabludu i pri nijekanju istine o komunističkim zločinima. Razlog da ni u Zagrebu ne postoji svojevrsni muzej komunističke vladavine i terora zacijelo treba potražiti u interesu onih koji i dalje smatraju da je poželjno paliti ‘kresove tame’.

„Draga braćo i sestre, ovdje, u euharistijskome slavlju i zajedništvu, u združenosti neba i zemlje, pronalazimo i crpimo novu snagu. Nju ne mogu dati ‘kresovi’ sa Save, nego krijes u srcu ljudi koji gore ognjem Božjega Duha, gledajući zemlju i u nju unoseći ljepotu neba“, zaključio je mons. Ivan Šaško.

Po podatcima Ministarstva branitelja, u prvim mjesecima nakon ulaska partizana u Zagreb 8. svibnja 1945. ubijeno je više od 10 tisuća Zagrepčana i ostalih Hrvata koji su se u njemu zatekli. Posmrtni ostaci ubijenih žrtava počivaju u više od 130 masovnih grobnica i jama po Zagrebu i okolici od kojih većina još nije obilježen.

Spomen na stradale sugrađane organiziralo je Hrvatsko žrtvoslovno društvo i srodne udruge. Na komemoraciju su pozvali ponajprije rodbinu ubijenih Zagrepčana koji do danas ne znaju gdje počivaju njihovi najbliži ubijeni 1945.

Za godišnji spomen na žrtve komunizma izabrana je crkva sv. Jeronima u Maksimiru jer se nalazi blizu još uvijek neobilježenih grobnica u parku Maksimiru.

Foto: Dario Zürchauer/IKA

 

IKA/Hrvatsko nebo