Z. Gavran: Ide li Europa prema izravnomu vojnom dvoboju s Rusijom u Ukrajini?

Ovo u američkom časopisu Foreign Affairs dosad je najizravnija poruka da se Europa treba prestati u bitnomu oslanjati na SAD i da mora sama i izravno zaustaviti i zatim vojno poraziti Rusiju u Ukrajini, e kako bi samu sebe očuvala na sigurnomu. Što takav sve vjerojatniji razvoj implicira i iziskuje, o tomu bi se mogle i morale iznijeti opširne unatražne analize i unaprijedne prognoze. Ovdje se samo upozoruje na trenutak koji se bliži, a u kojem će se članice EU-a i još neke države, kako im se sve izričitije preporučuje, morati izravno vojno suočiti s militarističkom Rusijom. Što će se od toga, na koje načine i s kojim posljedicama ostvariti, ne zna se. No izgledi postaju sve tmurniji i sa sve većim rizicima. Ili-ili! Europljani bi o svemu morali duboko i temeljito razmisliti. – U najmanju ruku oni koji su još sposobni slobodno razmišljati, govoriti i postupati.

Prvo je francuski predsjednik Macron „izletio“, naoko na svoju ruku, s ocjenom da će se zapadne sile morati, na neki način, izravno sa svojim postrojbama uključiti u rat u Ukrajini kako bi spriječile rusko osvajačko napredovanje. Zatim je uvelike reterirao, suočen s otporom i odbacivanje te dotad ’nezamislive’ ideje mnogih drugih kolegica mu i kolega iz europske i transatlantske alijanse.

Zatim su, dok je trajala blokada američke vojne i ostale pomoći Ukrajini, koja je jučer narušena i zacijelo prekinuta odlukom Zastupničkog doba da se odobri velika financijska i oružana pomoć Ukrajini, Izraelu i Tajvanu (u utorak, 22. travnja trebao bi ju još potvrditi gornji dom, Senat, što je vrlo izgledno, gotovo sigurno), stizale većinom nepovoljne vijesti i predviđanja s bojišnice u Ukrajini. Europske zemlje i EU nisu nalazili načina kako osjetnije vojno pomoći Ukrajini, odakle pribaviti stotine tisuća, milijune topovskih granata i ostaloga, ali su pokazivale veću spremnost nešto u tom smjeru učiniti.

Što je „Europi“ nezamislivo ili neostvarivo?

Jačala je naime među europskim političkim vodstvima spoznaja kako nikako ne bi bilo dopustivo ni zamislivo da Ukrajina bude poražena u sadašnjem ratu odnosno da Putinova Rusija ostvari vojnu pobjedu ili tolike uspjehe te mogne za ubuduće podijeli Ukrajinu na svoj i na preostali njezin dio, a onda se eventualno okrenuti i protiv nekih drugih zemalja, ponajprije bivših članica Sovjetskog saveza, ili Varšavskog pakta odnosno istočnoeuropskoga komunističkog bloka država.

Onda je uskočila češka vlada, koja je po drugim dijelovima svijeta, kada ih nema među saveznicama, potražila i odlučila sama nabaviti stotine tisuća topovskih granata NATO-ova formata od 155 milimetara u promjeru. Tada su se i drugi sjetili da ima načina doći do onoga što europske zemlje ne uspijevaju i koliko ne uspijevaju same proizvesti. Donošene su i donekle odlučnije odluke o slanju nekih drugih oružja toliko potrebnih ukrajinskoj vojsci.

No i dalje je stanje na bojišnici bilo loše, a politička nespremnost na daljnje korake upletanja vrlo izražena ili kategorična, uz otvoreno ili prikriveno protivljenje vlada niza zemalja, ali i uz radikalizaciju onih koji su svjesni da se Ukrajini mora izdašnije pomoći kako ne samo njezine obrana i politika, nego i ukupne europske i zapadne sigurnosne i obrambene politike ne bi doživjele ’debakl’. Kako se ne bi pokazala fatalna nemoć ponosne Europe spram siromašnoj, mnogo manje razvijenoj i uvelike zaostalijoj Rusiji.

U međuvremenu…

U međuvremenu je – da i ne spominjemo podgrijavanje već ’i bogu i vragu’ dosadnih i izlizanih, prema ne i nestvarnih i bezopasnih, napetosti na tzv. Z. Balkanu – u europska zbivanja ’uskočio’ i rat Izraela protiv Hamasa i islamističkih skupina u Gazi te opasni nastavak, na sreću još uvijek kontrolirane, eskalacije između Izraela i Irana odnosno njegovih saveznika (Hezbolah, Hutijev pokret, proiranske snage u Iraku i Siriji). Za sada je tamošnja kritična napetost ponešto oslabjela, ali opasnost od toga da i Izrael i Iran i veći dio Bliskog istoka budu pretvoreni u užareno ratno poprište nije prošla. Što bi i europske zemlje jako bolno osjetile. I ne samo one. Čini se kao da je – ponajviše zaslugom američkih obuzdavanja i smirivanja napetosti – nastupio time-out, ali nitko ne može predvidjeti koliko će odnosno dokle će razmjerno zatišje potrajati. Za to vrijeme opet će se rasplamsati izraelska invazija na Gazu, sada na Rafah, pa onda opet što drugo, i tako svaki put sve više u sve opasniji krug.

