Nataša Božinović: Politika u butigi Klub čitatelja. Michel Houellebecq vs Ivana Bodrožić

Na HTV 3 srijedom ide zanimljiva emisija „Klub čitatelja“. Četiri gosta i dva voditelja: Vlatka Kolarović i Dražen Ilinčić. To je trenutno druga potentna politička emisija na HRTu. Prva je „Peti dan“. Da se šalim i ne šalim pokazale su to dvije emisije  Kluba koje sam pogledala.  Polemika koja na vidjelo izbacuje različite stavove glede društveno političkih tema, pažljiv odabir gostiju (99% lijevih plus politički neodređenih ili eutanaziranih), prevladavanje ljevičarsko progresivnih stavova (bolje reći tlapnji zbog diktature političke korektnosti koju isti diktiraju), pokazuje jasniju sliku Europe i zapadna svijeta negoli klaunska nadmetanja Zekanović -Raspudić  u „Otvoreno“ ili nametanje neideoloških tema 90% Otvorenih izdanja po distopijskim načelima kastracije uma. Ili, ono najgore: kavansko svađanje i dobacivanje svima, svemu i svačemu glavnog i odgovornog kamiondžije-piceškandala Milanovića. A on je doprinio stilu političke kulture onako kako je  Prijovićka  hrvatskoj glazbenoj sceni.

Zapravo griješim. Sve navedeno na razne načine pokazuje sliku Europe i svugdje je vidljiva prevaga ljevičarske ekstremne destrukcije pozitivnih vrijednosti, propadanje i nestajanje naše civilizacije. Samo je meni Klub čitatelja trenutno interesantniji.   U prvoj emisiji koju sam pogledala obrađivao se roman „Uništiti“, Michela Houellebecqa. Francuski pisac se u svojim romanima bavi stvarnim postojećim problemom nestajanja zapadne civilizacije i kritikom prevladavajućih političkih struja koje to omogućuju.  Među četiri gosta bila je književnica Ivana Bodrožić . Ona se iskreno outala da ne voli Houellebecqove političke stavove, a ni njegov najnoviji roman joj nije sjeo baš najbolje. Nju, kao i sve ljevičare dira izmišljeni primitivizam i fašizam kojega vide svugdje, najviše u Hrvatskoj, kako bi se oni postavili iznad većine koju sami opisima kreiraju, a koja kao takva, u stvarnosti ne postoji, a time ne postoji ni njihova uzvišenost. Problem leži u tome da čitavu kreaciju nepostojeće većine i nepostojećih uzvišenosti, uzgajaju europske države, među kojima i Hrvatska i tako se čitava društva udaljavaju od stvarnih problema, a gojenci postaju kotačići stvarnoga problema.  Primjerice, u jeku Palestinskog Izraelskoga sukoba novinski članci bauljaju o porastu  ekstremističkih aktivnosti europskih desničara. Da se pokažemo, naša policija odmah ulovi dvoje djece od 15,16 godina, opasnih desnih ekstremista koji su nešto naumili, a specijalisti iz Specijalnoga izvještaja, promptno ih zgrabili prije negoli je misao prešla u djelo. S druge pak strane, bez sjaja medijskoga preuveličavanja prošla je vijest da se tijekom blagdana očekuju stvarni napadi stvarnih terorista.

Ono što Houellebecqu Bodrožićka  najviše zamjera su nekakvi stereotipi, iako veli da književnost na njima počiva, ali je po njoj, francuski pisac  malo pretjerao i njoj dosadio. Posebno kada je opisao dvije zgodne prostitutke i usto po piščevoj pretpostavci visoko obrazovane i za višu klasu klijentele. Toliko ju je time smorio, da nam je taj opis morala pročitati da bi njen feminističko nabrijani osvrt dobio legitimitet. A osvrt je djelovao otprilike kao izraz kolegice aktivistice Jelene Veljače.

