Prof. Marko Perčin/Matija Zmajević – slavni katolički i hrvatski Bokelj, viceadmiral i zapovjednik flote ruske carske mornarice

Vrijeme:9 min, 39 sec

Matija Zmajević (Perast, Mletačka Republika, 6. siječnja 1680 – Tavrov, Rusko Carstvo, 13. kolovoza 1735)

 

Zmajevići su hrvatska katolička obitelj iz Perasta u Boki kotorskoj. Njezino je podrijetlo iz sela Vrba u Njegušima u Crnoj Gori, gdje i dandanas postoje toponimi „zemlja Zmajuša“ i „Zmajevića krši“, koji svjedoče o njezinim korijenima. Početkom 16. stoljeća Zmajevići su se prvo naselili u Kotor pod mletačkom vlašću, gdje su bili mesari i kožari, a potom trgovci, krojači, zakupci carine te vlasnici kuća i vinograda. S vremenom su širili svoje posjede i stjecali ugled u novoj sredini.

Loza Zmajevića doselila se najprije u Kotor, pod mletačkom vlašću, a zatim u Perast

Početkom 17. stoljeća Anđuša, udovica carinika Andrije Zmajevića, doselila se u Perast s četvoricom sinova: Nikolom, Ivanom, Krstom i Mihovilom. Nikola je imao sinove Andriju, koji je postao nadbiskup i književnik, te Krstu, pomorskog kapetana i trgovca, koji je nekoliko puta bio i gradski kapetan Perasta. Krstini pak sinovi bili su Vicko, koji je postao nadbiskup, i Matija, pomorac, koji je postao admiral ruske pomorske flote.

Matija je od malena pokazivao zanimanje za pomorski poziv i želju da nastavi obiteljsku pomorsku tradiciju. Njegov otac pripadao je među najuglednije Peraštane svoga doba. Svom sinu odlučio je dati najbolju pomorsku izobrazbu. Tako je Matija već kao dijete stekao prva pomorska iskustva plovidbom na očevu brodu. Pomorsku školu završio je u Perastu, a zatim je nastavio ploviti na obiteljskom brodu.

Matija je uz Vicka imao još tri brata i pet sestara. Jedna od sestara bila je udana za poznatog peraškog ratnika i pomorca, Vicka Bujovića. Bujovića su Mlečani izuzetno cijenili zbog njegovih ratnih zasluga u njihovoj službi te su mu dodijelili feud Kumbor kraj Herceg-Novog i nasljedni naslov mletačkog kneza. Obavljao je i dužnost kapetana Perasta. Na toj dužnosti isticao se skandalima, nasilničkim ponašanjem i prekomjernim trošenjem gradskog novca, pa su ga Peraštani g. 1708. svrgnuli s toga položaja. Godine 1709. Vicko Bujović ubijen je na peraškoj rivi u uroti skupine peraških plemića, kada ga je, nakon neke nevažne svađe, u insceniranom uličnom sukobu smaknula nekolicina mještana. Matija je zbog navodne umiješanosti u njegovo ubojstvo bio prisiljen napustiti Perast i mletačku državu, budući da mu je po tadašnjem zakonu Mletačke Republike prijetila smrtna kazna.

Iz Dubrovnika u Carigrad, gdje je bio bačen u tamnicu, a preživjevši ju dospio u rusku mornaričku službu s činom kapetana bojnog broda

Otišao je u Dubrovnik, a 1710. u Carigrad, gdje je uspostavio veze s ruskim veleposlanikom, grofom Petrom A. Tolstojem, kojega je upoznao 1698. u Perastu, kamo Tolstoj bijaše stigao s grupom od sedamnaest ruskih plemića koje je poslao Petar Veliki da izuče pomorstvo. Oni su zapravo bili dio od ukupno pedeset ruskih pitomaca koje je ruski car poslao na izobrazbu u Nizozemsku i Mletačku Republiku, najrazvijenije pomorske države toga doba. Od tog broja dvadeset i osam njih poslano je u Veneciju, a spomenutih sedamnaest plemića dodijeljeno je kapetanu Marku Martinoviću iz Perasta, koji je osnovao svoju pomorsku školu, prvu te vrste na istočnom Jadranu.

Kako je upravo u to doba izbio rat između Rusije i Turske (1710.-1711.), i ruski diplomat i Matija Zmajević bili su privedeni i bačeni u tamnicu carigradskog zatvora zvanog Sedam kula. Preživjeli su uzničke dane i kugu, od koje su umrli mnogi zatvorenici. Pušteni su na slobodu g. 1712. Zatim je Tolstoj Zmajevića s preporukom, kao vrsnog pomorca, poslao ruskom caru Petru Velikom u Karlove Vari, gdje se ovaj nalazio na liječenju. Car je osobno ispitao Zmajevićevo znanje o nautici. Bio je oduševljen izobrazbom peraškoga prognanika te ga je odmah primio u mornaričku službu i poslao u Petrograd, s činom kapetana bojnog broda. Matija je u svom pismu bratu Vicku o ispitu kod ruskog cara između ostaloga napisao: „Priznanjem da je bio vrlo upućen u tu vještinu jer me zadržao više od dva sata, zadajući mi tako teške probleme da nije bilo težih, bilo u nautici, bilo u pomorskoj ratnoj vještini. Na kraju car je bio zapanjen, a meni je pripala slava da se sve sretno završilo.“ Naime, ruski car bio je velik zaljubljenik u pomorstvo. Često je inkognito, preodjeven u lučkog radnika, posjećivao luke te skupljao znanja od pomoraca i lučkih radnika koje je susretao.

