Oproštajni Šiljo/Mršava postignuća pokreta hrvatskog otpora monopolu vlasti HDZ-a i SDP-a

Prva kolumna potpisana od „Šilje“ objavljena je na Hrvatskom nebu 18. svibnja 2020. i nosila je naslov „Raspušteni sabor“. Tog dana bio je raspušten 8. saziv Hrvatskog sabora, da bi uskoro bili raspisani i održani izbori, nakon kojih će Plenković ostati u sedlu predsjednika Vlade i HDZ-a, u koaliciji s Pupovcem i takvima. Otad, Šiljo je potpisao i objavio s ovom današnjom, posljednjom, 300 kolumni. Sve su one, u suočenju s aktualitetima, polazile od nastojanja izražena u Proglasu hrvatskomu narodu Poticajne skupne za osnivanje „Pokreta za hrvatsku budućnost“. Posebice su polazila od nastojanja da se prevlada „u Republici Hrvatskoj iscrpljeni i kompromitirani dosadašnji model i praksa političkoga i ekonomskoga upravljanja, koji vode daljnjemu odumiranju, iseljavanju i gubitku dostojanstva hrvatskoga naroda te ugrožavaju smisao i svrhu hrvatske države“. Cilj je bio stvoriti alternativu ’duopolu’ odnosno monopolu HDZ-a i SDP-a te njihovih jataka na upravljanje državom. U tom nastojanju uglavnom se nije uspjelo. A pred nama je još jedna ’superizborna godina’.

Što se sve uoči prethodnih predsjedničkih, parlamentarnih i lokalnih izbora 2019. – 2021. događalo i pokušavalo činiti, uglavnom je poznato. Poznato i što se dogodilo s „projektom Škoro“, ali i to da je Domovinski pokret isplivao kao vodeća hrvatska domoljubna politička snaga unatoč gubitku svog predvodničkog i nekoliko drugih jahača. Poznato je i što se događalo s Mostom, koji i dalje tumara  između prepoznatljive vlastitosti, koje mu očito nedostaje, i ugošćivanja raznovrsnih ’tuđih’ igrača (sada je to u prvom redu prijeporni bračni par Raspudić, osobito Nino, koji petlja s ljevičarima, a pridružio mu se i Grmoja), i eliminacije nekih autentičnih vlastitih (bračni par Čikotići, bivši ministar i zastupnik Dobrović…) igrača.

Šarenilo, zbrka i soliranje

Poslovična zbrka nastavila je potresati demokršćansko-suverenistički krug strančica, od Hrvatskih suverenista, kojima je leđa okrenuo Zekanović da bi mogao otvoreno služiti HDZ-u, uskoro ušavši u HDZ-u odani demokršćanski klub sastavljen od Splićanina i „proljećara“ dr. Dodiga, Križevčanina i bivšeg HSS-ovca (valjda prethodno SKH-ovca) Hrga te sebe Šibenčanina glavom, bradom i moćnim ciničnim glasom.

O raznim pravaškim i drugim ’bojovnim’ skupinama bolje je i ne govoriti. Stranka „Odlučnost i pravednost“ i dalje se svodi na ’one-(wo)man show’ – na borbene retoričke istupe protiv vlade Karoline Vidović – Krišto; nitko pak drugi osim nje nije se dosad ni pokazao, a kamoli kao političar profilirao u javnosti. A što tek reći o 24. stranci zastupljenoj odnedavno u Hrvatskom saboru, Hrvatsko bilo, koju reprezentira Ante Prkačin, koji je mandat osvojio na listi Domovinskog pokreta? Od novih pak stranaka i platformi kao što je ona šibenskog župana Jelića ili nesuđenog Kolindina kandidata za predsjednik tehničke vlade Vanđelića nemamo pravog razloga očekivati ono što mislim da nam treba, a još manje za njih stavljati ruku u vatru…

Hrvatski narod svakako je čudan narod, što i nije čudo kada se pogleda njegovo trijebljenje, raspršivanje, razbijanje i podvrgavanje tijekom povijesti, a osobito u 20. stoljeću. No za Hrvate se mora općenito primijetiti da sami sebi umišljaju kako su bolji nego što to mogu i dokazati, i da svaki sebe smatra ekskluzivno pametnim i čestitim, dok druge prezire ili je prema njima jalan. Takva kvalifikacija osobito vrijedi za sijaset eksponiranih i radikalnih domoljuba, rodoljuba i nostalgičara. To se vidi po njihovim nastupima u kojima deru i obaraju sve po redu, osim samih sebe – a pritom se i sami neprestano atomiziraju. Svakako bi korisna, a možda i ljekovita, bila anonimna anketa u kojoj bi se Hrvate pitalo da svatko od takvih dade brojčanu ocjenu o sebi i o drugima koji mu konkuriraju u hrvatstvu, domoljublju, suverenizmu, radikalizmu, konzervativizmu, katolicizmu i ostalomu. I bez takvih rezultata, možemo zaključiti da bi svaki odličnu ocjenu dodijelio samomu sebi, dok bi velika većina ostalih prošla loše ili jako loše.

