Krvavi zapis ratnog doktora HV/Tad smo pogledali malo bolje. Čovjek je u rukama imao vlastita crijeva. Onaj stražar je počeo povraćati. Legli smo ga i razrezali mu uniformu. Zamotali smo mu onako ta crijeva i otvorili venski put.

Rekli su mi ,doktore na kamion vele tamo su dva mrtva. Popnem se gore. U sanduku kamiona uz kabinu leži mladić. Oči otvorene kao da me vide i mole pomoć. Pulsa nema ne diše zjenice uske. Ne vjerujem ponovno provjeravam, malo ga pomaknem lokva još tople krvi, usta puna sukrvave pjene. Beživotno tijelo mladića, praktički djeteta, jer mu još nije bilo ni dvadeset, ležalo je u lokvi svoje krvi izrešetano mecima po cijelom tijelu.

Zapis jednog ratnog doktora:

-Bilo je hladno ličko jutro, snijeg do pasa, lice i ruke sleđeni. U ljetnoj kuhinji u kojoj smo spavali bilo je malo toplije nego vani gdje je temperatura bila minus dvadeset stupnjeva. Kad sam bio dijete znalo je i kod nas u Istri biti snijega. Nameti su znali biti do metar visoki. Rijetki promet bio bi potpuno paraliziran. Normalno tad nitko nije išao na posao pa ni mi djeca u školu. Jednom je snijeg zameo dok smo bili u školi pa su se roditelji lopatama probijali da nas izvuku iz tog bijelog oklopa. Sa krovova bi visili ledeni špiruni dugački do pola metra. To bi bili posebni dani koji su mi se duboko urezali u sjećanje.

-Ta jedna zarobljenost, snaga tog prirodnog oklopa jače je povezivala selo. Bili smo upućeni jedni na druge, i nikog drugog nigdje nije bilo. Bilo je to nekako poput bajke. No ovo ovdje nije bila bajka. Poziv na motoroli slušao sam sa nevjericom. Praktički nismo ni znali gdje smo a već nas neko zove očajničkim glasom da negdje dođemo. U tren smo se razbudili. Nekakvom srećom upalilo nam je sanitetsko vozilo. Vodinelić je nekog uz put pitao kud se ide . Uputili su nas na jedan šumski put oklopljen snijegom i ledom.

-Nisam uopće vjerovao da se naš kombi može popeti tim putem. Oko nas velika bukova šuma a svako stablo moglo je biti dobar zaklon nekom ko bi htio na nas pripucati. Rekao sam dečkima da ubace metak u cijev i zakoče puške. Bili smo izgubljeni u nepoznatom kraju a znali smo da sa svih strana mogu na nas pripucati. Zamislite kakva meta je kombi koji se sporo kreće po zaleđenom putu šumom pokrivenom sniježnim plaštom koji nema nikakva manevarska prostora. Osjećali smo se poput glinenih golubova. Eto možda nas neće biti već slijedećeg trenutka. Čovjek se pita kamo bi me moglo pogoditi i nesvjesno skriva glavu da ne bude vidljiva izvana no nema se kamo skriti. Sjediš u kombiju i čekaš. Obuzima te strah voziš se, a do cilja se odužilo da ti se čini da se voziš već cijelu vječnost. Odjednom čujemo pucnje negdje ispred nas. Dvojica iskoče van i idu pješke pred kombijem. Uskoro vidimo naš zadnji kamion i borce kako leže u snijegu sa cijevima uprtim u šumu. Upućuju nas dalje. Došli smo i do prvog kamiona. Prvo što sam opazio bio je čovjek crn ko ugljen. Mislim si otkud ovdje crnac. Lutao je izgubljeno oko kamiona bez puške dok su svi drugi zauzeli zaklone.

Nije crnac to je Galant.

Odjednom čujemo neko zapomaganje ispred kamiona te se uputimo tamo.