Matija je primljen u službu za trajanja Velikoga sjevernog rata (1700.- 1722.), u kojemu su Rusiji bili izuzetno potrebni stručni i sposobni kadrovi poput njega, budući da je Petar Veliki tim ratom namjeravao preuzeti prevlast na Baltiku i suzbiti vrlo moćnu Švedsku i njezinu ratnu mornaricu. Ruski car u rat je ušao s još neorganiziranom ratnom flotom, pa se ona izgrađivala i usavršavala tijekom samog sukoba, u čemu je velike zasluge imao upravo Matija Zmajević.

Veliki sjeverni rat bio je sukob širokih razmjera; u njemu su uz rusku koaliciju sudjelovale i koalicije Danske, Poljske, Saske, a poslije još i koalicije Pruske, Velike Britanije te Hannovera s jedne te koalicije Švedske s druge strane. Rat je vođen kako na kopnu tako i na moru u sjevernoj i istočnoj Europi u cilju okončanja švedske vojne i političke prevlasti na tom cjelokupnom području. Švedska je do g. 1709. ostvarila velike pobjede nad Dancima, Rusima, Poljacima i Sasima. Međutim, u pohodu na Rusiju (1707. – 1709.) švedska je vojska poražena g. 1709. kraj Poltave u današnjoj Ukrajini. Ta bitka bila je prekretnica u Velikom sjevernom ratu, nakon koje su slijedili daljnji švedski porazi na kopnu i na moru.

Jedan od zapovjednika u presudnim bitkama ruske mornarice protiv mornarice osvajačke švedske države

Dana 7. kolovoza 1714. Matija Zmajević bio je jedan od ruskih pomorskih zapovjednika koji su sudjelovali u prvoj važnoj pobjedi ruske ratne mornarice. Bila je to, kako ju Rusi nazivaju, Bitka kod Ganguta, koja se dogodila na području južne Finske, u akvatoriju kod poluotoka Hanko. Ruska vojska tada se borila protiv Šveđana na kopnu i uspjela je osvojiti gotovo cijeli teritorij južne Finske, no te ruske snage uskoro su se našle u blokadi s mora koju je izvela švedska ratna mornarica. Kako bi probili švedsku pomorsku blokadu, Rusi su upotrijebili svoje ratne brodove.

Sam tijek bitke i gubitci različito su opisani u švedskim i ruskim povijesnim radovima. Bilo kako bilo, ishod bitke bila je pobjeda ruske mornarice, u kojoj je Zmajević pokazao izuzetno znanje, vještinu i hrabrost. Ruske pomorske snage, koje su bile brojnije i u ljudstvu i u plovilima, probile su švedsku blokadu. U borbi je glavnina švedskih snaga poginula ili se predala Rusima. Zarobljen je bio i švedski zapovjednik, admiral Ehrenskiöld.

Tom pobjedom Rusima je bio otvoren put prema Arhipelaškom moru. Ruske galije nastavile su napredovati prema Alandskom otočju, a zbog toga su ostale snage švedske mornarice žurno prebačene zapadno od Alandskog otočja kako bi branile švedsko kopno od napada ruskih galija. Osim toga, zbog nazočnosti ruske mornarice u Botičkom zaljevu, smještenomu između Švedske i Finske, ostatak švedske kopnene vojske bio je primoran na povlačenje do rijeke Torne kako bi izbjegao okruživanje.

Dana 7. kolovoza 1720. ruska mornarica opet je pobijedila Šveđane u bitki koju Rusi nazivaju Bitka kod Grengama. Borbe su vođene u tjesnacu Lendsund kod Alandskog otočja, a u njima je ponovno istaknutu ulogu imao Zmajević.

Imenovan viceadmiralom, a zatim i zapovjednikom flote

Sijedom tih pobjeda već sljedeće godine sklopljen je rusko-švedski mirovni sporazum u finskom gradu Nystadtu, kojim je Rusija stekla Livoniju, koja se nalazila na području današnje Estonije i Latvije, zatim Estoniju i Ingriju, koja je bila smještena uz jugoistočnu obalu Finskog zaljeva, omeđena jezerom Ladoga na Karelskoj prevlaci i rijekom Narvom, a i dio Finske. Tim sporazumom potvrđen je poraz Švedske, koja je svoj vodeći položaj na Baltiku morala prepustiti Rusiji. Rusija pak afirmirala se kao nova velika vojna i politička sila, što je tada značilo ključnu promjenu u ravnoteži snaga na cijelom europskom kontinentu.

