Dinko Pejčinović: „SPECIJALNA VOJNA OPERACIJA“

Vrijeme:4 min, 13 sec

 

Dvije godine prošle su od ruskog napada na Ukrajinu, a uzaludnom ratovanju ne nazire se kraj. Kako je uopće došlo do tog besmislenog krvoprolića? Prvobitna zamisao ruskog predsjednika Vladimira Putina i njegovih generala zasnivala se na potpuno pogrešnoj pretpostavci da će odlučnom akcijom relativno malih snaga na brzinu osvojiti Kijev, te na jugu odsjeći Ukrajinu od mora, nakon čega bi ostatak zemlje pao kao zrela kruška. Takav uspjeh Rusija je, možda, mogla ostvariti osam  godina ranije, 2014., kad je Ukrajina doista bila u rasulu. Do početka 2022. godine Ukrajinci su ipak uspjeli ojačati vojsku, pripremiti se za napad i ukloniti proruske kadrove s važnijih položaja. Osim toga, izostao je i  faktor iznenađenja;  dva mjeseca prije početka agresije Amerikanci su javno upozorili čitav svijet na ruske namjere!

Unatoč svemu, Putin je mogao uspjeti da je na vrijeme smanjio apetit! Umjesto prodora prema Kijevu i Odesi bilo bi sasvim dovoljno da je ruska vojska kao cilj postavila izlazak na istočnu obalu Dnjepra, čime bi polovica Ukrajine došla pod ruski nadzor. Kremaljskom megalomanu to očito nije bilo dovoljno, pa se upleo u dugotrajni sukob iz kojega više ne može izaći. O tome bi trebali razmisliti svi koji tvrde da Rusija nije imala drugog izbora i kako je to bio jedini način da se zaustavi širenje NATO-a.

Zar se proklamirani cilj „specijalne vojne operacije“ nije mogao ostvariti na neki drugi način? Primjerice, Rusija je mogla postaviti Ukrajini  ultimatum (kao Austro-Ugarska Srbiji 1914.) sa zahtjevom za proglašenje neutralnosti. Iako se takav postupak u 21. stoljeću doima pomalo zastarjelim, Putin bi, u slučaju ukrajinske odbijenice, dobio kakav-takav izgovor za pokretanje rata. Druga mogućnost bila je ustrajavanje na provedbi Minskih sporazuma, koji bi doveli do svojevrsne federalizacije Ukrajine i osiguranih prava za rusku manjinu (koju je Putin navodno htio zaštititi?!) No, nije to jedini „manjinski“ problem nastao propašću SSSR-a! Značajna ruska manjina živi i u susjednom Kazahstanu. Etnički i povijesno gledano sjeverni Kazahstan je neosporno ruski teritorij koji su boljševici, iz samo njima znanih razloga, svojedobno poklonili novonastaloj sovjetskoj republici.

U vrijeme raspada Sovjetskog Saveza gotovo polovica stanovnika Kazahstana izjašnjavala se kao Rusi (odnosno Slaveni), ali se u međuvremenu njihov udio u stanovništvu jako smanjio, što zbog iseljavanja, što zbog niskog nataliteta. Nije teško predvidjeti da će u idućim desetljećima Rusi u Kazahstanu postati potpuno beznačajan čimbenik i naprosto izumrijeti. Putin je posljednji ruski vladar koji je tu nepravdu mogao „ispraviti“ aneksijom sjevernog Kazahstana, čime bi dobio zemlju veličine pola Ukrajine! Dakle, umjesto da ionako pregolemom Kazahstanu oduzme stoljetni  ruski teritorij Putin se opredijelio za „totalni rat“  sa susjednim, prijateljskim slavenskim narodom. Sa stajališta ruskih patriota to je ravno veleizdaji!

Ishod rusko-ukrajinskog rata

Kako će rat završiti ovog je trenutka nemoguće predvidjeti. Nedavno rusko osvajanje potpuno srušenog ukrajinskog grada Avdijivke pokazalo je da ruska vojska, uz velike žrtve, ipak može ostvariti nekakav vojni uspjeh, ili, bolje rečeno, Pirovu pobjedu. Ista priča dogodila se prošle godine kod Bahmuta, koji su Rusi teškom   mukom osvojili, uz goleme gubitke ratne tehnike i ljudskih života. S druge strane, ni prošlogodišnja ukrajinska ofenziva nije dala očekivane rezultate, unatoč velikim očekivanjima koja su se u nju polagala. (Da bi spriječili tadašnje ukrajinsko napredovanje uspaničeni Rusi čak su srušili hidrocentralu na Dnjepru, čime su pokazali da ne mare ni za kakva ratna pravila.) Iako su obje strane iscrpljene, nitko nije u stanju pokrenuti ozbiljne  mirovne pregovore. Putin zna da, bez nekog opipljivog uspjeha, njegov režim ne može preživjeti tolike uzaludne žrtve. S druge strane, ni Ukrajinci ne mogu pristati na rusku aneksiju svojih teritorija, pa se nastavak ratovanja doima kao jedino rješenje. U tom slučaju oba naroda gube, a jedini dobitnici mogli bi postati  strani čimbenici, na prvom mjestu Kinezi i Amerikanci.

Ratni profiteri

Neuspjeh ruskog oružja u Ukrajini, te očita tehnološka nadmoć Zapada, pokazali su Kini da se, barem zasad, ne isplati riskirati s osvajanjem Tajvana. Kineski režim mogao bi se prisjetiti i sudbine argentinskih generala koji su svojedobno napali Falklande (Malvine), pa ih je nakon engleske pobjede narod svrgnuo s vlasti. Poraz u ratu s Tajvanom vjerojatno bi imao sličan učinak na vlastodršce u Pekingu. Dakle, uz jeftini ruski plin i naftu, Kinezi su dobili i besplatnu lekciju da im se rat za Tajvan trenutno ne isplati.

Veliku korist od rusko-ukrajinskog rata izvukli su i Amerikanci. Njihov glavni nuklearni suparnik zapleo se u iscrpljujući sukob kojega ne može ni dobiti ni završiti. Ruska agresija i poskupljenje energenata učinili su Europu još podložnijom Americi u svakom pogledu, čime su globalni utjecaj i konkurentnost Europske Unije dodatno oslabljeni. Testiranje zapadnog oružja u stvarnom sukobu pokazalo je njegovu superiornost, pa su, shodno tome, znatno povećani i prihodi američke vojne industrije. Zahvaljujući Rusiji afganistanski poraz već je zaboravljen!

Nezanemarivu korist izvukli su i neki manji igrači, poput Indije, koja je odlično iskoristila uvođenje zapadnih sankcija Rusiji, te postala vodeći posrednik u izvozu i preradi ruske nafte. Prema nekim procjenama, samo prošle godine izvozom u Europu Indijci su zaradili 15 milijardi dolara, a izvozom u SAD 5 milijardi. Ako su Indijci masno zaradili, jasno je da je netko drugi izgubio!

 

Hrvatsko nebo