Nataša Božinović: Raznolikost i outanje (eng. coming out) – izlajavanje

U dosta društveno humanističkih predmeta kroz cijelo školovanje u novome dobu naći ćete bar jednu lekciju, ako ne i cijeli predmet,  prožet neoliberalnom indoktrinacijom raznim dogmama. Vrlo česta je obvezno prihvaćanje raznih kultura kao da je  tvoja rođena, a da nemate pojma koja je vaša rođena. Fraze i pojmovi kao raznolikost, multikulturalnost, tolerancija, inkluzivnost, uključivost i bla, bla…pune retke odgoja i obrazovanja. Svugdje se zaboravlja da bi ljudi uopće bili svjesni tuđe različitosti, prvenstveno trebaju upoznati sebe, svoju kulturu. Da imaju polaznu točku za ostvariti usporedbu, međusobnu komunikaciju, toleranciju, ljubav, mir i dobro. Da imaju prvenstveno svoju posebnost i prepoznatljivost. Jer, kako inače postići, također udžbeničku frazu: bogatstvo različitosti, ako nas utope u jedno.

U današnjem sustavu obrazovanja nacije, gdje je prioritet usvojiti dogme o multikulturalnosti i različitosti, nameće se razumno pitanje: Različitost od čega? Jedini odgovor koji se da iščitati u takvome sustavu je: Od nikoga i ničega. Od prazne mase, prostora i vremena.  A to je i cilj. Da Hrvatska i hrvatstvo postanu isprazna i bezlična tvorevina. Nevidljiva. Ako jest vidljiva, onda je to samo ako je nešto negativno ili lažirano kao takvo. Jasenovac, obitelj Zec, pedofilija u Crkvi…, jedine su posebnosti koje mrzitelji Hrvatske utkivaju u proces odgoja i obrazovanja.  Majice: Proud to be Croat vrlo brzo bi mogle biti tiskane u Shame to be Croat! Tako se sve više uči u školama, fakultetima i naravno u svim mogućim medijima.

Novinar Slobodanke spaja veličanstvenu pobjedu rukometne reprezentacije s nedostatkom liječnika u Trpnju. Njegov hipotetski liječnik koji bi trebao biti u Trpnju, a nije, navija u Mannheimu s njemačkom plaćom, za hrvatsku reprezentaciju. I to je, naslovljuje urednik Slobodanke, doslovce ovako: „Pune tribine naših navijača u Njemačkoj otkrile su i veliku sramotu, a oni koji su je režirali, još se time i hvale.”. A ja sirotica, otvorila tekst misleći da su opet neki naši udbašići glumili ustaše za potrebe negacije Hrvatske, te da su bili opremljeni svim onim relikvijama od kape do zastave, baš onako slikovito kako nas poštena, proletersko, međunarodna „inteligencija“ percipira.  A ono tek nevini hipotetski liječnik, hrvatski migrant u Njemačkoj, mirno sjedi na tribinama Mannheima i navija. Ni Z od ZDS-a, nije izustio. Pače, ne zauzima ni mjesto, taj nepostojeći liječnik koji , vrag Slobodanki ne da mira, navija ipak za postojeću državu, Hrvatsku. Kad sramote nema, Slobodanka i drugovi iz pojate je izmisle. I to se zove novinarstvo, a ne progresivni kretenizam!?

Jedina karakteristika, jedina kulturna prepoznatljivost (osim sporta), u globalističkome sustavu smaknuća nacija, a koja se neprestano forsira, jest jugoslavenska kultura bivše zajedničke države.  U globalističkome neoliberalnome sustavu smaknuća nacija, jugoslavenstvo je samo jedna od stuba koje vode smaknuću. Tako je pokojni folk srbijanski pjevač Toma Zdravković za  kojega  generacije Hrvata koje su živjele u doba njegove popularnosti u bivšoj državi nikada nisu čuli jer su slušali  Azru, Film, Prljavce, Parni Valjak i većinom hrvatsku pop rock glazbu, uskrsnuo među  mladima u samostalnoj Hrvatskoj danas. I još  spada u domaću, a ne stranu glazbu. Toma koji je preminuo ’91., je bliži Hrvatima danas negoli onda kada smo živjeli u istoj državi.  Srbi se svijetu predstavljaju s našim Ruđerom i dubrovačkom književnošću, a nama su tutnuli Tomu. Dobro, nisu ga se odrekli, samo znaju što je vrjednije. Drugi zgodan primjer plasmana jugoslavenske kulture nauštrb hrvatske je film Ljeto kada sam naučila letjeti. Srbijanski film koji je išao dva puta u novogodišnjem HTV programu, pretpostavljam s porukom mira za potencijalne agresivne Hrvate, čak je solidan dječji film. Topla obiteljska priča,  koja nam  uz poruku mira nama podivljalim ustašama koji bi samo ustašovali, a koja proizlazi iz one „Tko nas bre zavadi“, donosi i  trenutak poništenja nacije i države.