Koristoljubno veliko hrvatovanje ili hrvatsko katoliciziranje

Osim što su raspršeni, razdijeljeni i umišljeni, i što su skloni svima biti strogim sudcima, osobito kada o komu ili čemu ne znaju dovoljno, hrvatski domoljubi uvelike žive u prošlosti: politički angažman ostvaruju uglavnom tako da komemoriraju i oplakuju hrvatske žrtve i nepravde prema „nama“, znatno rjeđe slave i ističu hrvatske uspjehe i pobjede odnosno povijesno potvrđenu žilavost, hrabrost i domišljatost hrvatskog naroda. Kada pak ističu veličinu Hrvatstva, tada pretjeruju postavljajući ju toliko maksimalistički da ona postaje posve nestvarnom, iluzornom. Samom idejom hrvatstva hoće se svladati svakojake otpore i pobijediti svekolike suparnike i neprijatelje – a upravo je to nemoguće. Za svaku, pa i najmanju zbiljsku pobjedu ili uspjeh potrebno je nešto ozbiljno, sustavno, planski i ekipno i djelovati. No hrvatski domoljubi daju prednost riječima, jaki su na riječima, ne i na djelu; ili pak ne igri, nego navijanju za “vatrene” i ostale hrvatske ekipe. I pritom ne vide koliko su i sami ’nesavršeni’ ili licemjerni. Veliko hrvatovanje ili hrvatsko katoliciziranje nerijetko služi za prikrivanje vlastite sebičnosti i pohlepe, odnosno koristoljubno je, ili služi davanju afektivnog oduška. Režim znade da je i to potrebno, pa dozirano i prigodice i to omogućuje, dopušta ili potiče.

Osim domoljublja, razvikani i navodni hrvatski katolicizam (onaj u autopromotivne svrhe: “da ga ljudi vide”) zasluživao bi posebne osvrte. Dovoljno je zagrebati samo malo dublje ispod površine. Tko ne vjeruje da je tako, neka pokuša za bilo koju plemenitu katoličku inicijativu pronaći 12 katolika od kojih će mu se svaki obvezati davati 12 mjeseci po najmanje 12 kuna za ostvarenje te ideje, tog projektića. Takav test preporučiv je, naravno, i svim nadobudnim domoljubima, pa bili oni i liberali i agnostici, za sve druge vrste inicijativa i projekata.

A kada se vidi kakvi sadržaji zapljuskuju i preplavljuju Hrvate, od cajki po svadbama do Prijovićkina, Brenina, Cecina, Merlinova itd. pokoravanja zagrebačke, osječke i ostalih arena u Lijepoj našoj od neojugoslavenskog i srpskog glazbeno-duhovnog primitivizma, mora se priznati da su Hrvati doista masovno ’otišli na kvasinu’. Nije samo jedan pronicljiv čovjek primijetio: Hrvati se iskažu u ratu za obranu svojega, tada znaju biti i složni i hrabri i domišljati i dorasli izazovu, a u miru nisu ni za što, jednostavno: kao da ih nestane. Postanu oportunisti i pomodari, pokažu svoju nekulturu, izgube kompas razuma, savjesti i morala dok ’svak gleda svoja posla’, to jest kako ostvariti neke svoje probitke, gušte, potrebe ili ambicije na račun drugih ili bezobzirce prema drugima i samom hrvatskom narodu. S druge strane, sve izrazitija manjina koja (bar na riječima) ne pristaje na relativizaciju i kompromitaciju svega, nego se buni, prosvjeduje, poučava, moralizira i pokušava se organizirati, najčešće ostaje bez publike, kao što bez nje ostaju i najkvalitetniji izvođači kvalitetne zabavne, autentično tradicijske ili klasične glazbe, ili najsolidniji propovjednici, osim ako se i sami ponašaju kao estradne zvijezde i uspiju kao takvi ’zasjati’.

Kadrovski i ekonomski, idejno i duhovno gledano, hrvatski narod uvelike je porobljen ili pokoren.