-Dvadesetak metara ispred kamiona ležao je čovjek koji je zapomagao dođite drugovi pomozite. To očajničko zapomaganje dođite drugovi pomozite, i dan dans mi para uši. Pitam nekog zapovijednika pa što ne idete po njega. Veli on ne možemo ga izvući jer je vjerojatno minirano a i njihovi snajperi su vjerojatno ga namjerno neće pogoditi još jednom već čekaju da još koga ubiju. Poziv pomozite parao mi je uši. Pogledam Šandora razumjeli smo se velim Misliš. Da prekine me on. Velim uzmi šatorsko krilo. Sagnuli smo se, ni sam ne znam kako smo čovjeka koji je urlikao prevalili na šatorsko prihvatili svaki svoj kraj i ko od šale ga odvukli tridesetak metara dalje u zaklon. Otkud nam snaga i brzina ne znam. No sve se odvijalo ko na ubrzanoj snimci. Niko se ni od naših nije snašao samo je neko vikao joj kud će ona dvojica luđaka no prije nego što je završio rečenicu mi smo bili natrag. Na krevetu bolničkog vozila ležao je ranjeni Savić koji je još disao tako da smo ovog drugog ranjenog stavili na pod. Krenuli smo nazad.

-Vedran je išao prvi dio puta pješke sa puškom. Ja i Šandor smo se borili sa smrću koja je uporno malo grlila onog na krevetu a malo onog na podu. Nabadali smo žile reanimirali puhali. Neposredno kad smo došli iz šumskog puta Šandor govori čuj ovaj je opet prestao disati. Reanimiramo. A onda nas zaustavljaju promatrači Europske unije. Sa njma prevoditelj. Pitaju zašto je sanitet naoružan. Pitam što smo stali, Vodinelić veli, pa tu neki promatrači bi nešto. Neko otvara bočna vrata kombija. Ja i Šandor svi krvavi mokri od znoja na minus dvadeset. Pita me prevoditelj, zašto Vedran ispred ima pušku i zašto imamo oružja u sanitetu. Puknuo sam. Zar ne vidite “gomna” jedna da se borimo za ljudske živote, maknite se dok ne naredim Vedranu da nam omogući prolaz oružjem, eto zato nosimo oružje. Jednom od njih je došlo slabo.

-Na onom oštrom ličkom zraku osjetio se miris ljudske krvi i utrobe tako oštro a i slika jednog mrtvog jednog umirućeg i dvojice toliko krvavih ko da su izašli iz filma strave i užasa morala je doista strašno djelovati.

-Borili smo se bjesomučno za život Savića kao da se borimo za vlastiti sve do Brinja i kad smo ga predali ekipi u Brinju još uvijek je malo disao. Pokojnika su iskrcali u priručnu mrtvačnicu. Vraćali smo se prema Letincu. Stali smo u prvoj gostioni. S nogu sam popio konjak. Počeo sam drhtati ničim izazvan. Strah užasan strah je odjednom zavladao mnome. Takav strah se ne da opisati. Na tren sam bio potpuno izgubljen i jedina želja mi je bila da nisam ovdje. Jedva sam se pribrao dok smo se vraćali prema Letincu. Gledao sam usput poredana vozila saniteta Riječke 111 br HV. Kako miruju u svom pokoju lijepa i sređena ko za na izložbu. No odjednom ponovno poziv. Vodinelić vozač, veli da on ne može ponovno. Stajemo, mijenja ga Zvjezdan Božić, mladić koji je i u privatnom životu vozio kola hitne pomoći.

Opet smo na šumskom putu. Šubovi straha obuzimali su mi misli i tijelo što se je odražavalo povremenim drhtanjem.

-Šumski put dugačak stotinu milja straha ovaj put je bio još duži. Prošli smo pokraj mjesta zasjede. Osjeti se je miris baruta pomiješan sa mirisom ljudske krvi. Kamion koji je nagazio protutenkovsku minu bio je gurnut u stranu. Izbili smo na prometnicu koja je bila u stvari cilj napada. Skupina Riječana koji su čuvali položaje u Dabru bila je odsječena no jedan naš vod uspio se probiti do prometnice te tako ponovno osiguravati izvlačenje onih iz Dabra. Dolje se vode žestoke borbe priča neki riječanin, ima puno ranjenih i mrtvih. Da a kako ću ja dolje ako krenem sa vozilom nemam ga gdje okrenuti. Vedran pita Riječanina, a gdje je vaš sanitet. Ma što vam ja znam, daj pomagajte ljudi ako boga znate. Mogao bi ja u rikverc veli Zvjezdan. Ma dugo je više od kilometra veli Riječanin. Nema frke stari, ko puška, veli Zvjezdan.

