Zdravko Gavran/Pitanje duha i slobode – pitanje za budućnost čovjeka, domaje i čovječanstva

Vrijeme:9 min, 13 sec

 

Jedno i drugo – slobodu i vrijednosni sustav – povezuje i premošćuje čovjekov duh, otvoren prema Duhu Božjemu. Duh nije iscrpiv ni u kojoj definiciji. Duh je duh upravo po tomu što je sposoban ravnati se prema razumu, ali ujedno i nadilaziti ograničenja razuma i ulaziti u sfere dobrote, ljepote, uzvišenosti i one istinitosti koja nadmašuje ’goli’ i oholi razum, odviše svođen na interese i sposobnost proizvodnje oruđa, oružja i sredstava zadovoljenja koja su nerijetko i sredstva uništenja. Iako nam se stanje u domaji i u svijetu čini u (pre)velikoj mjeri neizmjenjivo, iako prevladava muka, briga, strepnja i pesimizam, duh je taj koji ne bi smio posustati u vjerovanju da se „približilo kraljevstvo Božje“. Na nj misli sv. Pavao kada Rimljanima piše o „nada protiv svake nade“: „U nadi protiv svake nade povjerova Abraham da postane ocem naroda mnogih po onom što je rečeno: Toliko će biti tvoje potomstvo. (Rim 4, 18)“

 

Javni, a osobito informativni prostor današnjega globaliziranog svijeta prepun je informacija koje izazivaju muku, zabrinutost, strah i strepnju. Ratovi i prijetnje novim ratovima i razaranjima i užasima ispunjavaju sadržaje suvremenih medija i naše svijesti. Imamo s jedne strane potrebu za stvaranjem „privatnog raja“, kako prije pola stoljeća napisa Veselko Tenžera, nasuprot „javnom paklu“ – onomu naime što „nije ničija briga“, ili što je briga svakovrsnih bezobzirnih tipova. S druge strane, strepimo da nam naše „privatne rajeve“ ne razore više sile „javnih paklova“. A oni nisu samo ratni, oni nastaju i raznim prirodnim i ostalim nesrećama, izazivaju ih bolesti i virusi, izazivaju ih požari i potresi, ozljeđivanja i nasilje, glad i neizdrživa stanja, pojedinačni akti nasilja (kao ovaj posljednji u Pragu) i terorizam, migracije i seobe  naroda, nagomilani neredi u društvima, onečišćenja zraka, vode i tla, istiskivanja prirode iz ljudskoga svijeta, ovisnosti, prevelike ambicije, pohlepe, nepravde, bezakonja i nagomilani monopoli, golema bogatstva u rukama malobrojnih, autokracije i diktature…

Sile otuđene od tebe i mene, više i jače od tebe i mene

Ono što izaziva strah i strepnju jesu dakle sile koje nadilaze naše osobne i naše privatne svjetove. Sile otuđene od tebe i mene, više i jače od tebe i mene, sile na koje čini se da ni ti ni ja mi ne možemo utjecati.

U takvim okolnostima istječu nam, evo, već posljednji dani ovogodišnjeg došašća. Istječe nam i pretposljednji tjedan ove kalendarske godine, u kojoj rezimiramo što se dogodilo, predviđamo što nam predstoji, planiramo kako provesti blagdanske dane i čime ih ispuniti te čemu se najviše posvetiti u dolazećoj godini. Primjećujemo da nekih ljudi više nema među nama, onih koji su ove i prijašnjih godina umrli. Vlastite svjetove zbog toga doživljavamo kao krnje, kao ostatke „cjelovita“ nam osobnog svijeta kojega je nekoć bilo, a kojega više nema, odnosno kojega ima sve manje.

Mnogi od nas ispunjeni su osjećajem da ne možemo ništa bitno učiniti, ništa izmijeniti. Osjećamo nerijetko umor od života i od naših nastojanja. Vidimo ili ne vjerujemo kako ni na što bitno ne možemo utjecati, kako ni toliko toga u privatnim životima, a kamoli u nacionalnim i globalnim razmjerima, ne možemo izmijeniti. Osjeća se raširen umor od entuzijazma i umor od idealizma. I  umor od vjere i samopouzdanja. Recikliraju se tekstovi o „smrti Zapada“, o „smrti Europe“, o slabljenju i odbacivanju i gaženju kršćanstva i vjerskih svetinja i Božjih zapovijedi, o demografskom nazadovanju i o vanjskim ugrozama posebice u ratnom smislu i u smislu pristizanja stalno novih valova neželjenih pridošlica, legalnih i ilegalnih, te svakojakih poremećaja i vanjskih udara.