Pogleda li se kako stoje institucije i mediji hrvatske države i kakvo je stanje hrvatske kulture, a napose na svima vidljivoj Hrvatskoj televiziji, koja skupa s trima utjecajnim privatnim ili tuđinskim depandansama (Nova TV, RTL, N1) snažno oblikuje masovnu svijest, sve će već na prvi pogled biti razvidno. To što se emitira, producira, protežira, propagira i promiče svakako nije nešto čemu bi se bl. Alojzije i dvojica pokojnih velikih Franja veselili i što bi pozdravljali. Ni sadržajno ni vrijednosno ni estetički ni duhovno ni pedagoški ni didaktički. Gotovo čitava hrvatska „nadgradnja“, to jest gornji slojevi odnosno „establišment“, u tuđim je rukama – nije u rukama (osim ponešto iz nužde, za ukras i prikrivanje stvarnog stanja) ni hrvatskih domoljuba ni (za sada još uvijek većinskih) hrvatskih katolika. Što onda očekivati od članstva i vodstava političkih stranaka, i od samih glasača? Koji su ionako višestruko razbijeni i diskriminirani jer imamo nepravičan, diskriminatorni izborni sustav kakav imamo i jer se stotinama tisuća onih koji su otišli iz samostalne Hrvatske i ostalim hrvatskim državljanima vani ili fizički teško pokretnima ne želi dopustiti dopisno ili elektroničko glasovanje.

Kadrovski i ekonomski, idejno i duhovno gledano, hrvatski narod uvelike je porobljen ili pokoren. Lenjinistički prioritet vođenja odgovarajuće „kadrovske politike“ i moderni koncept provođenja odgovarajuće ideološke i vlasničko-privatizacijske agende, uz odgovarajuće političke, zakonodavne i ekonomske mjere, ostvarili su se nakon propasti komunizma i Jugoslavije do paroksizamskih razmjera. Na toj osnovi u HDZ dolutali tuđinski ’element’ Plenković jaše „na čelu kolone“, dok je sama ’kolona’ u međuvremenu postala toliko vršno i „u bazi“ korumpirana da i on koji nema nikakvih moralnih skrupula, ali nosi odgovornost za sve, jedva s njome uspijeva izlaziti nakraj. (Kako bi tek s takvima izašao nakraj neki svjesni, vjerodostojni i dosljedni Hrvat i demokršćanin?) A Milanović smišlja i planira kako poslije Plenkovića, sa SDP-om i združenom ’ljevičarijom’, izvršiti otvorenu rekonkvistu na bitno istim osnovama i s bitno istim ciljevima kakve imaju pred očima i oni koji su Plenkovića doveli i postavili na mjesto na koje su ga postavili. Sve u svoje vrijeme!, mora se primijetiti. Izbori u 2024. bit će u znaku tog temeljnog „izbora“ između dvaju neojugoslavenskih, bratstvo-jedinstvenih, hrvatsko-srpskih, neokomunističkih i vrijednosno liberalističkih snaga. A 40 „srpskih kulturnih centara“ koje će novcima iz proračuna što ih dodjeljuje Plenkovićeva vlada graditi po Hrvatskoj Pupovčevo Srpsko narodno vijeće pokazatelj su kamo sve skupa smjera, odnosno što se ’iza brda valja’.

Postojeća alternativa jednomu i drugomu – HDZ-u i SDP-u s ograncima – čini se preslabom da bi takav kontinuitet mogla ugroziti. Domovinski pokret, koji je uspio u osnivanju vlastitih ogranaka, premalo je učinio da bi se cjelovito programski profilirao. Za to bi pak morao dovoljno proširiti svoj kadrovski, stručno-intelektualni krug. Istina, uključio je neke ambiciozne intelektualce, koji su se dosad pokazali ili kao pohlepni, ili kao anacionalni, ili kao destruktivni, ili kao prevrtljivi, ili kao odani nevidljivim centrima. Unatoč i tomu, ruku na srce, Domovinski pokret ne pokazuje da ima 18 ljudi koji bi mogli kompetentno preuzeti sve fotelje i time sve različite resorne odgovornosti članova Vlade. A da bi se preuzelo upravljanje državom potrebno je neusporedivo više kvalitetnih i provjerenih ljudi od 18. Nije dovoljna domoljubna, vukovarska i ostala retorika, koja je ionako odviše ideološki, pasatistički, regionalno i  negativistički impregnirana. Birači od sadašnje i buduće vlade očekuju da bude kadra učiniti mnoge stvari pozitivno, a ne samo da njezini članovi odnosno stranački čelnici ’oštro kritiziraju’ što aktualna vlast čini ili da imaju ’dobre nastupe’ po medijima koji su u službi DP-a ili otvoreni za DP, a to su ponajviše emisija Bujica na televiziji Z1, Hrvatski tjednik i portal dragovoljac.com. Rubno je sve to, a dijelom i kontraproduktivno! No to je već druga, jako krupna, i nipošto jednostavna tema.

