N. Nekić/Razapeti Turudić

Razapeti Turudić

Nepoznati čovjek Ivan Turudić razapet je kao ništarija na križ hrvatskih žrtava. Ne znamo ništa osobito o čovjeku, pravniku, sudcu i Hrvatu Ivanu Turudiću osim onoga što su zapisali o njemu oni koji ga osporavaju i oni koji ga podržavaju. Ali prije svega o tim dvjema stranama valja reći da su se osporavatelji potrudili puno više od zagovornika. Grmi u medijima već danima i noćima kako je oskvrnuo pravdu i pravo, kako se družio s razbojnicima tipa razni mamići i rimci, muškarci i žene, s kojima je razgovarao tko zna o čemu. Malo je jasnija situacija oko žena jer kao normalan muškarac napisao je ponešto udvaračkih riječi zgodnoj ženi, bez obzira na njene ostale vrline. Uostalom, to su privatne stvari svakoga čovjeka u liberalnoj demokraciji.

Tako su bile i ostale privatne jedva spomenute i zabilježene švaleracije, rekli bi naši Srijemci, raznih bivših crvenih premijera, koji su sada u slučaju nesretnoga Turudića, pozvjereni od mržnje i prijezira, a koje su onomad pratili znatiželjni novinari sve do riječkih postelja u bajnoj noći, ali o tome se brzo zabranilo pisati. Jednako se zabranilo pisati o golim novinarima koji su se bacali, ili su ih bacali kroz balkone; zabranilo se pisati o beskrupuloznim ministrima koji su zbog žurbe do ljubavnoga zagrljaja gospoje ministrice zvane Zmija, ubijali na cestama nevine ljude, pa nikome ništa. Isti taj uhranjeni tajkun drži danas moralne filipike. Tko će ikada znati kako se i oko čega okupljalo drago društvo koje se sastajalo u opskurnoj rupi u Slovenskoj, dogovaralo i što je činilo? Ima toga i koješta više oko muških pravih gayeva s lijeve strane, ali to ne smeta. Oni s desnice moraju misliti kad se takva orijentacija objavi. Ako se na ljevici, koja to nikako uistinu nije, brani cijela takva skupina koja je u afričkim prostranstvima i bavi se krajnje sumnjivim poslovima, onda nema problema. To je progresivno. Ako netko s te iste ljevice tuče ženu oboljelu od raka, to nije bitno. Džaba snimke i svjedočenje jadne žene. Ni babe ni razne žabe ne rekoše ni riječi. I tako dalje i tome nalik.

Vjerujem da nisam još nikada ovoliko smeća morala zapisati, kako bih otvorila temu o kojoj ne znamo još uvijek dovoljno, ali je izron čovjeka Turudića na površinu hrvatskoga aktualnoga sata toliko snažan i toliko je mržnje i jeda izvukao iz sveznadara tipa benčićki i satarašica, grmovitih i grbinastih područja u HDS ( Hrvatski Državni Sabor), da nije moguće odoljeti i zapitati se: zašto ga toliko mrze? Zašto ne smije biti dio hadezeovoga glasačkoga tijela? Zašto su se izbezumili i unezvjerili predsjednici stranaka i država, mali i veliki, čak golemi, regruti iz redova oporbe?