Suočavamo se s razaranjem morala i mikro-sredine, braka i obitelji kakve poznaje višetisućljetna povijest, o kakvima čitamo u svetim knjigama i kakvi su nam ostali kao trajan ideal iz vlastita djetinjstva, mladosti i odgoja. Promatramo oko sebe i u sebi kako jačaju razne vrste starih i novih ovisnosti, iz čijih se pandža mnogi ne uspijevaju oteti: alkohol, droga, divlja seksualnost odnosno panseksualizam, hedonizam i materijalizam, ovisnost o mobitelima i računalima, o televiziji, o materijalnim blagodatima, o radnim mjestima, o „svojim“ političkim strankama i vođama, o „našim“ stranama u regionalnim i globalnim nadmetanjima, o ovoj ili onoj ideologiji, desnoj ili lijevoj, konzervativnoj ili liberalnoj, o novcima – kojih nikad nemamo dovoljno, a zavidni smo rijetkim „sretnicima“ koji „plivaju u novcima“ i raspolažu nekretninama i vozilima kakve velika većina nas ostalih može samo sanjati.

Prevladavajući pesimizam i – pozitivan smisao onoga što se događa

Nekoliko stvari udara u oči, a to je da općenito prevladava negativna, pesimistička slika o stanju čovjeka i svijeta kakav on danas jest, a još više o stanju svijeta kakvo, naoko neminovno, nastaje. Sve je manji broj onih u sekulariziranim društvima koji preda se postavljaju i „zadatke nutarnjeg oslobađanja, jačanja nasuprot sve golemijim moćima postvarenja“, kako u knjizi Konac novoga vijeka napisa pravovjerni katolički teolog i filozof Romano Guardini [Gvardini], davne i poratne godine 1950. A kao postojan katolički vjernik, Guardini se pita može li se spomenute „moći postvaranje“, naime jačanja snage stvari na račun snage ljudi, nekako izmijeniti, može li se trend preokrenuti. Temeljno je ovo: Hoćemo li dopustiti da „svijet“ (ma što to značilo) vlada nad čovjekom, ili ćemo slijedom biblijske Knjige Postanke vjerovati da ima biti obrnuto: da Čovjek („živa duša“) treba vladati nad Svijetom.

Guardini stoga čitatelje upozorava: „Želimo li zbivanja posljednjih stoljeća promatrati ne samo kao korake prema propasti, u njima moramo spoznati pozitivan smisao. Taj smisao leži u nama neizbježno zadanom djelu vladavine nad svijetom, upravljanja njime. Zahtjevi toga djela bit će do te mjere golemi da ih se ne će moći riješiti iz mogućnosti individualne inicijative i spoja individualistički oblikovanih pojedinaca. Javit će se potreba za skupljanjem snaga i jedinstvom učinka…“ On zatim provjerava, osim posvemašnjeg individualizma, vjerodostojnost onoga što se naziva „demokratske vrijednosti/vrjednote“, podsjećajući na „duboku krizu u koju su one zapale“. Pritom ističe vrjednote osobne slobode kao pretpostavku i kao cilj demokracijā. Primjećuje da bi „svatko trebao o moći postati osobnošću“ – dakle „biti svoj“, kako je pisao August Šenoa, a ne biti puki „list na vjetru“ viših i tuđih sila, kako je pisao jedan drugi hrvatski pjesnik. Guardini dolazi do zaključka da je „pravi demokratski duh moguć samo u malim zemljama“, a „od velikih samo u onima koje imaju još mnogo slobodna prostora“. Poziva na to da demokratske vrjednote budu „iznova promišljene i proživljene u umjerenosti i egzistencijalnoj strogosti osobe – one osobe koja je dio mase – one koja stoji u masi. Ne uspije li to, tad nastupa druga strahotna mogućnost: da čovjek podlegne pred moćima postvarenja“, dakle pretvaranja u nešto poput stvari koje čovjeka kao osobu okružuju i koje mu se sa svih strana nameću kao i moćnije i važnije od njega samoga kao čovjeka, kao jedincata stvora Božjega.

Fenomen „ne-humanoga čovjeka“ i „ne-prirodne prirode“

Guardini u svemu ističe važnost „slike“, tj. važnost predodžbe čovjeka o samom sebi, o čovjeku kao biću u svijetu i u povijesti. Pritom polazi od značenja „humanoga“, od značenja ljudskosti. Gdje je ona i u čemu živi, na koje provjere i kušnje nailazi, što iznevjeruje? Koliko je zanemarena – ne samo u smislu odnosa prema drugima, socijalne skrbi i solidarnosti, miroljubivosti, dobrote, nego u bitnom smislu samo definicije ljudskoga bića pred sobom, drugima i Bogom. Mjeri li se vrijednost ljudskosti vrijednošću zrakoplova, raketa, računala, mreža, industrija, zdravstvenih i drugih sustava i uživalačko-zabavnih sadržaja koje uspijeva proizvesti? Mjeri li se vrijednost ljudskosti po vanjski vidljivim učincima njegova djelovanja, stvaranja, inventivnosti, znanja i tehničkih sposobnosti – ili se mjeri po nečemu što on nosi i razvija, njeguje ili pak zanemaruje i gazi u samomu sebi – a time automatski i oko sebe, u „realnom“ svijetu?