Dva temeljna pristupa i pokret hrvatskog otpora

Kada su posrijedi sva hrvatska nezadovoljstva, tada se njima kao nacionalnom problemu može pristupati na dva načina: ili svu krivnju i odgovornost tražiti u nehrvatskim, neprijateljskim i izdajničkim snagama, koje su toliko moćne i utjecajne, ili ju tražiti ’među nama samima’ – u narodu kao većinskom ’vlasniku’ demokratske Hrvatske. Jednima je dovoljno voditi dugogodišnje bitke protiv raznoraznih neprijatelja ne dirajući pritom u „naše“ – ni u HDZ-u ni među njegovim izazivačima odnosno domoljubnim strankama, udrugama i inicijativama. Vlastitom ’konju’ ne žele gledati u zube, kao da je riječ o darovanom, a ne možda trojanskom konju.

Drugi pak pokušavaju kritički razotkrivati ne samo što nam protivnici i neprijatelji čine, nego i što to u „našim redovima“ ne valja kada toliko dugo ne uspijevamo ostvariti neke temeljne ciljeve zaostale iz 1990-ih i otprije odnosno proizvesti političku opciju koja bi bila doista naša hrvatska i katolička, dakle nacionalno-suverenistička i moralna. No ovaj drugi soj, a kojemu je pripadao i Šiljo, osim što je malobrojan, nije osobito popularan, a kritički glas istinoljubivih nije ni poželjan među mnogim „našima“. Koji bi radije zabili glavu duboko u hrvatski pijesak nego slušali, uvidjeli i pred drugima priznali da je ’gol’ onaj tko jest gol, odnosno nedorastao ili pokvaren onaj tko nedorastao ili pokvaren jest, odnosno da ono što ne valja – ne valja. I tu pomoći, za sada, glede mnogih – nema. Ako se takva razotkrivanja mnogima i sviđaju intimno, javno će o rečenomu ili napisanomu šutjeti. Da ih ne bi koštala kritičnost prema „našima“, a osobito prema tobože „našem“ HDZ-u, koji je previše moći – za mnoge „naše“ egzistencijalno i karijerno: prevažne moći – koncentrirao u svojim rukama. A kamoli da bi se angažirali i bili spremni odvojiti, u najmanju ruku, 12 kuna mjesečno za ostvarenje „našega“ političkog cilja.

Unatoč svemu tomu, nedvojbeno postoji i istinski pokret hrvatskog otpora, koji se uglavnom događa unutar hrvatskog katolištva, premda je i ono samo institucionalno, ali ne i duhovno, pokoreno. On jest difuzan, zbrkan, konfuzan i ne(do)zreo, ali je potencijalno snažan, nije ugasiv. No prevagu u smislu novoga hrvatskog preporoda odnosno rekroatizacije i resuverenizacije i unutarnjeg ozdravljenja Hrvatske on može odnijeti samo ako dođe do velikih međunarodnih poremećaja koji će i samu Hrvatsku dovesti u labilnu ili neodrživu poziciju.

Dotad, važno je u manjinskim i rubnim krugovima čuvati i promicati svijest o tomu što jesmo i što hoćemo. Tu kolumnisti, komentatori, analitičari i teoretičari ne mogu više ništa ključno! Šiljo je, da samo njega spomenem, u ovih 300 kolumni rasvijetlio gotovo sve što je trebalo rasvijetliti. Što je učinio, učinio je, i on i ostali takvi, učinio je svoje i PHB, što se vidi po 46 njegovih priopćaja, da se drugo ne spominje. Više se od toga i ostaloga nije moglo niti se može u toj sferi učiniti, dok – u okolnostima tuđinskih prevlasti i svakovrsnih balasta – prevladava hrvatska šutnja, hrvatski strah, hrvatski oportunizam, hrvatski antiintelektualizam, hrvatski jal i hrvatska besvijest.

U dolazećoj godini sve je u rukama realpolitike, odnosno aktivnih političara i već postojećih stranaka i onoga što će one eventualno uspjeti iznjedriti i ostvariti na trima izborima u predstojećoj ’superizbornoj’ godini. Ono što je ovdje napisano, ostaje za neku još neutvrdivu budućnost kao svjedočenje u jednom razdoblju i kao orijentir nacionalnog i kršćansko-personalističkog slobodarstva, samosvjesnog domoljublja i klasične škole tradicionalnog i pronicljivog identitetskog mišljenja. I osjećanja.

Šiljo/Hrvatsko nebo