Malo-pomalo izronilo je na površinu ponešto iz Turudićeva života i to najprije ono što silno zaudara na lošega čovjeka i gadnoga Hrvata. U nekoj bitnoj odrednici sav njegov život počinje u zabitnoj selendri, rekli bi urbani geniji, dakle nije taj Ivan nimalo urbani tip pa da se svidi pusićkama ili raspudićima, seljačina je to iz Luga Gradinskoga! Gdje je to pri vragu? Nema ga na karti velikoga urbanoga plemenitoga svijeta! Kažu tamo negdje blizu Like? Gadno, ne može biti gadnije. Dakle, čovjek se rodio malen i plačljiv, imao tri sestre i odrastao odgojen tako da sam potegne utege života: te ga uhvatilo uspješno studiranje prava, te se našao u društvu poznatih profesora i istaknuo u toj plejadi, te ga uhvatio Obrambeni domovinski rat za oslobođenje Hrvatske od srbijanske i jugoslavenske krvoločne armade, te on potegne u taj rat ničim izazvan ni natjeran. Potom se pobrine za rad i stvaranje obitelji. Rad je temelj onoga što ima i u sebi i oko sebe. l onda uvidi u šumi Striborovoj,  kako Hrvatska još izgleda puna guja i demona svake vrste, da mu je milija vlastita nevolja i pravda, nego sve blago svijeta urbanoga. Stane naš mladić iz Luga Gradinskoga na stranu nevinoga Blaženika, umorenih iseljenika, a osudi lopuže iz redova čak i same vlastite stranke i ine nevaljalce. A tu je znao da je na gujin rep stao.

Osobito ga prokazalo kad je posjetio Šator u Savskoj. E, moj brajo! Sjede u njemu invalidi u kolicima i drugi branitelji i pate onako bogati i siti, nabavljaju opremu i spremaju se dokinuti ono ministarstvo u kome se bane razni bojani i peđice, debeli psovači koji se javno očituju o svojoj mržnji prema braniteljima i to se javno prezentiralo na televiziji. I sjećam se kako bijasmo zajedno u tom Šatoru, on Ivan Turudić kao podrška svojim ratnicima, ja kao neznatna točka koja im čita svoj dramski uradak o stradanjima naroda na Velebitu, ne samo čitam, nego plačem i dramski oblikujem tekst koji je davno izveden na Trećem programu HR. Sa mnom su članovi Hrvatskoga nacionalnoga etičkoga sudišta na čelu s dr. Šeparovićem i nizom časnih ljudi od kojih je sada već veliki dio na drugom svijetu.

I što smo mi svi zajedno tražili u tom Šatoru? Novac, mito, povlastice, nagrade za rane i smrti naših dragih?  Je li se čovjek Turudić u ratu skrivao po podrumima kao neki, bježao po inozemstvima; jesmo li mi „šatoraši“ ležali po ulicama i neradnički udarali u lonce i poklopce, vikali da želimo vlast, ili radili od jutra do mraka, doslovno, potpuno, do iscrpljenosti i klonuća koja su urodila bolestima?

Strašne su slike i zvuci koji dopiru kroz sredstva priopćavanja iz Hrvatskoga Državnoga Sabora do nas puka i posebno označenoga čovjeka Turudića. Označila rulja na njegovim leđima crvenu metu pa gađaju iz svih oružja. Čekaju da on počne bježati. Pred kim? Pred nekim balavim praznoglavcima tipa pivlačekima, polupismenim vječnim grabežljivcima koji još nisu započeli rad u svojoj struci, ali imaju saborske plaće; pred razjapljenim otrovnim ustima osvjedočenih krvnika i krvnica koje se spremaju, čim zatreba, predati i svoju državu kao zločinku u ruke briselskih pravednika, jer oni i one mrze bilo što ako je hrvatsko; oni su veliki i brižni planeri oko formiranja buduće vlasti u kojoj će grmoliki sveznadar, stručnjak za sva područja i znanost, uvesti policijski red na čelu te iste policije i uhićivati takve ljude kao što je Turudić. Jer Turudiću sve vlasti do sada nisu dokazale ni jedno zlodjelo, ali oni, oni grmoliki i grboviti, oni će njemu dokazati. Osobito ženske stručnjakinje za pravna pitanja.

A sigurno je kriv jer ima sve osobine krivca: em je Hrvat, em je branitelj, em ima dobro obrazovanje, em se nije odrekao ljudskih običaja pa i onoga najobičnijega stava da se iznad svojih privilegija stavljaju one državne i nacionalne potrebe i koristi.