Oduševljeni gledatelji filma se zapitaju: Čemu služi ta Hrvatska? Samo da rasturi tople obiteljske jugoslavenske veze!? Film nam nameće, kao i većina hrvatskih filmova da je Hrvatska zlo koje je rasturila nešto dobro. U najblažu ruku, nepotrebna je i nema posebnosti niti ikakva segmenta kulturne prepoznatljivosti osim u kontekstu bratstva i jedinstva. Politika egzekucije, poništenja države se provodi na svim razinama. I kako Toma postade domaći pjevač, tako je i ovo najvjerojatnije domaći film. Prije desetak godina, hrvatski film iz doba SFRJ, filmski kritičari su zvali hrvatskim filmom, a danas se zove jugoslavenski. Samo se filmovi stvoreni u demokratskoj Hrvatskoj zovu hrvatski, a fora je u tome što  90% tih nazovi hrvatskih filmova, ima poruku kao srbijanski film: Tko nas bre zavadi. Dakle, tematski i ti novi hrvatski filmovi su jugoslavenski. Ili, kao Toma, ili kao rakija, šljiva ili loza: domaći.

Naravno, egzekutori su se mrežno ispleli po svim kulturnim, medijskim, obrazovnim, sada bi se mogle zvati jednim imenom, egzekutorskim institucijama RH.

Kada se Plenkoviću ili Božinoviću u Saboru postavi pitanje o migrantima treba paziti na novogovor. Ne možeš poštovani zastupniče Litre, reći da se radi o kulturološki neprihvatljivim zemljama. Odgovor će biti opaska na formulaciju. I to je sve, više-manje, što ćeš dobiti od odgovora plus niz traženja povredi poslovnika od dušobrižničkih egzekutora na čelu s najnevinijim, Pupovcem.  I točno je što veli Plenković i HaDeZeovci, da uz pitanje trebaš ponuditi rješenje. Kako bi ti? U moru  potpisanih EU: smjernica, odredbi, konvencija, ugovora, dobivene love…, kako biste postupili? Ne samo za migrantska pitanja, nego i za sva druga koja vas muče, dragi desni zastupnici,  ponudite OZBILJAN odgovor da glasujemo za vas.

Recimo, odgovor i rješenje za konkretno pitanje o migrantima,  nudi Lana Bobić- progresivno-globalističko- jugoslavenska komesarka iz Petoga dana. Poanta njena rješenja je: Ukinuti granice i države! To je tako ozbiljno konstruktivno kao i tekst Slobodanke o hipotetskome liječniku na tribinama Mannheima. Ideja o Svijetu bez granica ne može kao ni išta drugo, biti bez vođe i vodećih struktura. Već je to ograničenje koje prati neka pravila, zakone, pa se niže niz pitanja: Vlast bi bila u tome Laninom Barbie svijetu, izabrana od koga, oslanjala bi  se na koje oblike vladavine, koje tradicije, vjere, kulture, zapadne ili istočne, kulturološki prihvatljive, neprihvatljive ??? Na čemu počiva svijet bez granica, koja bi nacija izdominirala, i tko bi to odredio? Lana!? Za ostvarenje totalitarne distopije(nekog budućeg fašizma i komunizma), dušu su dali mozgovi ala Lana Bobić. Čak više vjerujem misicama kad vele da bi uvele(opet ne znaju kako), mir u svijetu, jer tako „domišljate“, bar ne bi poništile Hrvatsku. Jer, istini za volju, jedini je Lanin cilj poništiti hrvatske granice, pa ćemo poslije lako. Hoće li sama biti žrtva distopijskih rješenja Svijeta bez granica, nema veze, Hrvatske više nema i cilj je ostvaren. Kako dalje,  nebitno. Apsolutno je nedemokratski ulaziti u mozgove i ciljeve Lane Bobić jer se nije do kraja outala. Korektno je samo pretpostaviti, a za pretpostavku da baš ne voli državu u kojoj živi i caruje, dala mi je debelog materijala.