Istodobno, u azijsko-pacifičkoj regiji i dalje se politički i diplomatski održava krhka stabilnost, ali se održavaju stare ili se pojavljuju nove napetosti između Kine i SAD-a odnosno američkih štićenika na tom području. Novo putovanje, ovih dana, američkog ministra vanjskih poslova Anthonyja Blinkena u Peking/Beijing najavljuje se kao da ima za cilj upozorenje Kini da ne pomaže vojno i na neizravne načine Rusiji – s obzirom na američke i sankcije G7 – u njezinu ratu protiv Ukrajine. To Kina navodno u znatnoj mjeri i čini, iako je službeno, kao, suzdržana.

Takav američki pristup, uz opetovano mahanje zastavom tajvanske nedodirljive autonomije i demokracije, opet ne sluti na dobro. Kina nije više spremna pristajati na američki diktat, iako je jako dobro svjesna da joj nikako ne odgovara trganje trgovinskih i drugih sveza sa zapadnim i još nekim državama, odnosno da joj ne odgovaraju sankcije još uvijek ekonomski, financijski i na druge načine moćnih zapadnih sila. Za sada joj vjerojatno ne odgovara ni počinjati rat s ciljem zauzimanja Tajvana – inače bi to već učinila, raspolaže naime s golemom oružanom silom i s jako mnogo vojnika.

Orban: Na korak smo do toga da pošaljemo vojsku u Ukrajinu!

Zatim je danas predsjednik mađarske vlade Viktor Orban, kojega mnogi po njegovim riječima i postupcima smatraju proruskim, odnosno protuukrajinskim, dodatno izdramatizirao u ponedjeljak stanje izjavom u kojoj uzrujano tvrdi:  “Europski čelnici duboko su zaronili u rat, tretiraju rat kao vlastiti rat i vode ga kao vlastiti rat”. Dodao je da je Zapad isprva namjeravao Ukrajini poslati samo kacige, da bi potom Rusiji uveo oštre sankcije, a Ukrajini sad šalje borbene avione. A onda je rekao i ovo: „Šalje se novac, novac i oružje, ali situacija se ne popravlja, dapače, postaje sve gora. Na korak smo od toga da Zapad pošalje vojsku u Ukrajinu. Ovo je vrtlog rata koji bi mogao povući Europu u dubinu. Bruxelles se igra vatrom.”

Orban: Zapad na korak do slanja vojske u Ukrajinu, militaristički osjećaj prevladava u europskoj politici

Posebno je uznemirujuća njegova ocjena trenutnih izgleda, ili možda insajderska „informacija“: „Na korak smo od toga da Zapad pošalje vojsku u Ukrajinu.“ Mnogi će otkloniti takvu najavu i procjenu i protumačiti ju kao zastrašivanje Europljana kako ne bi pomišljali na izravno sukobljavanje s Rusijom te kako bi stoga ograničili svoju oružanu i drugu pomoć Ukrajincima. I doista, mnogi u europskim zemljama drže se tako kao da i ne pomišljaju na to da bi svoje vojne snage, u bilo kojem obliku, ikada poslali na ukrajinsko ratište. Da ne bi „morale“ to učiniti, europske zemlje većinom pojačavaju svoju pomoć ukrajinskoj vojsci i državi. Njemački DW objavio je u nedjelju, 21. travnja, u članku „Zapad je živ, Ukrajina se može nadati“, i rang-listu onih koji najviše pomažu, i naveo konkretne iznose:

Podatcima je taj medij pod kontrolom njemačke vlade dodao i realističnu ocjenu: „Bez vojne i financijske pomoći drugih zemalja Ukrajina ne bi imala nikakve šanse u borbi protiv Rusije. Kijev svoje saveznike redovito poziva da mu isporuče više strjeljiva i sustave za protuzračnu obranu.“

Specijalizirana američka glasila nukaju na to da ’Europa’ potuče Rusiju u Ukrajini