-Dabar nam je sad bio sa desne strane a Vedran viče pazi lijevo pazi lijevo. Prošvikao je pomislim. Odjednom zaštekće strojnica tu do mog uha i makinalno se bacim u snijeg. Pogledam a ono sa brda se nešto kotrlja i padne na cestu. Mrtav neprijateljski vojnik u ruci je još držao stisnutu ručnu bombu , makinalno se prekrižim. Zvjezdan se je već bio popeo. Iza nas čujemo Travu kako se još bori Stižemo Zvjezdana i ukrcavamo se. Jedva smo stali.

Počeli smo previjati ranjenicima rane otvarati venske puteve dijeliti analgetike. Za živo čudo ti napola živi ljudi počeli su pjevati skupa sa nama neku pjesmicu koja je sada zabranjena.

Dobri su mislim nisu izgubili volju za životom.

-Sve smo žive dopremili u Brinje. Opet sam popio konjak bilo je već pred večer. Već sam mislio sam da je ovaj dan gotov, kad opet onaj zloglasni poziv. Opet strah. Počeo sam psovati pa gdje su ostali saniteti i ostali doktori . Riječana ima sva sila i bolje su opremljeni.

-Strašno me je bilo strah, ali sam istovremeno osjetio osjećaj krivnje što će gore neko iskrvariti radi mog kukavičluka. Vedran je rekao da više ne može da osjeća da ako on ode da će se desiti nešto grozno. Rekao sam mu da ostane. Zašli smo u brdo. Spustila se noć no zbog bjeline snijega moglo se nešto vidjeti. Strah je bio prejak osjećao sam kako smo pokretne mete na strelištu. Iza svake bukve može biti neko ko će uputiti metak i trofejno se vratiti svojima sa našim ušima. U jednom trenutku rekao sam da stanu i izašao iz kombija. Sa otkočenom puškom išao sam polutrkom ispred kombija a rekao sam im da ugase svijetla. Ovako sam se osjećao malo sigurnije. Odjednom neko viče stoj pucaću. Ja sam se makinalno opet bacio u snijeg i uperio pušku spremnu za paljbu prema glasu, no u hipu sam prepoznao poznati glas. Naš stražar. Ovi majmuni u kombiju me pitaju koji mi je što sam se tako prepao, zar ne vidim da su to naši.

Rekao sam im da osim što su glupi da su i ćoravi, zar nisu vidjeli da sam se poskliznuo i skoro nogu slomio, da koji strah. Pitam ga di su ranjeni veli on skroz tamo do ceste gdje su naši zauzeli položaje neka idemo sa ugašenim svjetlima iza njega. Ja idem sa njim Odjednom između nas i kombija u onom polumraku izroni silueta čovjeka. Meni se opet posklizlo, ali ovaj put je bogme i stražaru i onima u kombiju. Čovjek nije imao ništa u rukama. Prepoznali smo da ima našu uniformu a i vikao je nemojte pucati dok, to sam ja. Rekao sam da ipak upale svijetlo u kombiju. Čovjek je zadnjim snagama govorio. Dok to sam ja pomogao sam vam gurati kombi prije i čuvao odstupnicu sa Travom. On leži dolje na cesti mrtav mene je pogodilo i otad se tajim u šumi . Prepoznao sam zvuk vašeg kombija. Tad smo pogledali malo bolje. Čovjek je u rukama imao vlastita crijeva. Onaj stražar je počeo povraćati. Legli smo ga i razrezali mu uniformu. Zamotali smo mu onako ta crijeva i otvorili venski put. Dali smo mu analgetika.

Nakrcali smo i ostale ranjene uglavnom starce civile i ponovnom cestom dugom sto milja straha krenuli prema Brinju. U Brinje smo opet ušli pjevajući nepodobne pjesme.

Kasnije su govorili da je to junačko djelo.

Niko nije znao koliko sam straha ja proživio tog dana i kako sam se osjećao na trenutke kao najveća kukavica. Neko vrijeme se je pričalo o hrabrosti te ekipe no to je ubrzo palo u zaborav, a što je meni i pasalo jer sad ispada da osim što me je bilo strah da sad još i heroj.

Dr Oriano Bulić

domoljubni.hr / Hrvatsko nebo