Ukratko, da je dosta s tim da se stariji bijeli heteroseksualni muškarci lože na obrazovane i lijepe žene.  „Kvragu, zašto ne prijeđu na transrodne osobe!?!“, ostalo  je visjeti u zraku. Ta rečenica, skoro pa doslovce, pade već slijedeći tjedan u isto vrijeme, na isto mjesto: emisija Klub čitatelja. Druga knjiga, drugi gosti. Naravno, isti simpatični voditelji. Knjiga o kojoj se raspravljalo tom prigodom, gle čuda, bješe  Bodrožićkina: „Sinovi, kćeri“. I u romanu se, gle čuda, opisuju tegobe transrodne osobe.  A to je u svijetu i u nas, rame uz rame s ugroženošću Srba i migranata, u literaturi u i uopće u kulturi, toliko rijetka tema da svaka čast spisateljičinome kuriozitetu, špiritu i hrabrosti da se u crnoj balkanskoj rupčagi zvanoj Hrvatska, nje uopće lati.  Nekako se takav dojam stječe gledajući Klub posvećenoj toj „hrabroj“ knjizi. Ona je toliko hrabra i toliko iznad spomenuta konteksta rupčage da je najčitanija, najposuđivanija knjiga u nas. Da se glazbenoscenski izrazim, Bodrožićka je knjigom prodala, šta pet arena, sve arene. Svi je na sva zvona hvale, čitaju, preporučuju.  U klubu te večeri joj nema antiBodrožić  gosta kao što se ona dogodila Houellebecqu prethodni tjedan.

Dok se Houellebecq kukavički skriva po Europi da ga ugroženi ne smaknu kad im se ukaže prilika, naša Ivana gostuje posvuda. Od glorije do storije. „Hrabro“ nosi teret rijetkih, nimalo stereotipnih i svakako zaboravljenih i neprofitnih tema ugroženosti.  S moje strane vidljiva je ironija, ali sasvim ozbiljno je glede Sinova,kćeri zvučao Klub te večeri da me zanimalo gdje je ta primitivna, fašistička  Hrvatska koju su rekonstruirali obožavatelji feministkinje i aktivistkinje Bodrožić čitajući njenu knjigu koja se očito brutalno uhvatila s primitivizmom u koštac. Naravno, treba pročitati samu knjigu za komentirati književnu kvalitetu knjige. No ovdje se osvrćem na PR knjige, a Klub je između ostaloga i to. Jedan od gostiju je bio knjižničar koji veli da će još više porasti potražnja nakon pojavljivanja knjige na TVu. A znamo, to ovoj knjizi i njenoj autorici, nije prvi puta.

Kako je Ivana obradila problem neprihvaćanja transrodne osobe, pretpostavljam odudara od stvarnosti.  Književna djela imaju pravo na to,ali ne u slučajevima pisaca aktivista. Aktivisti bi trebali ukazivati na stvarni problem i rješavati ga. No oni izmišljaju problem kako bi si dali ulogu uzvišenoga rješavača problema i tako, kako sam već navela, postaju problem. Gojenački kotačić cjelokupna problema.  Druga gošća je bila lezbijka koja je baš dobro zagrizla za neprihvaćanje transrodnih, pa bi bilo zanimljivo istražiti što se njoj događalo kao gej osobi jer sam ju više puta gledala na TV-u.

Bilo bi zanimljivo istražiti statistički koliko su ti ljudi zaista imali problema u Hrvatskoj s obzirom na: em vode emisije, em se slobodno na TV u outaju, popularni su, politika, show business, ništa ne može bez njih. Književnost ne može bez njih, film, kazalište, puste Netflix serije i tako dalje, ništa više, kao da ih ima k’o Kineza, ne može bez njih.  Život ne ide bez njih, a biološki život s njima staje. Na koncu, može se doslovce,  a i simbolički reći, predstavljaju kraj svih krajeva. Uglavnom, gđa lezbijka, će također neizmjerno hvaliti Bodrožićkin aktivizam u kontekstu hvaljenja svih onih pisaca, kako ona veli: „ljudi sa stavom“. Naravno, s njenim stavom. Pisci koji imaju suprotan stav, valjda ga po njoj uopće nemaju, a ako im to da za pravo, vjerujem da bi ih onako blago ljevičarsko-progresivno-fašistički, ukinula zajedno sa stavom.