Istoga dana pojavio se je u američkom specijaliziranom glasilu The Hill članak pod apelativnim naslovom: „Promijenite pristup od pukog pomaganja Ukrajini da se bori u pristup omogućivanja joj da pobijedi u ratu“. Nasuprot dosadašnjim opravdanim strahovima od eskalacije rata, a posebice od najvećeg straha: da će Kremlj u slučaju totalnog vojnog poraza zasigurno posegnuti za svojim nuklearnim oružje, makar „taktičkim“, autorica te analize, 38-godišnja Kira Rudik zastupa sljedeću postavku: „Istodobno [sada kada smo prevladali strah] ne možemo razumjeti zašto demokratski svijet i naši partneri ne mogu vidjeti da nema potrebe bojati se agresora te da nema načina vratiti se natrag na ’poslovanje  kao obično’.“ U zaključku članka ona će pak istaknuti ovo: „Treba biti posve bjelodano da vraćanje na način na koji smo imali posla s Rusijom prije nije moguće danas. Demokratski svijet, njegove vrjednote i njegov način života postali su ugroženi. Svi mi trebamo odlučne akcije, možda čak radikalnije od onih koje su poduzete na početku široke [ruske] invazije.“ Nije objasnila što bi to konkretno značilo da treba poduzeti „radikalnije“ akcije, to se može samo nagađati odnosno naslućivati, ali je vidljivo i to da nije isključila ni kopnenu i drugovrsnu intervenciju (nekih) zapadnih sila u Ukrajini.

Toga istoga dana jedan drugi ugledni američki časopis posvećen geopolitičkim temama, National Interest, objavio je analitički članak pod naslovom „Zašto rat u Donbasu nije nikada bio ’građanski’“, u kojem se nakon dokazivanja tvrdnje iz naslova da nije bila riječ o građanskom ratu, nego o ruskog agresiji, izvlači iz svega skupa ova pouka: „Previđanje ili omalovažavanje uloge Rusije i taktike u pokretanju i održavanju rata na istoku Ukrajine prije punokrvne invazije g. 2022. dovodilo je – i još uvijek dovodi – do promicanja neprimjerenih rješenja za taj sukob. Nastavljanje pripovijedanja o oružanom sukobu u Donbasu kao o ’građanskom ratu’ spriječilo je da zapadni donositelji odluka i javnost ne nauče toliko potrebne lekcije u jeku tekuće pod-pražne [=prikrivene] agresije protiv NATO-a kao cjeline i protiv pojedinačnih demokratskih zemalja napose.“

U Ukrajini je na djelu i agresija Rusije „protiv NATO-a kao cjeline i protiv pojedinačnih demokratskih zemalja napose“

Tu se mora uočiti, dosad uglavnom neiznošena, ocjena da nije tu samo riječ o agresiji Rusije protiv Ukrajine, nego i „protiv NATO-a kao cjeline i protiv pojedinačnih demokratskih zemalja napose“. Ako je, naime, to posrijedi, tada i NATO ima legitimno pravo o obvezu, a i nužnost, uzvratiti na agresiju protiv sebe. Kako? Pisac to ne kaže, ali je očito da takvom kvalifikacijom rata pokušava odškrinuti vrata otvorenom vojnom angažmanu snaga i članica NATO-a u samoj Ukrajini.

Dan nakon toga, u ponedjeljak, najugledniji njemački dnevnik, FAZ, iznio je u članku svoga vanjskopolitičkog urednika Andreasa Rossa „Zapad je živ, Ukrajina se može nadati“, optimističku procjenu budućnosti, unatoč mogućem dolasku D. Trumpa na mjesto predsjednika najveće svjetske sile. On je pritom napomenuo i ovo: „Ako Senat odobri paket pomoći u utorak i predsjednik Joe Biden potpiše zakon, prve topničke granate i oružje trebale bi stići na bojište za nekoliko dana. To je bitna razlika od mnogih obećanja iz Europe, koja su, budući da se proizvodnja oružja nije odlučnije zahuktala, uglavnom pusta obećanja za opasno daleku budućnost.“

Ross je pritom otkrio i ovo: „Kada kijevski zapovjednici opet mognu pojačano napadati ruske položaje topništvom umjesto dronovima, to bi trebalo bar usporiti agresora. Ako Biden žurno i bez prethodnih ograničenja isporuči i rakete dugog dometa ATACMS, koje zahtijevaju zastupnici, Kijev bi imao nove mogućnosti obrane (a u Njemačkoj će se vjerojatno rasplamsati rasprava o krstarećim raketama Taurus, koje su u nekim aspektima slične američkima). No signal koji šalje odluka Washingtona barem je jednako važan i Kijevu, i njegovim europskim partnerima. Zapad nije paraliziran ili čak mrtav, Donald Trump (još) ne uživa pravo veta protiv američke politike savezništva, koju i dalje podupire velika većina predstavnika naroda. Dapače: spreman je na kompromis.“ – Ukratko: Ni ’proruski’ Trump ne će moći, ili ni htjeti, ostaviti Ukrajinu na cjedilu!