Kao Habijan Milanoviću glede seksualnosti. Slučaj Milinović – Milanović – Habijan, iliti torzo outanje, poručuje: Proud to be gay, Shame to be Croat!  Predsjednik nije samo pretpostavio, on je Habijana sa sigurnošću izlajao(outao). Ali on je ljevičar. Oni mogu i smiju i kad po njihovim uzusima ne smiju.  Mada, pitam za neupućene, za kog vraga se netko treba outati sa seksualnošću!? Odnosno, kao slobodno ne treba ako neće i slobodno može ako hoće. Odnosno mora, ako pripada desnim strankama!? Da dokaže da bi i tada bio od desnog biračkoga tijela prihvaćen???….

Tako nekako nam plasira, tuži i sudi, egzekutorica Sandra Benčić.  U tako uključivom i tolerantnom duhu, domoljubna glava, pederska ili obična, pada dok si reko keks. Ako nekoga ne smiješ outati, onda ga ne smiješ, ali smiješ ako pripada stranci koja je odiozna skojevsko egzekutorskome mentalitetu? A odiozno je sve hrvatsko, pa i gejevsko ako je hrvatsko. Ali to je samo tzv. outanje. Za ubijanje svega što im je odiozno, već će se naći neki drugi argument.

Kad smo kod outanja, kad sam ja bila mlada, zgodna i plava,  obznanjivalo se, koju god seksualnost, onome ‘ko ti se sviđa. Nije bilo internetskih mreža. Šarmiralo se, zavodilo se. Direktnije, smjelije il’ sramežljivije, s manje ili više stila, iskustva i uspjeha. Uglavnom, zavodilo se s onim s kim imaš namjere na ljubavnome planu za vidjeti je l’ obostrano. To bi moglo zanimati samo tu nasuprotnu osobu, mislili smo naivno, najviše još dvoje troje, pa gdje upali, a ne da cijeli svijet treba biti za te zainteresiran.

Darko Milinović je lički ex HDZovac, jedan iz trojca: torzo outanje. Po mojoj staromodnoj logici, Darko bi bio poliseksualan. Naime, on se (od gore) gol do pasa pokazuje svima na društvenim mrežama. Da vidi želi li ga muško, žensko  ili kakvo drugo međučeljade. No on se nije javno outao da je poli, homo ili hetero,  pa ga neću ni ja. Samo  mi je za pretpostaviti, a što je puno korektnije negoli je Milanović uradio Habijanu. On ga je ogolio. Doslovce, i ne samo do pasa (kao Habijan sama sebe, isto na društvenim mrežama), nego i ispod pasa. Za pretpostaviti je da su ostali ministri hetero. Posebno ako su u braku. I čelnici desnih stranaka koji pretendiraju ući u što većem broju u Sabor skromno pretpostavljam da su hetero, ali neću se istrčavati (izlajavati). Čekam da se sami outaju. To je vrlo bitno. Da u predizbornoj kampanji, prije svih programa i govora ustanove što su. Hetero ili homo, ili kakva druga međuzbilja. Ne radi mene, nego radi Benčićke. Onda mirna, može ih voditi na smaknuće. A narodu je svejedno. Mimo svih komesarsko egzekutorskih očekivanja, Hrvatima je svejedno je l’ ministarstvo vodi; pod 1) dobar peder ili pod 2) loš ministar. Milanović će vam ih već outati (izlajati se. hrv.), i pod jedan i pod dva. Ja samo pretpostavljam.

Nataša Božinović/Hrvatski tjednik/Hrvatsko nebo