I dok tako iz bolničkoga kreveta promatramo razjarenu crvenu rulju kako razapinje čovjeka Turudića,  a na mjestu nekada višinskoga, a sada grmojevitih optužitelja koji strastno mrze čovjeka iz Luga Gradinskoga,  čovjeka Turudića, pitamo se: kako toj istoj družini nije smetalo da je pao Vukovar, a državni odvjetnik nije ni pisnuo? Kako je mogao svaki oslobođeni hrvatski grad pronaći krivca u branitelju i predati ga nekakvim sudovima, domaćim ili stranim? A državni odvjetnik nije ni pisnuo! Kako se mogao izbaciti iz vojnih snaga cijeli kadar stasao u Osloboditeljskom i domovinskom ratu, a da nitko od državnih odvjetnika nije ni progovorio, nego se stavio na stranu progonitelja! Kako su zdušno i vampirski progonili ti crveni kameleoni i njihovi državni odvjetnici sve časnike i generale, istaknute branitelje, oduzimali im prava i stjerali ih u prosvjede pa čak i fizički udarali, neke i ubili, ostale ugurali u sakristiju crkve Svetoga Marka gdje su godinu dana spavali na kamenu! I sve ostalo, i sve još gore, i sve još gorče… I sjedili smo s tim braniteljima u sakristiji i molili svaki petak, osluškivali korake bana Ivana Derenčina kako vapi za sinom…

Pa što ako je HDZ predložio čovjeka Turudića, pa što ako je najbolji izbor do sada, pa što ako nema dokazane prekršaje ili zločine bilo kakve vrste? Da ga je predložio bilo tko, ne bi prošao bez bičevanja, jer ima sve one gore navedene mane: Hrvat, branitelj, stručnjak, uspješan sudac, oslobodio Blaženika Alojzija Stepinca  lažnih optužaba, izručio pravosuđu zločince i ubojice iz komunističkoga režima, osudio lopove.

Da ima malo mozga u pravim domoljubima, sada bi se svi založili za njegov izbor i zaboravili razmirice i razlike u pogledima jer ovdje je iznad malih interesa sitnih duša i grabežljivaca neko veće dobro za državu Hrvatsku. Ali oni su davno rekli: nama je cilj srušiti vlast HDZ! Grmojeviti odavno grme iz svakoga grma: ja bih vlaaast! To je politički cilj oporbe.

Ali, najviše se bojimo reakcije Domovinskoga pokreta: hoće li gradonačelnik Vukovara prepoznati skromnoga hodočasnika u kolonama boli i ponosa u tome gradu koji se ponovno razapinje, baš kao i čovjek Turudić? Jer on nije dolazio da ga slikaju, da bude proslavljen i da se gura u prve redove.

Nađe se u Hrvatskom Državnom saboru čestiti čovjek Sačić, usplahireni i uzrujani čovjek, koji će jednoga dana klonuti nasred Sabornice od tuge i ogorčenja zbog izdajica, stane za govornicu i brani čovjeka Turudića, iz tamo nekoga Luga Gradinskoga, brani ga istinom i strašću pravednika. A Sabor – prazan…dupkom prazan. Samo mi iz bolničkih kreveta vičemo, mi smo u tom Saboru,  a nitko nas ne čuje.

Ne poznam nikoga od spomenutih protivnika pa ni zauzimatelja za Turudića, ali djela im poznamo. Što su dali Hrvatskoj? Što su joj uzeli? Kome ona, ta snovita vila turobnih stoljeća i nebrojenih generacija, danas predstavlja ostvarenje sna? Tim ozlojeđenim i mržnjom zapjenjenim neopranim ustima koji nikada nisu izgovorili riječ moja domovina? Ne, oni mrze i Hrvatsku i sve što je ikada bilo hrvatsko.

Nevenka Nekić 

hkv.hr / Hrvatsko nebo