Slijedom ratnih zasluga, Zmajević je g. 1721. imenovan viceadmiralom, 1722. zapovjednikom flote, a 1723. povjereno mu je vodstvo nad gradnjom riječne flote na Donu. Osim toga, Zmajević se kod pape Klementa XI zauzimao da na Malti ruska flota dobije jednu luku, odnosno izlazak na „topla mora“, no sa smrću Petra Velikog takvi planovi ostali su neostvareni. Kada je g. 1725. car umro, Zmajević se odmah vratio u Petrograd. Pri njegovu pogrebu Matiji je bila dodijeljena čast da u pogrebnoj povorci nosi carsku krunu Romanovih. Nasljednica, carica Katarina I., koja je vladala svega nešto više od dvije godine, predala je Zmajeviću netom ustanovljeno odličje, Križ reda Aleksandra Nevskog, a 1727. imenovala ga je admiralom, čime je dostigao najviši čin u ruskoj mornarici. Nakon smrti Katarine I., za vrijeme vladavine maloljetnog cara Petra II. (1727. – 1730.), Zmajević je bio optužen zbog navodne pronevjere državnog novca i zloporabe robe i ljudi. Bio je suđen pred vojnim sudom te je osuđen na smrt. No pomilovan je, ali je i degradiran, te je s činom viceadmirala poslan za guvernera astrahanskog područja na Kaspijskom jezeru.

U teškim uvjetima Zmajević je ondje proveo posljednje razdoblje života, radeći na stvaranju crnomorske ratne flote, koja je nakon njegove smrti, i njegovom zaslugom, imala ključnu ulogu u ruskom širenju prema jugu. Također, prema mišljenjima nekih suvremenika, Zmajević je tijekom obnašanja najviših službi u ruskoj mornarici sastavio nacrt ruskoga kodeksa ratne i trgovačke mornarice.

Pokopan u moskovskoj katoličkoj crkvi, a oporučno ostavio vrijedne darove Perastu i bokeljskim katoličkim crkvama

Perast – drevni gradić u bokokotorskom zaljevu

Zmajević je umro, za vladavine carice Ane Ivanovne, 25. kolovoza 1735. u Tavrovu na rijeci Voronjež, a po vlastitoj želji pokopan je u moskovskoj katoličkoj crkvi. Njegovo tijelo bilo je do groba preneseno na počasnom lafetu, a u pogrebnoj povorci bili su najugledniji ruski generali, admirali i plemići. Povijesni izvori i istraživanja hrvatskih znanstvenika, pri čemu se posebno ističe povjesničarka Lovorka Čoralić, kazuju da mu se grob nalazio na prostoru katoličke crkve Svetog Luja, u ulici Malaya Lubyanka. Na žalost, danas ni u unutrašnjosti te crkve, a ni u njezinu vanjskom dvorištu, više ne postoje ostatci Zmajevićeve nadgrobne ploče.

Tri godine prije Matijine smrti, na molbu njegova brata Vicka, tada nadbiskupa zadarskog, Kongregacija za širenje vjere, koja upravlja misionarskim djelovanjem Katoličke crkve, imenovala je hrvatskog svećenika Mateja Karamana misionarom u Rusiji. Karaman je po dolasku u Rusiju upoznao nadbiskupova brata, u kojemu je našao zaštitnika, te mu je postao kapelan. Nakon Zmajevićeve smrti Karaman je otišao u Moskvu s admiralovom oporukom i tri ratna stijega, a potom u Sankt-Peterburg, gdje je ostao jednu godinu.

Godine 1737. Karaman se vratio iz Rusije ponovno u Zadar s oporukom i odličjima. Matijina oporuka odaje njegovu iznimnu odanost i privrženost obitelji i rodnom Perastu i Boki. Njegov brat Vicko, koji se skrbio za njegovu ženu i tri kćeri, bio je glavni izvršitelj njegovih oporučnih želja. Oporučno je obdario brojne crkvene ustanove i pojedince iz Boke. Tako je, primjerice, srebrno kandilo sa svojim plemićkim grbom darovao crkvi sv. Nikole u Perastu, a jednu zlatnu ogrlicu i 50 dukata godišnje „in perpetuo“ (za stalno) darovao peraškoj crkvi Gospe od Ružarija. Crkvi Gospe od Škrpjela darovao je viteško odličje – križ reda Aleksandra Nevskog. Tri ratne zastave, dar ruskih vladara, spomenuo je u dodatku oporuke te je izrijekom naveo da se one, zajedno s ostalim stvarima, trebaju poslati „alla mia Patria.“ Jedna od tih zastava pohranjena je u Muzeju grada Perasta, dok su druge dvije nestale tijekom napoleonskih ratova.

Brojno arhivsko gradivo o tom znamenitom Hrvatu iz Boke kotorske i njegovoj ulozi u stvaranju ruske ratne mornarice pohranjeno je u ruskim pismohranama i samo je djelomično istraženo.

Napomena ZBH: Članak je izvorno objavljen u crnogorskom časopiu za lokalnu samoupravu i njegovanje baštine Crne Gore “Komuna”, lipanj 2023.

Povezano:

Prof. Marko Perčin/Vicko Zmajević – jedan od velikana hrvatskoga roda i kulture rodom iz Boke kotorske

ZBH/Hrvatsko nebo