Osim o fenomenu „ne-humanoga čovjeka“, sklona podvrgavati druge sebi i razarati svijet koji ga okružuje, Guardini govori i o „ne-prirodnoj prirodi“. Smatra da to dvoje tvori „temeljni odnos na kojem će se graditi buduće postojanje… ono postojanje u kojem je čovjek kadar svoju vlast nad svijetom izvesti do posljednjih konzekvenci time što slobodno postavlja svoje svrhe, rastače neposrednu zbiljnost stvari i koristi se njihovim elementima za ozbiljenje svojih ciljeva, ne obazirući se na nedodirljivost kakva se mogla razviti iz prijašnje slike o čovjeku i o prirodi“.

Sloboda nikada ne smije kapitulirati pred nužnošću!

Sada ostavimo Guardinija da nastavi svoja razmatranja o odnosu jednoga i drugoga, njih se može pročitati u knjizi „Konac novoga vijeka“ (Verbum, 2002.). Knjiga nam je samo pomogla da se u ovom došašću – povlaštenom razdoblju približavanja dolaska Sina Čovječjega i Sina Božjega – prisjetimo dviju-triju općenito zanemarenih protežnica čovječnosti. A to su: sloboda, duh i odgovornost pred Bogom. Koliko god vanjski svijet bio moćan i premoćan – a kada se kaže „vanjski svijet“ misli se i na sile materije i tehnike, i na sile drugih ljudi i organiziranih snaga, ali i na sile u nama samima koje su manje pod našom kontrolom nego što smo mi pod njihovom – ne smijemo prezreti sposobnost odnosno vrjednotu unutarnje slobode i slobode općenito koju je u naše duše ulio sam Bog.

Sloboda nikada ne smije kapitulirati pred nužnošću, koliko god nužnost bila „nužnom“, a slobodan izbor bio sužen na uske ili sve uže isječke zbilje! Ta sloboda odabira između dviju ili više mogućnosti pokazuje se u našim privatnim životima nebrojeno puta u svakom danu, od buđenja do usnivanja, a u nekoj mjeri i u onomu što sanjamo i „kako se postavljamo“ dok sanjamo. Ona temeljna sastavnica ljudskosti, onoga što njemački filozofi označuju kao „biti čovjek“ (Mensch sein) odnosno „posta[ja]ti čovjek[om]“ (Mensch werden), u značenju činjenja onih malih koračića ili većih koraka kojima same sebe približavamo odnosno činimo sukladnijima idealu o sebi što ga u sebi nosimo. Predbožićni ispit savjesti, ispovijed, razmatranja, molitve i pobožnosti samo su neki od glavnih oblika sada u došašću kako bi se ponešto učinilo e da budem čovjek u većoj mjeri ili u savršenijem obliku nego što sam to bio dosad.

Ljudske i božanske vrijednosti i vrjednote kao orijentacijske točke

Drugo pitanje jest pitanje onih mjerila po kojima se pritom moramo ravnati, kojih se držati kao orijentacijskih točaka i točaka provjere. Tu se susrećemo s pitanjem o vrijednostima odnosno o vrjednotama. One mogu biti ’samo ljudske’, no vjernici dobro znaju da se kao ’samo ljudske’ pokazuju ’prekratkima’. Vrijednosti odnosno vrjednote nužno su i božanske – one koje nam je otkrio odnosno objavio i na koje nas je obvezao sâm Bog.

Jedno i drugo – slobodu i vrijednosni sustav – povezuje i premošćuje čovjekov duh, otvoren prema Duhu Božjemu. Duh nije iscrpiv ni u kojoj definiciji. Duh je duh upravo po tomu što je sposoban ravnati se prema razumu, ali ujedno i nadilaziti ograničenja razuma i ulaziti u sfere dobrote, ljepote, uzvišenosti i one istinitosti koja nadmašuje ’goli’ i oholi razum, odviše svođen na interese i sposobnost proizvodnje oruđa, oružja i sredstava zadovoljenja koja su nerijetko i sredstva uništenja. Iako nam se stanje u domaji i u svijetu čini u (pre)velikoj mjeri neizmjenjivo, iako prevladava muka, briga, strepnja i pesimizam, duh je taj koji ne bi smio posustati u vjerovanju da se „približilo kraljevstvo Božje“. Na nj misli sv. Pavao kada Rimljanima piše o „nada protiv svake nade“: „U nadi protiv svake nade povjerova Abraham da postane ocem naroda mnogih po onom što je rečeno: Toliko će biti tvoje potomstvo. (Rim 4, 18)“

 

Zdravko Gavran/Hrvatsko nebo

Odgovori