Da se Seinfeldski obranim od etikete homobfoba, transfoba i ne znam čega sve ne: Nemam nikakav problem s tim. Imam problem sa slavljenjem i reklamiranjem istoga na način izmišljanja vlastite im uzvišenosti i izmišljanja i etiketiranja većinskoga okruženja kao primitivnoga koji ih tobože brutalnim izričajem ne prihvaća. I ono najgore  fašističko distopijsko ulaženje u ljudske emocije i ne davanje za pravo da ih ljudi, a što je u većini slučaj,  ne prihvaćaju na civiliziran način, ili ne da ih ne prihvaćaju nego se samo ne žele pridružiti slavljenju jedne seksualne opcije kao ubermenschevske. Ni jednome roditelju koji nije zadovoljan sa svojim djetetom zbog takva odabira i nemogućnosti da ima unučad, ne može se fašistički diktirati da bi takav odabir trebao služiti roditeljskoj emociji na ponos. Ni samoj takvoj osobi ne bi njegov seksualni izbor, bilo koji, pa i hetero, ako hoćete, ne bi trebao biti stavka zbog koje će se ponositi. To nije diploma, umjetnička vrhunaravna kreacija, izum rakete i ne znam što već, da bi riječ ponos bila adekvatna. Ne mogu se pomiriti s isključivim PR-om koji imputira da se u slučaju da se s nekim ne ponosimo radi homo ili trans seksualnosti, radi o cjelovitome neprihvaćanju osobe, ili još više da je to homofobija koja samo čeka pravi trenutak da takvu osobu psihički i fizički maltretiramo.

Jasno je da takvih brutalnih reakcija, fizičkih i psihičkih napada nad njima ima u zapadnome svijetu. Ali ima ih isto koliko i kod nas.  Vrlo malo u odnosu na raširenost promidžbe takvih rijetkih ekscesa. S tom sličnošću s modernim zapadom glede sitnih ekscesa veći dio Kluba i mainstream javnosti se ne bi složio. Jednostavno, cilj je Hrvatsku u svemu predočiti kao zajednički dio balkanskoga primitivizma s krajnjim ciljem revitalizacije zajedničke bivše države. Za sada to ide globalističkim instrumentima u kojima je homoljublje i sebeljublje vrijednost iznad domoljublja koje se prikazuje primitivnim i nazadnim. Ispričavam se što ne navodim ime i prezime gošće lezbijke u Klubu čitatelja, ali opravdala bih se literarnom slobodom i njihovom krivicom što im seksualna opcija postaje jedino identitetsko obilježje. U nekim slučajevima profit i zanimanje. I druga žena, gošća u studiju inzistira na crnjenju Hrvatske zbog kojega rado preporuča Sinove, kćere u svojoj knjižari. Takvi  negativnii stavovi o državi redovito dolaze u skupovima gdje primjerice domoljublje automatski uključuje desničarenje i homofobiju.

Dozlogrdilo mi je da se pojedinim ekscesima opisuje cijela Hrvatska kao crna rupa, da se sustavno aktivnošću malograđanskih umjetnika-aktivista stvara lažna kreacija. Uostalom, a to je i najzanimljivije i pobija ih u svemu; sama Bodrožić i čitav lijevi književni establišment nema, osim onih govana po Tomiću, ni jedan jedini ozbiljniji doživljen fizički napad. Ni medijski. Naveliko su naši utjerivači crne  magle prihvaćeni i masno plaćeni.  I sama Bodrožićkina knjiga, naveliko čitana od masa i establišmenta, zapravo samu sebe pobija.  Stoga, ali bez lažne patetike jer bi se tako približila njima: O onima suprotnih stavova, o njihovu istinskome ponosu i ljubavi spram Hrvatske, o njihovom trpljenju kulture odkazivanja, o njihovu neprihvaćanju i ponižavanju, mogli bi se i trebaju se, napisati romani.  Da ublažim malo patetiku koja mi nije svojstvena: Napisani su i ti romani, ali im se ne događa da postaju lektire dok su još bebe, da postaju kanon, ulaze u udžbenike, da postaju u isto vrijeme svih sedam osam umjetnosti koliko ih ima. Kupe negdje prašinu u knjižnicama i nema vrlih knjižničara, knjižarica, ponosnih lela i gejeva,  da ih preporuče. Da opet ublažim, smanjim doživljaj, ima i takvih, ali rijetko i sve rjeđe.

Hrvatski tjednik/Hrvatsko nebo