Samo četvrtina američke pomoći „za sigurnost Europe“ (!?) ići će u izravne isporuke oružja Ukrajini

Nakon tih ocjena, Ross je upozorio i na ovo: „Ipak, ne smije se još maštati o preokretu u ratu. Samo četvrtina od otprilike šezdeset milijardi dolara koje američki porezni obveznici ponovno skupljaju za sigurnost Europe ići će u izravne isporuke oružja Ukrajini. To vjerojatno ne će biti ni približno dovoljno da se oslobode područja što ih je Rusija osvojila – to više što Ukrajini nedostaje ne samo materijala, nego i vojnika. Najvažnije pitanje stoga ostaje koliko će se Ukrajina moći i dalje oslanjati na potporu Amerike. To ostaje neizvjesno, ali najnoviji nas potez mnogo čemu uči…“

Udara u oči njegovo predviđanje da sva ta američka, a i ostala pomoć „vjerojatno ne će biti ni približno dovoljna da se oslobode područja koja je Rusija osvojila – to više što Ukrajini nedostaje ne samo materijala, nego i vojnika“. I što, dakle, ako sva ta pomoć ne će biti dovoljna? Što ako ukrajinska strana doživi teške udarce na bojnom polju, politički ili psihološki slom te ostane bez dovoljno boraca? Misli taj pametni Nijemac da će se moći u nedogled živjeti od nade? Ili je svjestan da će, ako neizravna pomoć ne će biti dovoljna, trebati i izravniji oblici pomoći, ali to ne želi naglas izgovoriti – zacijelo zato što Njemačka nipošto i ne želi da njezini vojnici ratuju u Ukrajini protiv Rusije.

„Europa – a ne NATO – trebaju slati trupe u Ukrajinu“ (!?)

Toga istoga dana najotvoreniji je u pozivanju na kopneni i ostali vojni angažman zapadnih sila u Ukrajini bio vrlo ugledni i važni američki geopolitički časopis Foreign Affairs, koji je u članku trojice autora „Europa – a ne NATO – trebaju slati trupe u Ukrajinu“ iznio već u naslovu temeljnu poruku, a ona glasi: Ne NATO, nego države članice Europske unije (i ostale) trebaju se izravno uključiti u rat na strani Ukrajine! Pisci u zaključku preciziraju na što točno misle, prepuštajući europskim zemljama da same odaberu ’vrstu oružja’ za taj veliki dvoboj bruxelleske liberalno-demokratske alijanse protiv carističke i autokratske Moskve, tj. izvedbeni način vojnog angažmana.

Autori analitičkog članka svoj poziv objašnjavaju ovako: „Ukrajina čini sve što može, no njoj treba pomoć – pomoć koju su [joj] europske zemlje kadre i sve više voljne providjeti. Ne zato da bi se iznudilo rusku eskalaciju, naprotiv, nazočnost europskih postrojbi imala bi ponajprije cilj spriječiti širenje sukoba i daljnje štete ukrajinskom gospodarstvu i infrastrukturi. Europski čelnici nemaju potrebu slijediti diktate sve manje pouzdanih Sjedinjenih Država [istaknuo Z. G.] o tomu kako treba voditi bitku u Ukrajini; oni mogu i trebaju odlučiti sami za sebe kako na najbolji način osigurati slobodu i sigurnost na kontinentu. Europa mora učiniti što je potrebno kako bi zaštitila svoju vlastitu budućnost, a to počinje osiguravanjem toga da Ukrajina pobijedi u ovom ratu.“

Ovo je u američkom časopisu Foreign Affairs dosad možda najizravnija poruka da se Europa treba prestati u bitnomu oslanjati na SAD i da sama mora izravno zaustaviti i zatim vojno poraziti Rusiju u Ukrajini kako bi samu sebe očuvala na sigurnomu. Što takav razvoj politika sve implicira i iziskuje, o tomu bi se mogle i morale iznijeti opširne retrospektivne analize i futurističke prognoze. Ovdje se samo upozorava na trenutak koji se Europi približio, a to je trenutak u kojem će se članice EU-a i još neke države na kontinentu, kako im se sve više preporučuje, morati izravno vojno suočiti s militarističkom Rusijom. Što će se od toga i na koje načine ostvariti, ne zna se, no perspektiva postaje sve više  militaristička i sa sve većim rizicima. O njoj bi Europljani morati duboko i temeljito razmisliti. – Oni koji su još sposobni slobodno razmišljati, govoriti i postupati.

Povezano:

Z. Gavran: Rusija, Trump i desnica ante portas – po Europi još traže kompas

Zdravko Gavran/Hrvatsko nebo