Vladimir Trkmić/Osobni korizmeni zadatak

Uobičajeno je da svaki vjernik na početku korizme da sebi neki zadatak, neku pokoru koju će vršiti, koja će ga tijekom 40 dana pročistiti, učiniti više duhovnim. Tako se neki odriču nečega, nešto si uskraćuju radi viših osobnih duhovnih ciljeva. Odricanje od neke vrste jela ili pića. To je dakako dobro za tjelesno i duhovno zdravlje.

No, još je više važno čini mi se sebe tijekom korizme dobro, pozitivno duhovno usmjeravati. Pa će tako sigurno netko odlučiti da će svaki petak u svojoj župi sa ostalim vjernicima moliti molitvu križnog puta. Netko će možda sebe konstantno usmjeravati na činjenje dobrih djela u okruženju u kojem živi. Neki će pojedinci uz sve navedeno sebi u osobni zadatak staviti intenzivniju molitvu, meditaciju, čitanje Svetog pisma, ili čitanje nekog životopisa sveca iz bogate katoličke baštine. Ja sam ove godine došao na ideju da bih mogao više nego inače meditirati, razmišljati i moliti, promišljati nad tužaljkom, žalosnim himnom „Stabat mater“ – Stala mati.

„Stabat mater“- Stala mati

Što je to „Stabat mater“ (latinski: Stala mati)? To je u kršćanstvu početni stih srednjovjekovnog crkvenog himna, tužaljke o žalosti Blažene Djevice Marije pod križem. Himan je nastao vjerojatno između XII. i XIV. stoljeća, a pripisivao se franjevcima, sv. Bonaventuri ili Jacoponi da Todi. Prepjevan na narodne jezike (hrvatski: Stala plačuć tužna mati), svojom je pjesničkom ljepotom i dramatskom snagom potaknuo mnoge skladatelje da ga uglazbe (Josquin Des Près, Palestrina, Orlando di Lasso, G. B. Pergolesi, F. Schubert, G. Verdi, A. Dvořák, I. Zajc, K. Penderecki i dr.). Od 1727. godine dekretom pape Benedikta XIII. ova se pjesma pjevala o blagdanu Gospe žalosne 15. rujna. Žalosna pjesma opisuje i jasno ocrtava Marijine boli kod Kristovog raspeća. Ona se može pjevati gregorijanski i višeglasno. Palestrina je skladao “Stabat Mater” za zbor a capella; a Pergolesi, Rossini, Dvoržak su skladali za soliste, zbor i orkestar.

Himan „Stabat mater“ – Stala mati

Stala plačuć tužna mati (lat. Stabat mater dolorosa) – je katolički himan posvećen Blaženoj Djevici Mariji. Taj se himan najčešće u Crkvi u Hrvata pjeva za vrijeme moljenja križnog puta, ili na korizmenim misnim slavljima. Svatko od nas ga je sigurno čuo već stotine ili tisuće puta. No, ja tvrdim da premalo razmišljamo nad tim riječima, nad tom duhovnom porukom himna. Događa nam se da u crkvi za vrijeme moljenja križnog puta sve činimo čisto mehanički, formalistički recitiramo ili pjevamo. Bivamo povedeni lijepim pjevanjem vrsnih pjevača, te gromoglasno pjevamo, ali premalo stih po stih postaje dio nas, naših iskrenih i duboko duhovno molitvenih promišljanja. Zato ove korizme dajem sebi zadatak da ću kod moljenja križnog puta i pjevanja himna „Stala mati“ osobno više posvetiti vremena razmišljanju što ja to zapravo pjevam, te koja je duhovna poruka tih stihova? Svemu onome po čemu mogu biti i postajati sličan Isusu i Mariji u tom žalosnom himnu. Pokušati ću u te riječi koje pjevam unijeti više emocija, topline, žara i intelekta. Nastojati ću taj prežalosni himan gledati subjektivnim očima, pjevati ga zdušno, sa emocijama i svim svojim umom. Taj višestoljetni himan to zaslužuje.

U Katoličkoj crkvi pjeva se već 700 godina. Bio je veliko životno nadahnuće mnogim katolicima kroz to vrijeme. I ne samo njima, nego svim vrsnim glazbenicima i skladateljima. Da on ima svoju veliku duhovnu dubinu i poruku pokazatelj je podatak da je bio nadahnuće F. Schubertu, G. Verdiju. I. Zajcu, i drugima. To ne znači da neću meditirati i nad tekstovima križnog puta, i na druge načine. Hoću dakako! Ali posebnu brigu posvetiti ću riječima himna: „Neka ljubav srca moga gori sveđ za Krista Boga, da mu u svem omilim“. Svjestan da je čovjekov život, pa tako i moj kratkovjek, posebno ću razmatrati stihove: „Kada dođu smrtni časi, Kriste Bože, nek me spasi Majke tvoje zagovor. Kad mi zemlja tijelo primi, dušu onda uzmi ti mi u nebeski blažen dvor“.

STALA PLAČUĆ TUŽNA MATI

Stala plačuć tužna Mati,
gledala je kako pati
Sin joj na križ uzdignut.
Dušom njenom razboljenom,
rastuženom, ražaljenom,
prolazio mač je ljut.
O koliko ucviljena
bješe ona uzvišena,
Majka Sina jedinog!
Bol bolova sve to ljući
blaga Mati gledajući
muke slavnog Sina svog.
Koji čovjek ne bi plak’o
Majku Božju videć tako
u tjeskobi tolikoj?
Tko protužit neće s čistom,
kada vidi gdje za Kristom
razdire se srce njoj?
Zarad grijeha svoga puka
gleda njega usred muka
i gdje bičem bijen bi.
Gleda svoga milog Sina,
ostavljena sred gorčina,
gdje se s dušom podijeli.
Vrelo milja, slatka Mati,
bol mi gorku osjećati
daj, da s tobom procvilim.
Neka ljubav srca moga
gori sveđ za Krista Boga,
da mu u svem omilim.
Neka dođu i na mene
patnje za me podnesene
Sina tvoga ranjenog.
Daj mi s tobom suze livat,
Raspetoga oplakivat,
dok na svijetu budem ja.
U tvom društvu uz križ stati,
s tobom jade jadovati
želja mi je jedina.
Kada dođu smrtni časi,
Kriste Bože, nek me spasi
Majke tvoje zagovor.
Kad mi zemlja tijelo primi,
dušu onda uzmi ti mi
u nebeski blažen dvor.

Vladimir Trkmić / Hrvatsko nebo