Novo poganstvo/Nathaniel Lamansky: Ljudska su bića, ironično, postala božanstva vlastitog poganstva

Vrijeme:4 min, 11 sec

 

Čovjek bi mogao biti u iskušenju vjerovati da je poganstvo mrtvo i zakopano u ruševinama Rima i šumama Njemačke. Međutim, poganstvo je, zapravo, živo u današnjem svijetu. Prilagođeno je suvremenosti i zamaskiralo se novim imenima i idejama. Ideja o promjeni ljudske naravi, tzv. rodna teorija, trojanski je konj pomoću kojeg je poganstvo postiglo svoju modernu renesansu. Od presudne je važnosti da mi, vjernici, razumijemo taj fenomen kako bismo pomogli druge dovesti Kristu i napredovali protiv sloma kršćanske civilizacije, piše Nathaniel Lamansky u američkom časopisu Crisis magazine; tekst je preveo i objavio hrvatski portal quovadisecclesia.

 

Uobičajena, ako ne i bitna, karakteristika poganstva jest fiksacija na neki prirodni aspekt stvaranja, a zatim ga proširuje i napuhuje mistikom i snagom (moći koja se može iskoristiti ili pod utjecajem njezinih praktičara). Stoga su mnoga poganska božanstva usko povezana sa svojim znakovima koji se nalaze u prirodi: Zeus s munjom; Quetzalcoatl („pernata zmija“) s vjetrom; kult Mitre (starog božanstva svjetla, snage i hrabrosti) boga sa suncem; Baalov (Baal je kod starih naroda koji su okruživali Izraelce bio božanstvo plodnosti) bio kult s plodnošću. Ta lažna božanstva primjeri su poganstva ukorijenjenoga u divinizaciji (u pridavanju čemu božanskih svojstava) prirodnih pojava.

Moderno poganstvo ne može se više obratiti vanjskom svijetu na stari način; jer su prirodne znanosti objasnile i demistificirale pogansku mitologiju. Nebeska tijela više ne izazivaju strahopoštovanje kod prosječnog čovjeka kao nekada. U moć kristala, odnosno astroloških znakova, vjeruju samo male skupine. Umjesto toga, posljednja granica poganstva jest ljudska narav. Sama ljudska narav tumači se kao nešto što se može iskoristiti i na što se može utjecati za dobrobit čovjeka, da se postigne moć ili izbjegne bol.

Transrodnost i transhumanizam jesu istaknuti primjeri. A ljudska su bića, ironično, postala božanstva vlastitog poganstva. Ono što čini nečiju ljudsku narav sada ovisi o vlastitim hirovima. Naravno, oni u naprednijoj fazi poganstva još uvijek razumiju odnos između dobiti i žrtve. Čini mi se kao promatraču da postoji bolesna korelacija između krvavih žrtava staroga poganstva i krvavih operacija novoga.

Ovo moderno poganstvo daleko je gore od onog starog. Od drevnih pogana zahtijevalo se da budu ponizni; pokore se sili većoj od njih samih. Moderni pogani govore zajedno s Luciferom: „Neću služiti“. Neće služiti Bogu, ljudima, naravnim zakonima ili nalozima razuma. Posebno je rodna ideologija prožeta mističnim i amorfnim karakterom. Racionalni pokušaji borbe protiv njezine retorike brzo dođu u slijepu ulicu. Njezini zagovornici smatraju se suverenim bogovima; kojoj se onda višoj sili možemo obratiti da im pokaže istinu?

Ako staro poganstvo ima neke zajedničke temeljne niti s novim, onda je logično da možemo učiti od onih koji su se borili protiv poganstva u prošlosti. Dobar primjer od kojeg treba učiti jest sv. Bonifacije, koji je evangelizirao germanske pogane u srednjem vijeku. Sv. Bonifacije poznat je po tome što je posjekao hrast koji su lokalni pogani držali svetim. Očekivali su munju koju će nordijsko božanstvo Thor baciti na prijestupnika kao kaznu za uništenje stabla. Kad ta smrtonosna munja nije stigla, mnogi su od njih napustili svoje poganstvo i obratili se na kršćanstvo. Sv. Bonifacije tu je učinio dvije stvari: prvo, pokazao je nemoć poganstva nad ljudskim stanjem; drugo, pokazao je djelovanje pod vlašću Boga, a ne nekakvih poganskih božanstava. Moramo usvojiti sličnu strategiju.

U novom poganstvu, metaforičko ‘sveto drvo’ jest ideja po kojoj čovjek može djelovati kao bog nad vlastitom naravi. Moramo srušiti to temeljno načelo i time pokazati nemoć poganstva. To se može učiniti ponavljanjem Marijinih riječi: „Neka mi bude po riječi tvojoj“ (Lk 1, 38), što je antiteza Sotoninu „Neću služiti“. Naši životi moraju svjedočiti postojanju pravog i dobrostivog Boga koji je viši od nas samih. A trajna sreća može se pronaći u služenju Bogu. Poniznost i radost su, dakle, lijek za kugu novog poganstva.

Nadalje, te se vrline moraju pokazivati u svakom trenutku — ne samo kad nam je to ugodno i zgodno. Uostalom, sv. Bonifacije nije posjekao Thorovo drvo noću kad nitko nije gledao. Moramo živjeti za Krista cijeli dan. Nemojmo se bojati javno moliti krunicu ili prekrižiti se u restoranu. Moramo se nasmiješiti usred patnje ili antagonizma i ne skrivati da je samo Krist izvor našeg mira.

Nadalje, moramo vratiti ljudskoj naravi ispravno dostojanstvo nastalo u poretku stvaranja pod Bogom. Nemojte se bojati riskirati izazivanje negativne reakcije na svoje riječi radi istine; takva reakcija ne predstavlja prijestup protiv milosrđa. Netko može djelovati milosrdno dok se prema drugoj osobi odnosi u skladu s istinom, usprkos ideji koju osoba ima o sebi. Istina u konačnici pripada Bogu, a ne čovjeku.

Novo poganstvo daleko je složenije i suptilno opasnije od starog. Međutim, iako je vrag pametan, on nije beskrajno kreativan. Crkva je uvijek izlazila kao pobjednica protiv poganstva. Nema potrebe stvarati neku novu strategiju; jednostavno je na nama da razmotrimo i primijenimo one principe evangelizacije koji su se u prošlosti pokazali učinkovitima protiv poganstva. Iznad svega, moramo nastojati pokazati poniznost i radost na javnom trgu. Živimo u doba ponosa i duhovne slabosti; budimo svjetlo na brdu, sjajni svjetionik koji ne odražava naš vlastiti značaj, nego Božju slavu.

Nathaniel Lamansky

 

Crisis magazin/quovadisecclesia/Hrvatsko nebo

Odgovori